Osvrt na knjigu akademika Josipa Pečarića “Prof.emeritus dr.sc.Matko Marušić” ..

     U hrvatskim uvjetima nedostupnosti glavnih medija kako Pečariću tako i Marušiću, velika je autorova zasluga, jer je sa svih strana prikupio i odabrao zanimljive članke glavnog lika knjige, a koji na ovako jednom mjestu zaista djeluju  impresivno i potiču čitatelja na razmišljanje. Tako i ja dobih potrebu za osvrtom na knjigu, iako priznajem kako nisam vičan tome poslu, pa mi se neće niti zamjeriti.

      Knjigu bih ja podijelio na dva dijela, prvi je Marušićevo djelovanje od početka demokratskih promjena do konačne hrvatske pobjede i poraza agresora, a drugi dio od pobjede do danas. Krenuti ću obrnutim redom, najprije o drugom dijelu.

       Kao prvo, želim istaknuti samo neke od vrednota koje se isčitavaju u Marušićevim tekstovima, a to su rad, posebice izvrsnost u radu, poštenje, držanje do zadane riječi i dogovora, istina, posebno znanstvena istina, iskrenost i spremnost za argumentirano sučeljavanje, hrabrost i ustrajnost, a kroz sve to je protkana ljubav prema domovini Hrvatskoj. Uz ovakove osobine i vrline borca Marušića je teško saplesti a kamo li pobijediti. A valja priznati borbi u ringu mu nije falilo.

        Od dopisnog člana HAZU i navodnog člana Francuske akademije Matko Marušić jednostavno traži odgovor o njegovom sukobu intersea u Plivi, kao i zašto se ne drži dogovora o obećanom samofinanciranju MedILSA i zove ga na sučeljavanje, ali ovaj znanstvenik raščupane frizure izbjegava odgovor pričom o boksu i vrijeđanjem. U Splitu se kaže “ja u kupe, on u špade” ili u Imotskom “čupavko baca priko Bijakove”. Kada je riječ o HAZU, želim naglasiti indikativnu činjenicu da su sve republike u bivšoj državi imale svoju akademiju, a jedino je Hrvatska imala JAZU (jugoslavensku) sve do demokratskih promjena. Nadam se kako bi Pečarić i Marušić mogli otvoriti temu zašto je to bilo tako i koje osobe i snage su sprječavale uvesti ime HAZU. Iako cijelog svog života nastojim biti informiran, ne sjećam se baš ni oglašavanja HAZU u vrijeme srpskocrnogorske agresije na našu zemlju, kada nam je bilo jako teško. Upitam se često i kako to da Marušić nije član HAZU. Možda nekim članovima unutar akademije smeta njegovo, po njima, preveliko domoljublje. Odgovor na sve ovo za mene je tzv.”duboka država”, kao što je isti odgovor i na pitanje, zašto su državni mediji teško dostupni i autoru i glavnom liku ove knjige.

        U ovoj knjizi se jasno i precizno detektiraju apetiti i opasnosti od strane naših istočnih susjeda, kao i od protivnika koji žive u našoj zemlji, a koji su nakon pritajenja u vrijeme rata, sada ponovo oživjeli.

         Lažni mit o nepobjedivosti srpskog vojnika srušila je i razbila Hrvatska vojska, a Matko Marušić i Josip Pečarić sa svojim olovkama, kao caterpillar-ima koji su probijali Dinaru i omogućili tenkovima ulaz u Knin, razbijaju mitove o genocidnosti Hrvatskog Naroda. Marušić je ustrajan i neumoljiv u traženje znanstvene istine o Jasenovcu i dokazuje da težnja za znanstvenom istinom nije povijesni revizionizam, kako to tumače tzv.antifašisti i drugi kojima istina ne odgovara. Na isti način se traži znanstvena istina o bl.Alojziju Stepincu jer srpske laži o Stepincu ciljaju upravo na temelje Republike Hrvatske. Marušić je hrabar i ustrajan, pa ga naoružanog argumentima znanstvene istine ne mogu pokolebati ni laži ni uvrede, čak ni onda kada je s bjelodanim dokazima ukazao i ustao protiv prijevara i korupcije u znanosti, nakon čega je bivša dekanica Medicinskog fakulteta u Zagrebu, ne mogavši se obraniti od čistih dokaza, u svojoj nemoći, s pozicije moći, jadna, zatražila Marušićevo psihijatrijsko vještačenje. Ali zahvaljujući istini, Matko Marušić ostade uspravan, kao što jednako ostade postojana i Nazorova “Zvonimirova lađa”.

          Gledajući iz ove vremenske distance, ostvarenje stoljetnog sna o Neovisnoj Državi Hrvatskoj, zaista izgleda kao pravo čudo. Nimalo to nije bila lagana zadaća za Predsjednika Tuđmana, a to što je napravio Hrvatski čovjek u odori Hrvatske vojske, pobjedivši srpskocrnogorske snage, četnike i jugoslavensku armiju za svako je divljenje. Toj velikoj i briljantnoj pobjedi svoj veliki doprinos su dali i mnogi Hrvati u zemlji i inozemstvu. Tako je i akademik Pečarić puno učinio pisanjem, ali i fizičkim angažmanom sve do Australije, a posebnu zahvalu zaslužuje jer je u ovoj knjizi sažeo ono što je Matko Marušić radio u vrijeme Hrvatskog obrambenooslobodilačkog rata, a to je promicanje istine o događajima u Hrvatskoj. Impresivan je broj znanstvenih radova koje su Marušić i ekipa s njim na čelu, objavili u najprestižnijim svjetskim časopisima i time lobirali za Hrvatsku i širili istinu. Ta Marušićeva puška u vidu olovke, bila je uz rame hrabrim hrvatskim braniteljima i dala golem i nemjerljiv doprinos ukupnoj hrvatskoj pobjedi. U isto vrijeme glavni lik ove knjige je mislio i na duge staze poslavši preko stotinu mladih liječnika na znanstveno usavršavanje u inozemstvo, uz prisegu da će se sa stečenim znanjem vratiti u Hrvatsku.

           Daleki je put do istine. Dovoljno je kazati kako u Londonu postoji službena baza podataka iz koje savjetnik, recimo predsjednika USA, u avionu prema Zagrebu brifira svoga predsjednika i kaže: Hrvatska ima 4,5 mil.stanovnika, u II svj.ratu na strani Hitlera, 700.000 ubijenih u Jasenovcu, židova toliko i toliko, itd.

           Ja se nadam kako će Marušić i Pečarić svojim caterpillar-ima (olovkama) nastaviti rušiti laži i lažne mitove, tako da pomognu, među ostalim, doprijeti i do londonske baze podataka, ne bi li se u njoj izbrisale laži i unijela istina.

           Zaključno, sreća je što se na istom polju nađoše i skupa zaoraše, čovjek rođen u Zaljevu Hrvatskih Svetaca Josip Pečarić, i Splićanin Matko Marušić, porijeklom iz Katuna u Dalmatinskoj zagori.

            PRIJEDLOG: U vrijeme obrambenooslobodilačkog rata, Matko Marušić, Ratni sanitetski stožer i hrvatski doktori na bojišnicama, u ratnim i civilnim bolnicama, djelujući sinergistički s Hrvatskim ratnicima, dali su golemi doprinos u konačnoj i čudesnoj hrvatskoj pobjedi, pa zato predlažem da se ova materija svakako uvrsti u kolegij Povijest medicine na Medicinskim fakultetima u Hrvatskoj, jer osim didaktičkih i inih razloga, ono što su hrvatski doktori kroz rat učinili vrijedno je svekolikog divljenja i zahvale.

Mr.sc.Tihomir Bušić dr.med., umirovljeni ginekolog.

Podstrana, 17.5.2021.g.