By Svaki se dan, često posve neosjetno, suočavamo s nizom vlastitih odluka. Do nekih dolazimo spontano, ne razmišljajući o njima, budući da ne činimo ništa više od mehaničkog povinovanja redoslijedu svakodnevnih, rutinskih radnji i događanja, dok do drugih stižemo krčeći si put kroz istinsku muku promišljanja i dvojbi. Ipak, svaki je naš korak, u osnovi, odluka kako i u kojem ćemo pravcu poći, i koja, ma kako naoko beznačajna bila, moguće presuđuje u kojem će smjeru od tog trenutka krenuti cijeli naš život. Pa čak i, dakle, naizgled najbezazlenije odlučivanje može naš život iz temelja promijeniti, pritom mu oduzimljući ili pridodajući nešto od iznimnoga značaja. No postoje i one odluke u kojima između dva zla treba odabrati ono manje, trenutak u kojem se, opredjeljujući se ‘za’ ili ‘protiv’, odlučujemo za tek potencijalno bolju mogućnost, zbog donekle neizvjesna ishoda, premda ne nužno neupitno bolju. Suočiti se s nepoželjnom posljedicom svog odabira donesena nakon dugotrajna odmjeravanja snaga ponuđenih ostvarivosti, držim da je, unatoč tome gotovo jednako teško kao i suočiti se s jednakim ishodom, u situaciji kada sve prepustimo slučaju, odnosno njegovim ‘samorazvijajućim okolnostima’. Kad god se suočavamo s rezultatom svojih odluka koje završe loše, na koji god način bile donesene osjećaj grizodušja uvijek je, otprilike podjednak. Jer neizbježno nam se nameće pitanje zbog čega nismo učinili drukčije, odlučili se, primjerice, za mogućnost čiji je postotak rizičnosti, moguće, bio veći, već samo zato što u toj situaciji nije nemoguće pretpostaviti da bi tako možda bilo bolje zbog negativnog ishoda proizašla iz odluke o odabiru čiji je postotak rizičnosti, možebitno, bio manji. Naravno da bi bilo posve nelogično, zdravim razumom, na taj način razmišljati prije donošenja same odluke, jer za takav rezon ne postoji apsolutno nikakva temelja. Konkretno: kada za oboljelu osobu moramo odlučiti hoće li ići na riskantnu operaciju i, ako sve dobro prođe, živjeti dulje ili ne ići na operaciju, i po procjeni liječnika, vrlo vjerojatno živjeti još kratko vrijeme, što nam je činiti?
Nije nimalo lako donijeti odluku o tome, a naročito kada ste ju primorani donijeti vi, a ne onaj o kome je riječ. Vi unaprijed morate znati da ćete, za što se god opredijelili, moguće ipak pogriješiti; trebate biti spremni na to da ćete si možda predbacivati zbog svog odabira i patiti. No kamo god se u životu otputili, nikada ne možemo znati hoćemo li sretno stići tamo gdje smo naumili. Svakoga jutra donosimo odluke nerijetko od životnoga značaja, a da toga nismo ni svjesni. Međutim, odluka u kojoj nemamo što izgubiti, kao takva, čini mi se kao da i ne postoji, jer mi zaista nikada ne možemo biti do kraja sigurni što uistinu možemo ili ne možemo izgubiti, ali i dobiti. Upravo mogućnost da se dogodi takozvano čudo, nerijetko govori u prilog tome. Međutim, na putu da doživimo čudo, često smo na neki način primorani nadati se drugom svojevrsnom čudu koje može proizvesti logičan odabir između dviju mogućnosti, od kojih je jedna, po procjeni onih kojima nemamo razloga ne vjerovati, daleko izglednija. Ne mogu, a da se ne zapitam: kada odlučujemo o onima koji su nam bliski i koje volimo, ne odlučujemo li pritom zapravo o sebi? Na izvjestan način da, jer ih želimo spasiti (i) zbog sebe samih. U nastojanju da spasimo njih, mi zapravo spašavamo (i) sebe. Pa čak i kad je vrijeme da od nas zauvijek odu, nelako se s time mirimo, jer nije najteže onima koji odlaze, već onima koji ostaju. Smrt uvijek ‘proživljavaju’ živi, jer praznina uvijek ostaje u njima. Kako god bilo, katkad se odlučiti moramo, no čak i kad to odbijamo, mi također odlučujemo, jer i takva je vrst pasivnosti svojevrsno odlučivanje u kojem se ograđujemo od donošenja odluke. Od našeg pak svjesnog, dobronamjernog odabira trebamo se nadati onome dobrome, onome što od takva odabira očekujemo. Pa ako i ne završi kako smo željeli, barem ćemo znati da smo uradili sve što je bilo u našoj moći i da smo nastojali učiniti najbolje. Jer odluka proizišla iz upućenosti, zdrava prosuđivanja i silne ljubavi, duboko želim u to vjerovati: ne može biti loša odluka. Bez obzira na njezin ishod.
STANKA GJURIĆ
