By Tjednik 7dnevno prvi je u Hrvatskoj prije tri tjedna objavio ekskluzivni razgovor s gospodinom Tomislavom Karamarkom nakon dvije godine njegove političke samoizolacije u kojemu je gospodin Karamarko kristalno jasno, još jednom potvrdio svoja svjetonazorska i politička stajališta, iznijevši okvirno programske smjernice svog bivšeg, a možebitno i budućeg političkog djelovanja. Ništa ekstremno, ništa novo i ništa neočekivano, osim snažne promocije domoljubnog pomirenja i zajedništva u koje poziva sve koji vole Hrvatsku da se aktivno uključe u rad za domovinu, domovinu koja nam u vrtlogu demografske katastrofe nestaje pred zdravim očima. Karamarkov poziv na pomirenje domoljuba, na novo zajedništvo, u vrelini ljeta 2018., kada su se u duboku hladovinu jazbina skrili i velebitski vuci koji su svojevremeno vrebali bespomoćno stado ovaca Luke Modrića, na vrelinu asfalta urbanog medijskog mainstreama izvukao je staro-novi novinarski vučji čopor koji je po već izlizanoj špranci unisonog zavijanja pokušao kazati da gospodin Karamarko mora vječito šutjeti, da se u demokratskoj Hrvatskoj on ne smije baviti politikom, jer će nas navodno njegova politika odvući u mračnjaštvo srednjeg vijeka. Gdje je tu demokracija i politički pluralizam? Više je nego razvidno da medijskom i političkom mainstreamu u današnjoj Hrvatskoj odgovara samo jednostranačko jednoumlje obučeno u odijelo lažnog parlamentarnog višestranačja, što neodoljivo pokazuje da Hrvatska danas još uvijek živi duboko u moralnim i etički dvojbenim okvirima bivše Jugoslavije. Kao što se u Titovoj Jugoslaviji u korijenu sasijecalo svako hrvatsko domoljublje svim mogućim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima, tako i danas svaka primisao na pomirenje smišljeno i urotnički razbijenih kršćanskih demokrata izaziva jezu i strah kod onih koji se ne mogu osloboditi utega te monstruozne prošlosti, tvrdeći da bi nas upravo Tomislav Karamarko odveo u neku mračnu prošlost srednjeg vijeka. Meni se ipak čini da je „Karamarkova mračna povijest Srednjeg vijeka“ daleko svjetlija od mračne i zločinačke povijesti Titove Jugoslavije?! Osobito za Hrvate i Hrvatsku mračnije i monstruoznije prošlosti jednostavno nema! Napad novinarskog vučjeg čopora na Tomislava Karamarka nije napad ad hominem, to je preventivni, urotnički napad na naslov njegovog razgovora za tjednik 7dnevno, to je napad na promociju domoljubnog zajedništva, a napadači svojim zavijanjem zapravo priznaju da oni nisu domoljubi, da oni nisu za zajedništvo, iako su svi koji se osjećaju domoljubima u zajedništvo pozvani bili oni lijevi ili desni. Sve što je domoljubno sve što je neko novo zajedništvo, sve što je pomirenje njima je odiozno, jer oni su se davno pomirili na krilima ZAVNOH-a, na krilima mentalno komunističke paradigme. Pomirile su ih zapravo neograničene količine novca opljačkane za vrijeme privatizacije i pretvorbe! Ta pljačka, korupcija, klijentelizam i nepotizam su ljepilo koje ih drži čvrsto skupa. Lopovluk, nevjerodostojnost, prijevara hrvatskih birača, krađa izbora, to je njihovo domoljublje koje se zrcali u nevjerojatnoj konstrukciji ove lopovsko-torbarske Vlade Republike Hrvatske. Naravno, u tu pljačkašku torbu duboko su zagrabili hrvatski medijski magnati, porezna uprava im oprašta neviđene porezne dugove na štetu svakog poreznog obveznika u Hrvatskoj i njima nikakvo domoljubno pomirenje apsolutno nije potrebno.
U toj novoj preventivnoj urotničkoj medijskoj orkestraciji protiv domoljubnih političkih projekcija Tomislava Karamarka koju možemo uživo pratiti od samog početka nakon Karamarkovog intervjua, prva vučja violina bio je riječki Novi list koji se pozvao na neimenovani izvor iz HDZ-a blizak Andreju Plenkoviću. Potpuno je i bez ikakve sumnje jasno da je riječki Novi list pod snažnim utjecajem današnjeg HDZ-a kao što je pod kontrolom HDZ-a i sestrinski mu portal Direktno koji redovito sinkronizira i prenosi udarne vijesti Novog lista. Pa onda sve to u sažetcima završi na jugoslavenskoj N1 televiziji i eto ti novo „bratstvo i jedinstvo“ na „ovim prostorima“ u sveopćem slavlju novog „velikog vođe“ koji prepun ega i sebeljublja glumata nekog novog Tita. Jedinstven zaključak svih medijskih jedinki iz vučjeg čopora je da Tomislav Karamarko urotnički poziva na rušenje „novog Tita“ uz pomoć svojih spavača u HDZ-u. Čak kada bi to bilo i istina, a nije, jer to bi bila nerealna politička misija osuđena na propast, što u tome ima nelegitimno? Smije li uopće bilo tko u Hrvatskoj danas tražiti političku odgovornost i odlazak Andreja Plenkovića s pozicije na koju je zasjeo srušivši svog stranačkog kolegu Tomislava Karamarka. Ali u ovoj priči najmanje je važno urotničko rušenje Tomislava Karamarka. Andrej Plenković je srušio domoljubne politike i potpuno devastiranoj liberalnoj, mentalno-komunističkoj ljevici, koju su domoljubne politike „Domoljubne koalicije“ na pet uzastopnih izbora porazile do koljena, danas u ovoj svojoj hibridnoj, torbarskoj vladajućoj koaliciji toj istoj poraženoj ljevici Plenković daje umjetno disanje stvarajući pretpostavke za veliku koaliciju koja je konačan cilj svih urotnika zajedno. Jer ako doajen jugoslavenskog novinarstva Mirko Galić apologetski, biranim riječima brani „umjerenog Plenkovića“, a razbija politike „radikalnog desničara Karamarka“, što je to drugo ako nije velika koalicija i mala Jugoslavija na prostorima Republike Hrvatske. Ima i onih novinarskih mudraca koji tvrde da upravo Karamarko svojim istupima mobilizira i homogenizira devastiranu ljevicu i prodaju nam rog za svijeću. Jer, nije li Tomislav Karamarko u vrijeme domoljubne ekspanzije svojim politikama najviše mobilizirao ljevicu na čelu sa Zoranom Milanovićem, drčnim i bahatim. I koji je rezultat bio? Zna se, 5:0 za domoljublje! Dakle, bez ikakvih hvalospjeva, na temelju egzaktnih pokazatelja, Tomislav Karamarko jedini je političar u povijesti mlade nam domovine Hrvatske koji je pet puta zaredom dobio sve izbore uključujući i nemoguću misiju u osvajanje Pantovčaka. Čista matematika! Ono što je najvažnije primijetiti u ovoj priči jest činjenica da Tomislav Karamarko nije pobjeđivao za samog sebe, da samog sebe spasi i učini velikim, već je tim pobjedama spašavao i Hrvatsku i devastirani HDZ, taj isti HDZ kojemu je danas predsjednik Andrej Plenković. Danas je potpuno jasno da Plenković ne želi HDZ na demokršćanskim i domoljubnim načelima, ne želi Karamarkov i Brkićev HDZ. Plenković želi HDZ po mjeri Milorada Pupovca i postavlja se legitimno pitanje, je li Andrej Plenković izabrao Milorada Pupovca proglasivši to svojim najvećim koalicijskim uspjehom i dobitnom kombinacijom ili je Milorad Pupovac izabrao Andreja Plenkovića za nasljednika „ustaše“ Karamarka, proglasivši Plenkovića pravim biserom. Tomislav Karamarko je jedini političar u Hrvatskoj koji je bez ikakve objektivne političke odgovornosti odstupio od pozicije premijera koju je na najpošteniji način u nemilosrdnim uvjetima zaslužio kao relativni izborni pobjednik. Njegove riječi, „da političar zbog Hrvatske i HDZ-a mora učiniti korak nazad“, još i danas odjekuju u ušima onih koji su partitokratski sljubljeni sa svojim foteljama i ne daju se s položaja istjerati ni u ludilu. U njegovom odstupanju od najvažnije političke funkcije koja je nedosanjani san svih onih koji su se odlučili baviti politikom nema nikakve političke odgovornosti. Koliko je bilo potrebno Martini Dalić da zbog eklatantne političke odgovornost i zbog brutalnog sukoba interesa odstupi s mjesta prve potpredsjednice Vlade Republike Hrvatske spašavajući tako politički najodgovornijeg, predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, kojemu nije palo ni na kraj pameti snositi svoju političku odgovornosti u slučaju grupe Borg koju je čašćavao u svom kabinetu. Gdje je politička odgovornost Tomislava Karamarka u bijednoj objavi Tihomira Oreškovića kada je tražio njegovu ostavku „radi narušenih međuljudskih odnosa u Vladi RH“? Koja je to mizerna, nikada objašnjena formulacija poduprta HDZ-ovim europarlamentarcima na čelu sa Andrejom Plenkovićem? U takvoj situaciji, kada političar napravi neviđeni ustupak i odustane od prve pozicije u zemlji, a kada se od njega poslije toga, od onoga kojemu je on omogućio da zasjedne u Banske dvore na prvu fotelju traži da odstupi i od druge pozicije u Vladi čime HDZ potpuno gubi svoju većinsku prepoznatljivost u Vladi, moglo se očekivati jedina razumna reakcija. Jedino razumno od Karamarka bilo je tražiti Oreškovićevu ostavku, jer ta Vlada više nije bila HDZ-ova Vlada. A ako nije bila HDZ-ova Vlada onda Karamarko nije nikako mogao srušiti svoju vlastitu, HDZ-ovu Vladu, već je srušio vladu Tihomira Oreškovića i Mosta. I kada su se urotnici i vučji čopori pobojali da će Karamarku uspjeti „preslagivanje“ i ostanak na vlasti evo ti, pojavljuje se slavna Dalija Orešković, Milanovićava miljenica, koja promptno u izmišljenom slučaju „konzultantica“ prvi puta pronalazi i Karamarkovu političku odgovornost. Bila je to slatka Milanovićeva osveta, jer kada već nije ni jednom pobijedio Karamarka na legitimnim izborima uspio je to ovako, lopovski i zaplotnjački koristeći instituciju povjerenstva za sukob interesa. Ali kakve veze uopće i kakvu težinu ima afera „konzultantica“ u usporedbi sa aferom „Borg“!?
Ova eklatantna politička, međunarodna urota protiv suverenističkih, domoljubnih i konzervativnih politika Hrvatske bila je pomno smišljena i realizirana po točno određenom i odrađenom hodogramu. Tomislav Karamarko se povukao i s mjesta predsjednika HDZ-a, otišao je u političku izolaciju liječiti bjesomučne ugrize vučjih čopora u tišini, bez ikakvog jala i osvetoljubivosti. A kada se probudio i javio s porukom domoljubnog pomirenja radi bolje budućnosti Hrvatske zazvonio je alarm u jazbinama vučjih čopora, pa tako sada možemo pratiti početak ili nastavak iste urote od samog ishodišta. Osobito ih je uznemirila kuloarska vijest da je Karamarko spreman na pomirenje sa svima s kojima je prijateljski pobjeđivao nadmoćnog neprijatelja Hrvatske kako u Domovinskom ratu tako i u svim političkim utakmicama u miru.
Kazimir Mikašek-Kazo
