By Vozim se neki dan s Rebra, s kontrole, gužva k`o u Pekingu ili Tokyu, taljigam se, a na „HKR“-u zapjeva Škoro – kakvo je to došlo vrijeme… – a meni se u glavi otpočne vrtjeti film…
Gdje je vrijeme kad se znalo o čemu je riječ kad izgovoriš Maradona ili Jordan, kad su „bambus“ i „sentiš“ bili sinonimi dobroga tuluma, još kad muljaš ujutro starcima da si došao „maloposlijepoladvanaest“ ili kad smo na Ponte Rossu kupovali traperice, BrooklynFruits kaugume, one žute i Coca-Colu u limenci pa i kad su, koju godinu kasnije, Jovo i Mile rušili kamene gromade i postavljali barikade, a mi, klinci u trenirkama i tenisicama i s rukama u džepovima, kao da ćemo statirati u kakvom ratnom filmu, odlazili „micati te barikade i stijene“ u krajeve Lijepe naše, za koje nismo znali da postoje, misleći si – a niš, bumo se pošorali pa kom` pita, kom` tepsija…
A gle ti sad ovo?!
Višestoljetni, nikad pravično sankcionirani britanski marševi pokoravanja svijeta i ubijanja u pojam, ali i bez pojma, svih koji su bili kadri „izvaditi ruke iz džepova“, preko sve sile monstruma – s brčićima, malih i velikih, ofarbanih ili bez kose, bez škole i bez noge i sa samurajskim mačevima, sabljama i koječime za pasom, na konju, u tenku ili s dronom – izrodili su parodiju nad parodijama pa trljam oči ne vjerujući što izvodi tragičnokomični l`italiano vero koji se ubi, infanti(l)no uvlačeći u zicugu i kiteći Nobelom s Temua čovjeka koji je sugospodar svijeta i trenutni gazda najvažnije sporedne stvari na svijetu pa bih, da znam ispuniti listić, stavio koji centičak da će postati – ako ne baš najbolji strijelac predstojećega Svjetskog, ali, barem, najbolji asistent – tim prije što će, zbog iscrpljujuće rusko-ukrajinsko-eu-sad lige, izbivati glavni mu takmac – mali, ali tehničar – a bokibokme i opaki taktičar.
No, zašto ja sve ovo pišem?! Pa, zato jer se nismo pomaknuli vamo ni tamo. I dalje šora tko koga stigne, uglavnom štemeri manje i slabije pa tko dobije koju šljivu i/ili razbijen nos, završi na podu i „preda se“, već iz žablje perspektive smišlja da mora više i bolje trenirati i udarati, ali već konta i kako okupiti ekipu pa iza flanjke, kakvim tupim predmetom dobro namlatiti štemera koji mu ne da mira, no – u krajnjoj liniji – sve „epizode iza flanjke“ privremene su jer, mada bude tu pokoji knockdown, ali, kako stoje stvari, gotovo uvijek je presudan „the štemer“ i njegov „the knockout“ pa, evo nas natrag, na onoj iz naslova „konabijetajdobije“, al` si nekak mislim broji li sudački dvojac „narančasti&lima“ našu olujnu pobjedu 05. kolovoza 1995.g. kao knockdown ili kao knockout – s nadom da je presuđen i TKO?!
Mislav Benčević
