By Prvi načelni duvanjski biskup bio je sveti Venacije u Delminiju, današnjem Duvnu. Staro ilirsko, delmatsko i hrvatsko mjesto pisano je različito i malo je mjesta koje je promijenilo toliko imena kao Duvno, odnosno Tomislavgrad. Neki su pisali: Dalmion, Dalma, Delma, Delmis, Dalen, Delmin, Delm, u ilirskom jeziku znači brežuljak, brijeg ili brdo. Od ovoga imena imamo D’lmno, Dumno, Davno, Duvno. Po drugima Delm, Dalm, značilo bi čoban, stado, ovca, pa bi Delminium značilo mjesto paše, pašnjak…ili kao mjesto – Ovčarevo!
Sveti Venancije (latinski Venantius), mučenik u III. stoljeću, rodom iz Rima, bio je biskup u Delminiju. Stradao je mučeničkom smrću 259. u Delminiju, za vladavine rimskog cara Valerijana. Po jednoj verziji ubili su ga Rimljani, a po drugoj Dalmati. Venancijeve posmrtne ostatke s relikvijama dalmatinskih i istarskih mučenika, po nalogu papa Ivana IV, rodom Solinjanina, opat Martin prenio u Rim i pohranio ih u kapeli svetog Venancija uz krstionicu Lateranske bazilike. Kapela je ukrašena mozaičnim prikazima s likovima svetih: Venancija, Dujma, Maura, Anastazija, Septimija, Asterija, Telija, Antonijana, Gajana i Paulinijana.O tomu starokršćanskomu mučeniku ima vrlo malo podataka u povijesnim vrelima. Srednjovjekovna splitska tradicija nije mu uopće sačuvala spomen. Samo se iz vijesti u kroničarskomu djelu Liber pontificalis i po mučenikovu liku prikazanomu na mozaiku u Lateranskomu oratoriju, iznad kojega je njegovo ime, sa sigurnošću zna da on spada među dalmatinske mučenike te da je bio biskupom u tom kraju. Dakle, u Duvnu je oko 257., za cara Valerija, poginuo biskup i misionar u Dalmaciji sv. Venancije; Dominik Mandić drži da je bio duvanjski biskup. Biskupiju spominje 591. u pismu papa Grgur Veliki. Na Splitskome saboru 927. spominje se kao stara ispražnjena biskupija. Obnovio ju je u XIV. st. papa Klement V. i od tada je imala stalne biskupe do sredine XVII. st. Oko 1605. splitski nadbiskup Markantun de Dominis neuspjelo ju je nastojao pridružiti svojoj nadbiskupiji. U doba turske okupacije njome su upravljali bosanski, splitski ili makarski biskupi. Ostala je prazna i nakon oslobođenja od Osmanlija, papa Leon XIII. pridružio ju je 1881. novoosnovanoj Mostarskoj biskupiji. Iz te drevne duvanjske biskupije izdvajaju se dva biskupa Venancije i Jeronim. Venancije je došao u taj kraj kao misionar, a Jeronim, je tamo negdje rođen 340. godine u Stridonu, u Dalmaciji. Školovao se u Rimu i ondje je kršten. Prigrlio je pokornički, asketski život, pošao na Istok i tamo je zaređen za svećenika. Vrativši se u Rim, postao je tajnik pape Damaza i ondje je započeo prevoditi Sveto pismo s izvornika na latinski jezik. Taj prijevod Biblije naziva se Vulgata. Umro je u Betlehemu 420. godine. Njegov blagdan slavi se 30. rujna. Često se sv. Jeronim prikazuje s perom i knjigom kako radi u spilji. Danas živi u legendi o lavu koji je ušetao u spilju dok je on radio. Lav je u šapi imao trn, a sv. Jeronim se odvažio i bez straha izvadio trn iz lavlje šape. Lav je izlazio noću da bi se nahranio, te se vraćao sv. Jeronimu i spavao kraj nogu. Zapravo je lav sv. Jeronimu služio kao pas. Oko točne lokacije njegova rođenja raspravlja se već stoljećima, ali još ne postoji suglasje, pa se njegov rodni Stridon smješta od današnje Šuice, točnije u Stržanj na izvoru rijeke Šujice, gdje je nagdar bilo pribježište ilirske kraljice Teute. Neki pišu da je rođen u Štrigovi u Međimurju, neki pak da je nedaleko Knina… Čak je i otac hrvatske književnosti Marko Marulić napisao posebnu raspravu u kojoj polemizira s onima koji su Stridon smještali u Istru. Poznata je njegova molitva: “Parce mihi Domine quia dalmata sum”, oprosti mi Gospodine jer sam Dalmatinac.
Apostolskim pismom Ex hac augusta cathedra („S ove uzvišene stolice“), 5. srpnja 1881., papa Leon XIII. određuje: „Na vlastitu pobudu, po sigurnu Našem znanju i zrelu promišljanju svom puninom Apostolske vlasti, na veću slavu svemogućega Boga, na uzvišenje i porast katoličke vjere u tim narodima određujemo i odlučujemo da se u pokrajinama Bosni i Hercegovini ustanovi i bude hijerarhija biskupa ordinarija, prema propisima kanonskih zakona. Oni će primiti naslov prema sjedištima koja ovim Našim pismom osnivamo te kao crkvenu pokrajinu uspostavljamo.”
Papa ustanovljuje novo sjedište nadbiskupije i metropolije u Sarajevu. Zatim nastavlja: A njemu doznačujemo, pridajemo i dodjeljujemo kao pokrajinska ova tri sjedišta: dva koja podižemo kao nova u gradovima Banjoj Luci i Mostar, i treće, već ustanovljeno, mrkansko-trebinjsko, kojim će upravljati dubrovački biskup, kao administrator, dok se drukčije ne odredi.
Apostolskim pismom Hercegovački apostolski vikarijat, koji je osnovan 24. ožujka 1846., dokida se i utrnjuje, a umjesto njega osniva se Mostarsko-duvanjska biskupija.
A što se nove Mostarske biskupije tiče, u čijim se granicama nalazi grad Dumno, pučki Duvno, koji su stari zvali Delminij, odakle je nastalo ime Dalmata, imajući u vidu da je taj grad s okolnim naseljima – kako govore stari zapisi – zadobio čast biskupskoga sjedišta, koje se zvalo duvanjsko ili dalmatsko, Mi želimo i naređujemo da se mostarski biskup zastalno služi i resi i naslovom duvanjskim ili delminijs.
Malo koje se hrvatsko mjesto može pohvaliti tolikim brojem svećenika i redovnica kao što je to prisojački zaselak Dučić, koje Duvnjaci zovu „Mali Vatikan“. Nedavno papinsko imenovanje Dražena Kutleše zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom dodatno daje snagu tome nazivu.
Rodno mjesto nadbiskupa Dražena je selo Dučić s tridesetak kuća. To selo doživjelo je sudbinu drugih duvanjskih sela iz kojih su otišli mnogi u lijepu našu tuđinu. Računajući s nadbiskupom Draženom, Dučić ima 7 živih svećenika – redovnika, a u njemu je rođen i nedavno preminuli misionar fra Ante Kutleša. Ima i jednoga đakona koji više nije aktivan u službi. Osim navedenoga broja svećenika iz sela je i 11 časnih sestara i sve su žive, kaže don Ante Kutleša, bivši ravnatelj hrvatske inozemne pastve i nadbiskupov prvi susjed.
– Ovoliki broj duhovnih zvanja iz 30-tak kuća jest za pohvalu. Neka susjedna sela bila su i ljubomorna, iako mi to nismo isticali. Osjećali smo se vjernicima, članovima svoje župe i svoga naroda. Naravno, Božji putevi su nama nedokučivi: “Duh puše gdje hoće i kamo hoće.” Danas s ponosom možemo istaći da je Božja providnost prepoznala „dobrog i valjanog slugu” Dražena i imenovala ga za pastira ugledne Zagrebačke nadbiskupije. Oni koji poznaju Dražena neće se ni iznenaditi. Meni je poznat iz djetinjstva, mirne i vesele, ali ozbiljne naravi. Kroz studij je to sve usavršavao i tiho slijedio pa i zasluženo zadobio povjerenje preuzeti pastirski štap Porečko-pulske biskupije, Splitsko-makarske nadbiskupije, i evo Zagrebačke nadbiskupije, dodaje don Ante. Draženova majka Danica kazuje kako je sin silno iznenadio odlaskom u sjemenište.
– Kad mi je Dražen na Dražici (njiva) rekao da će poći u sjemenište, okrenulo se sve oko mene. Ne mogu reć’ da sam molila Boga da pođe u svećenike. Imam još samo jednoga sina Grgu, ali Bog je onaj koji zove. Tadašnjem župniku don Jakovu Bagariću kazala sam za te moje osjećaje, a on mi na to reče: Dražen će uvijek biti tvoj, a Grgo svoje žene. I stvarno, nema dana da Dražen ne nazove kući. Mogu reći da se nikada ni na što nije potužio, ni u sjemeništu, ni u bogosloviji niti ikada poslije. Kad je bilo njegovo đakonsko ređenje tek tada sam u srcu istinski prihvatila njegov poziv i tada sam zbog njega bila najsretnija, iskreno će mama Danica.
Zanimljivo je znati da su tri biskupa danas od Duvno,a jedan je od njih nadbiskup. Kroz stoljeća duvanjska biskupija je imala više biskupa, a nijedan nije bio iz toga kraja. Sad je to nadbiskup Dražen Kutleša. Rođen je u Tomislavgradu, 25. rujna 1968., od oca Kreše i majke Danice (rođ. Ćurić). Poslije završene osnovne škole u Prisoju, boravi u sjemeništu i završava Klasičnu gimnaziju Ruđer Bošković u Dubrovniku 1987. godine. Zatim upisuje filozofsko-teološki studij na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu kojeg završava 1993.Godine 1994. postao je bakalaureat pri Teološkom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je s radnjom „Od konstitucije ‘Romanos Pontifices’ (1881.) do dekreta ‘Romanis Pontificibus’ (1975.)” kod tadašnjega profesora na teologiji, mons. Ratka Perića. Godine 1995. odlazi na poslijediplomski studij kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu Urbaniana u Rimu kao stipendist Kongregacije za evangelizaciju naroda i boravkom u misijskom Papinskom Zavodu sv. Petra apostola. Magisterij iz kanonskoga prava postigao je 23. lipnja 1997. s tezom: „Odnosi između dijecezanskoga biskupa i redovnika u apostolskoj djelatnosti Biskupije prema Zakoniku kanonskoga prava (kan. 678-683)”. U školskoj godini 1996./97. pohađao je tečaj i položio ispite administrativne prakse na istoimenu Studiju pri Kongregaciji za kler.Doktorsku disertaciju je najviše radio u Mostaru kao službenik na Ordinarijatu. Obranio je doktorsku tezu na Fakultetu kanonskoga prava Sveučilišta Urbanijane, 18. lipnja 2001. Godine 2003. objavio je u Mostaru dio teze na talijanskom: „Trokut: Manja braća franjevci, Dijecezanski biskup i Dijecezanski kler u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji od 1881. do 1975. u svjetlu pet najvažnijih dokumenata”. Za đakona Mostarsko-duvanjske biskupije ga je zaredio biskup Pavao Žanić na Bolu 13. ožujka 1993., a za svećenika u Prisoju 29. lipnja iste godine. Za mladomisničko geslo uzeo je: „Hvalit ću te, Gospodine Bože moj, svim srcem svojim, slavit ću ime tvoje dovijeka” (Ps 86,12). Mladu misu slavio je u Prisoju, 25. srpnja 1993. godine. Od 1993. do 1995. bio je župni vikar u mostarskoj katedrali i katehist u mostarskoj gimnaziji. Završivši studij u Rimu, postavljen je za vicekancelara 1998. godine na Biskupskom ordinarijatu. Od 2000. godine osobni je tajnik biskupa Ratka Perića. Istodobno je kao župni upravitelj rješavao upravna pitanja vezana za župu Grude, koju su uzurpirala trojica franjevaca otpuštena iz franjevačkog reda i suspendirana od svećeničkog djelovanja. Od 2003. do 2006. bio je profesor prava na Teološkom institutu u Mostaru. Također, u biskupiji je bio član zbora konzultora te prezbiterskog vijeća kao i član Komisije Iustitia et pax Biskupske konferencije BiH.Od 2006. do 2011. djelatnik je Kongregacije za biskupe. Od veljače 2011. suradnik je Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata u slučajevima podjeljivanja oprosta od tvrde i neizvršene ženidbe. Papa Benedikt XVI. 17. listopada 2011 imenovao ga je biskupom koadjutorom s posebnim ovlastima Porečke i pulske biskupije. Za biskupa je posvećen 10. prosinca 2011. u Eufrazijevoj bazilici u Poreču. Dana 14. lipnja 2012. ustoličen je za biskupa Porečke i Pulske biskupije. Nadbiskupom koadjutorom Splitsko-makarske nadbiskupije postao je 11. srpnja 2020. godine. Dana 3. rujna iste godine imenovan je apostolskim upraviteljem Porečke i Pulske biskupije. Nakon što je papa Franjo 13. svibnja 2022. prihvatio odreknuće od službe nadbiskupa Marina Barišića, mons. Kutleša ga je naslijedio kao novi splitsko-makarski nadbiskup i metropolit.Tiskovni ured Svete Stolice, objavio je 13. srpnja 2022., odluku pape Franje, kojom je Kutleša imenovan članom Dikasterija za biskupe. U tijelima Hrvatske biskupske konferencije vršio je sljedeće službe: član stalnog vijeća, predsjednik pravne komisije i predsjednik biskupske komisije za odnose s državom. Na 65. plenarnom zasjedanju Sabora Hrvatske biskupske konferencije, 18. listopada 2022., izabran je za predsjednika HBK. Dakle, došao je na čelo hrvatske Crkve prvi duvanjski biskup Dražen Kutleša. Ako je istina da je potpisao Dajlu, onda je jasno do nejasnoće i upitno do nedgovora, zašto je tako meteorski napredovao u hijararhiji Katoličke Crkve.
Piše: Ante Matić
