By Za nas Hrvate, blaženi Alojzije Stepinac bio je svetac dok je još hodao zemljom i to je činjenica koju ne može promijeniti nitko. Vjeran do kraja svome pozivu, koračajući hrabro stazom koju je odabrao redeći se za svećenika (26. listopada 1930. godine u Rimu), on je do posljednjeg trena ovozemaljskog života bio dosljedan i vjeran sluga Božji i time je zaslužio u svome narodu posebno štovanje.
“U Tebe se Gospodine uzdam” bilo je njegovo geslo i u Bogu je nalazio snagu u vremenima teških iskušenja što ih je sobom donio rat, kao i u onima nakon što su oružja utihnula. Dizao je svoj glas protiv svake nepravde, a za čovjeka i njegovo dostojanstvo, nastojao je ublažiti nesreću mnogih i činio koliko god je bilo u njegovoj moći – pa i više od toga – ne pitajući nikoga koje je vjere, rase ili nacije.
Današnji svetac Ivan Pavao Drugi, uzdigao je našeg kardinala na čast oltara u nacionalnom svetištu Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. godine, proglasivši ga blaženikom. I tada, u homiliji na svečanom misnom slavlju, među ostalim je rekao i ovo:
“U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor.
Znakovite su u vezi s tim riječi što ih je novi blaženik izgovorio 1943. u vrijeme Drugoga svjetskog rata kada je Europa bila pritiješnjena nečuvenim nasiljem: ‘Kakav poredak zastupa Katolička crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak? Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva… odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga.’ (Propovijedi, govori, poruke, Zagreb 1996., str. 179 – 180.)”
(Vidi: https://www.vatican.va/content/john-paul-ii/hr/homilies/1998/documents/hf_jp-ii_hom_19981003_croazia-beatification.html; stranica posjećena 9. 2. 2022.)
Ivan Pavao Drugi, znao je jako dobro tko je kardinal Stepinac i zato je među ostalim na tome drugom pohodu Hrvatskoj (2. – 4. 10. 1998.), u zagrebačkoj prvostolnici, njemu i cijelom katoličkom puku odao posebnu počast, klečeći i moleći se pred odrom onoga kojeg će već sutradan proglasiti blaženikom.
Papa Ivan Pavao Drugi, moli se pred odrom kardinala Alojzija Stepinca kojeg je dan poslije proglasio blaženikom
(Izvor za fotografiju: https://www.zg-nadbiskupija.hr/UserDocsImages/stories/SLIKE/2013/11/papa%20u%20bistrici%2062.jpg)
Ostaje zabilježeno za povijest:
Dok je Europa drhtala pred Hitlerom, iz zagrebačke katedrale čuo se usamljeni, ali prodorni i snažni glas nadbiskupa Alojzija Stepinca koji je kao vjerni sljedbenik Krista i Evanđelja podsjećao što je u tim teškim i neizvjesnim vremenima uloga kršćana, onih kojima je Bog ostavio u zadaću da budu sol zemlje.
Na blagdan Krista Kralja, 25. listopada 1941. godine u svojoj je propovijedi rekao:
Mi smo se danas sabrali u ovom hramu Božjem, da odamo počast onome, koji je doduše ponizan hodao zemljom, ali koji ima na haljini i na bedru svome napisano ime: ‘Kralj kraljeva i Gospodar gospodara’. Želio bih, da toga kralja naših duša, Krista Spasitelja, ne samo u teoriji pravo prosuđujete, nego u ova žalosna vremena i u praksi provodite u život ono, što je on riječju učio, a primjerom pokazao.
Isus Krist odviše je jaka ličnost u povijesti svijeta, a da ne bi na se privukao pažnju čovječanstva. Nauk njegov odviše odskače nad sve nauke, što ih je svijet čuo i vidio do sada, a da se ne bi ljudi interesirali za nj. Ali nažalost mnogi zataje, kad valja priznati čitavoga Krista sa svim konsekvencijama, koje izviru iz njegove nauke.
Mnogi bi htjeli biti članovi Kristove Crkve, ali neće nerazrješivost braka. Mnogi bi htjeli miran život na zemlji, ali neće zakona opraštanja. Mnogi bi htjeli uživati radosti čiste savjesti, ali neće mrtvenja strasti. Mnogi bi htjeli uskrsnuće, ali neće križnoga puta.
A ipak se Krist ne da dijeliti, već otvoreno naglasuje: ‘Tko nije sa mnom, taj je protiv mene, i tko sa mnom ne sabire, prosipa’.
Ako ga, dakle, priznajemo svojim kraljem i svojim gospodarom, onda neka se to prije svega i nada sve odrazi u praktičnom životu. Priznajmo ga ne samo onda, kada to koristi našim zemaljskim interesima, nego i onda, kad nas to stoji žrtava. Priznajmo ga ne samo onda, kada to koristi veličini naroda i domovine, nego i onda, kada se svijamo u tugama i bolima. Priznajmo ga ne samo onda, kad nas drugi ljube, nego i onda, kad nas drugi mrze. Priznajmo ga ne samo onda, kad nas uči ljubiti roditelje, nego i onda, kad nas uči ljubiti neprijatelje. Jer Krist se ne da dijeliti, nego hoće, da ga se ili prizna čitavoga ili da ga se uopće ne prizna. ‘Tko nije sa mnom, protiv mene je, i tko sa mnom ne sabire, prosipa’. To je tako jasno rečeno, da su uzalud svi pokušaji onih, koji bi htjeli lažne ideje svijeta pomiriti s naukom Božjom.
Na jednu bih vas stvar želio danas upozoriti, ako želite biti pravi podanici Krista Kralja, a to je ljubav prema bližnjemu, ljubav prema čovjeku bez razlike kako se zvao. U ovo zadnjih nekoliko decenija uspjele su razne bezbožne teorije i ideologije tako zatrovati svijet, da je mržnja postala — rekao bih — glavnim pokretalom sviju ljudskih čina. Pogibao je, da i oni koji se diče katoličkim imenom, da ne rečem čak i duhovnim pozivom, postanu žrtvom strasti mržnje i zaborave na zakon, koji je najljepša karakteristika kršćanstva, zakon ljubavi.
Ono čime je Isus Krist tako privukao ljudska srca i dignuo paloga čovjeka, ono čime je bezbrojne hiljade oduševio, da budu spremni i na najteže žrtve, jest njegova beskrajna ljubav prema čovjeku. Pokazao ju je najprije djelima, kad je zemljom ‘prošao čineći dobro i liječeći sve’, pokazao je to i riječima, kad nas je učio: ‘Od ove ljubavi nitko veće nema, nego ako tko položi život svoj za svoje prijatelje’.
Pa ako i ne traži od nas da dademo život za bližnjega onako, kao što ga je dao on, Sin Božji i kralj naših duša, ipak nikoga ne izuzimlje od temeljnog zakona ljubavi prema drugome čovjeku. Što više, ne može se spojiti ljubav prema Bogu s mržnjom prema čovjeku. Ljubimac Kristov sv. Ivan apostol ne ustručava se ni za čas ustvrditi: ‘Ako tko reče: ljubim Boga, a mrzi na bližnjega svoga, lažac je, jer tko ne ljubi brata svoga, koga vidi, kako može ljubiti Boga, koga ne vidi?’
Kad, dakle, slavimo danas Krista, Kralja naših duša, nastojmo nasljedovati njegovu najljepšu krepost, upravo u ovim vremenima, krepost velikodušnosti i ljubavi prema bližnjemu — a to je svaki čovjek — da ne potonemo svi skupa u pravom potopu mržnje, koja je zahvatila svijet.
Nastojte baš vi, članovi katoličke akcije, kao suradnici Crkve, da učinite sve, što je u vašoj moći, da Isus Krist postane doista opet kraljem srdaca naših, kako ga Pijo XI naziva u enciklici za blagdan svetkovine Krista Kralja; da načelo ljudskog djelovanja ne bude mržnja, nego širokogrudna ljubav prema čovjeku, bližnjemu našem, jer se bez nje ljudsko društvo pretvara u čopor divljih zvijeri, upravo onako kao što ga ljubav pretvara u raj.
O, koliko bi se ledenih srdaca otopilo, koliko zločina spriječilo, koliko suza pokajnica izvabilo na oči, koliko sreće na zemlju pojavilo, kad bi Isus Krist postao ustinu kraljem srdaca naših, kad bi njegov zakon postao pravilo ljudskog života, kad bi njegova ljubav postala načelo ljudskog djelovanja! Dok ne ograne žarko sunce na nebu i ne dune topli blagi vjetar, uzalud ćemo čekati, da se umekša tvrda ledena kora i nikne šareno cvijeće. I dokle god opet Kristova ljubav ne obasja srca naša, ludost je i pomisliti na bolje dane čovječanstva, ludost je vjerovati u boljega čovjeka…
Draga katolička omladino, katoličke žene i muževi! Više nego ikada potrebni su danas čovječanstvu heroji Kristove ljubavi, da sagrade što je porušeno u ljudskim dušama; da izliječe, što je bolesno; da zaviju, što je ranjeno; da svežu, što je slomljeno; da utješe što je žalosno; da obrišu suze onima, što plaču. A tih je mnogo, neizmjerno mnogo danas po čitavom svijetu. Budite vi glasnici te divne kršćanske ljubavi. Ona će vam biti najbolje svjedočanstvo pred Bogom, najbolja legitimacija pred svakim pravim čovjekom, najbolji radni program ne samo za ovu godinu, nego i za čitav život.
(Vidi: https://www.bitno.net/vjera/ako-zelite-biti-kristovi-jedno-ne-smijete-zaboraviti-ljubav-prema-svakom-covjeku/; stranica posjećena 9. 2. 2022.)
Ovog Stepinčeva (10. veljače 2022. godine) navršava se točno 62 godine od kraja ovozemaljskog života našega blaženika, kardinala i mučenika. Zatražimo njegov zagovor, obratimo mu se u molitvama i ugledajmo se na njega: budimo sol zemlje, onako kako to od nas traži Krist; onako kako nam je to svojim životom i mučeničkom smrću svjedočio i sam Alojzije Stepinac, vjerni sluga Božji koji nam i u ovim današnjim iskušenjima može poslužiti kao živi primjer žrtve za bližnjega, ljubavi, poniznosti, pobožnosti i strpljenja.
Zlatko Pinter
