Danas par dana u oči blagdana blaženog nam kardinala i Nadbiskupa Zagrebačkog, Alojzija Stepinca, ne mogu se oteti dojmu poplava raznih čestitki, napisa, hvalospjeva i zagovora hrvatskog znanog i ne znanog mnoštva, te pojedinih kapitalaca ovog vremena.
No kako u naslovu stoji „nešto drugačije“, pa da se nakon ovog prvog dojma vratimo u prošlo stoljeće, točnije razdoblje 1979-1989.- Ovdje se nećemo baviti znanim i ne znanim mnoštvom, već ćemo izdvojiti jedinke – prethodno etiketirane, kapitalcima ovoga vremena i njihove posilne izvršitelje.
Već na samom početku veljače u zraku se mogla osjetiti napetost zbog pojačanog obilaska ondašnjih službenika režima oko njihovih operativnih veza, te kruženja jednih i drugih oko mjesnih crkava i župnih kuća. Motrilo se, operativno pokrivalo kako su rekli kler, crkvenjake, pjevače, kantore, pa čak i maloljetne ministrante. Planiralo se tko će gdje i u koju crkvu, tko će se infiltrirati među vjernički puk, a tko pod zvonik, tko u sakristiju.
Na sam dan 10.veljače crkve su bile pune naroda, a i onih koji su se tamo trebali pojaviti po službenoj dužnosti. Bogoslužja na čast i slavu blago pokojnog kardinala protekla su svečano i dostojanstveno, ali se primijetilo kako svećenici jako paze da u propovijedima ne prijeđu onu tanku, nevidljivu liniju, koju su im iscrtale službe sistema, a i vjernički puk tog je dana pri dolasku u crkvu i odlasku svojim domovima govorio šaptom ili prigušenim glasom, pazeći da njihove riječi može čuti samo njihov sugovornik.
Ja još kako – tako mogu razumjeti ono stanje, bilo je to takvo vrijeme, mnogi od tih uhoda jednostavno su morali odraditi taj posao jer to je bio kruh njihov svagdašnji. Neki i nisu morali, ali su žarko željeli – tim i takvim radom sebi priskrbiti, neku značku, neku malo višu poziciju u sustavu za koji je bilo jasno kako mu se polako ali sigurno bliži kraj.
Kako to obično biva, svemu jednom dođe kraj, a svaki kraj donosi neki novi početak i neko novo vrijeme naš je kardinal proglašen blaženim, a vjernički puk očekuje njegovu skoru beatrifikaciju. Crkve su pune na Stepinčevo, ali sada više nisu uhode iz onoga vremena i njihovi šefovi pod zvonicima i sakristijama, prekriveni među pukom, već su u prvim redovima do oltara. Svako malo na spomen blaženika, ničice padaju na koljena, na svoja preobraćena čela rukama svojim rade znak križa iako nitko ne zna jesu li oprost grijeha činjenja i ne činjenja od blaženika isprosili, te jesu li se od srca pokajali.
Ja vjerujem da im je blaženi Alojzije Stepinac oprostio i kod Svevišnjeg isprosio odrješenje! I zato dragi moji „NA DOBRO NAM DOŠLO STEPINČEVO“!
Antun Berljak