By Danas (subota 27. lipnja 2020.) oko 14 sati našao sam se u Bogovićevoj ulici u Zagrebu. Ispred jednog kafića u toj ulici sjedili su Andrej Plenković, akademik Željko Reiner, prof. dr. Ivo Lučić, Zvonko Milas i nekoliko drugih Plenkovićevih suradnika. Veći broj djelatnika Plenkovićevog osiguranja napravili su zid između njega i okupljenih prolaznika. Nakon što sam se predstavio kao nekadašnji savjetnik predsjednika Tuđmana i prvi glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova 1991., ljubazno sam zamolio jednog krupnijeg djelatnika osiguranja da mu pusti da se Plenkoviću obratnim s nekoliko riječi. Smatrao sam da je Plenković bio u predizbornoj kampanji, jer je bio nazočan veliki broj televizijskih i radijskih kamera i novinara, fotoreportera te novinara tiskanih medija pa sam smatrao da se u demokratskom društvu mogu obratiti ne samo premijeru, nego o bivšem kolegi u Ministarstvu vanjskih poslova RH.
DJELATNIK OSIGURANJA: «MAKNI SE ODMAH ODAVDE»
Nažalost, dočekao me veliki šok. Djelatnik osiguranja krenuo je rukama prema meni i grubim riječima mi rekao: «Uopće ne zanima tko si, da si se odmah maknuo odavde». Odgovorio sam mu da se nalazim na javnom mjestu koje nije ograđeno i da samo želim reći nekoliko riječi predsjedniku Vlade Plenkoviću, s kojim sam zajedno radio u Ministarstvu vanjskih poslova. Međutim, vrlo osorni i neljubazni djelatnik sigurnosti postao je još oštriji i povišenim glasom, pružajući ruke prema meni, kazao je: «bježi odavde». U tom mi je trenutku kroz glavu prošlo pedeset godina svakodnevnog rada i žrtve za Hrvatsku i hrvatski narod, od Australije (1968.) do Hrvatske (od 1990. do danas) i počeo sam vikati: «Gospodine Plenkoviću, Vaše osiguranje mi prijeti i ne dozvoljava mi da Vam kažem neke stvari».
RAZGOVOR U ČETIRI OKA U KAFIĆU
Plenković je odmah reagirao i skočio sa stolice te došao do mene i zamolio me da sami odemo u unutrašnjost kafića. To smo i učinili. Odmah me je ljubazno upitao «kako sam i kako mi je zdravlje?» Zatim me je pitao što me muči? Otvoreno i bez okolišanja sam mu kazao kako me muči teško stanje u državi i da bi slogan HDZ-a «SIGURNA HRVATSKA» trebao glasiti – «Hrvatska snažno kroči prema nesigurnoj budućnosti». Plenković mi je uzvratio da je Hrvatska danas u boljoj situaciji nego što je bila ranije te da su Vladine mjere za ublažavanje posljedica korone spasile hrvatsko gospodarstvo. Složio sam se s tom činjenicom, ali sam brzo dodao kako će najesen i do kraja godine hrvatsko gospodarstvo pasti u veliku krizu, što će izazvati veliko nezadovoljstvo građana, koji će zaboraviti na mjere od prije nekoliko mjeseci i početi će optuživati njega za siromaštvo i glad velikog broja stanovništva i katastrofu u kojoj ćemo se kao država naći. Usput sam mu kazao kako svaki dan najmanje pet sati dnevno gledam najvažnije američke, britanske, francuske, njemačke, ruske i kineske televizijske kanale na engleskom jeziku i da sam možda jedna od najinformiranijih osoba u Hrvatskoj kad je riječ koroni i gospodarskim posljedicama koja je ona izazvala u svijetu, i koje ćemo tek u idućih godinu dana svi zajedno jako osjetiti.
Naravno, Plenković u tom trenutku nije imao prave odgovore za moje argumente. Samo je rekao – vidjet ćemo. Iskoristio sam taj moment da mu izrazim moje veliko nezadovoljstvo i razočaranje sa službenom politikom Vlade RH prema hrvatskim iseljenicima kojih ima preko četiri milijuna. Pojasnio sam mu da se ne radi o iseljenicima od prije pedeset ili sto godina, koji su radili na građevinama i u rudnicima, nego o visoko obrazovanim intelektualcima, od akademika, profesora, inženjera, poduzetnika, financijskih stručnjaka, informatičkih, medicinskih genija itd., koji rade u najprestižnijim svjetskim institucijama, te da tih intelektualaca u iseljeništvu ima najmanje dvostruko više nego u cijeloj Hrvatskoj. Dodao sam da je Hrvatska u zadnja tri desetljeća znala iskoristiti neiscrpan potencijal hrvatskog iseljeništva, danas bi bila gospodarski puno snažnija država, koja bi se lakše mogla nositi s «korona» krizom.
URED ZA HRVATSKE IZVAN HRVATSKE VELIKI JE PROMAŠAJ
Nisam propustio Plenkoviću vrlo otvoreno reći ni činjenicu da je Ured za Hrvatske izvan Hrvatske veliki promašaj. Ured vodi Zvonko Milas, čiji ratni put u Vukovaru i Domovinskom ratu zaslužuje divljenje. No, uz moje veliko i dužno poštovanje prema Vukovaru i Milasovom ratnom putu, Milas je cijeli život proveo u malom Vukovaru, a prije postavljenja na tu dužnost nije imao nikakvog iskustva s iseljeništvom, niti je boravio i radio u nekoj iseljeničkoj zemlji. Plenković se složio s tom mojom izjavom i dodao – «kako bi taj ured trebao voditi netko tko ima moje znanje i iskustvo».
Posebno sam mu skrenuo pozornost na politiku NR Kine prema svojem iseljeništvu. Plenković se požurio pohvaliti kako on ima dobre odnose s sadašnjim kineskim predsjednikom Xi Jingpingom. Odgovorio sam da je to dobro, ali da je pozitivnu kinesku državnu politiku prema kineskim iseljenicima prije gotovo pola stoljeća pokrenuo kineski vođa Deng Xiaping, nakom smrti Mao Zedunga. Istaknuo sam da je NR Kina danas svjetska gospodarska sila isključivo zahvaljujući svojoj pozitivnoj i osmišljenoj politici prema kineskim iseljenicima.
Tijekom razgovora s Plenkovićem članovi njegovog osiguranja u više su navrata ulazili u lokal da provjere je li Plenković u redu, a on bi im mahnuo rukom da ne dolaze unutra.
Da me umiri, jer sam bio vrlo uzrujan s postupanjem njegovih tjelohranitelja, Plenković bi vjerojatno još ostao u razgovoru sa mnom. No ja sam bio svjestan da je u kampanji i zahvalio sam mu na razgovoru i intervenciji.
RAZGOVOR S NOVINARIMA
Plenković je brzim korakom otišao u svoje društvo, a ja sam za njim izašao na ulicu, gdje su me dočekale kamere i svi televizijski i drugi novinari, tražeći od mene izjavu o tomu što smo predsjednik Vlade Andrej Plenković i ja razgovarali.
Novinarima se sažeto ponovio cijeli razgovor s Plenkovićem. Jedino sam dodao kako mene danas ne zanimaju nikakve državne funkcije ili fotelje, ali da sam spreman dati moj besplatan savjet svima koji misle da im mogu pomoći. Također sam dodao da sam ja u Australiji za vrijeme političke emigracije zagovarao državotvorne i demokratske ideje Stjepana Radića i da sam bio predsjednik HSS-a, a ne nekakav «ustaša», kako većina ljudi i medija u Hrvatskoj (pa i predsjednik HSS-a Krešo Beljak» još i danas nazivaju hrvatske iseljenike, bilo da su oni akademici ili radnici na građevini. Jadno i žalosno.
U AMERICI PLENKOVIĆ BI BIO MINORNI POLITIČAR
Da, ispustio sam reći da sam u našem razgovoru Plenkoviću rekao kako on u SAD-u, zbog svojih godina, ne bi mogao biti izabran niti na jednu vodeću dužnost u Predstavničkom domu ili u Senatu u Americi. Dodao sam kako se u Hrvatskoj ne cijeni znanje i iskustvo nego se na vodeće i važne državne položaje postavljaju mladi ljudi koji nemaju nikakvog iskustva i koji su skloni pljački i korupciji, jer na drugi način ne znaju stvoriti novac.
Bio je to za mene neočekivano uzbudljiv dan. Ipak, uzimajući u obzir stopostotnu medijsku cenzuru moje predsjedničke predkampanje prošle godine, vrlo sam skeptičan hoće li bilo što od onoga što sam rekao Plenkoviću i novinarima biti preneseno u mainstream medijima.
Antun Babić
Zagreb, 27. lipnja 2020.
