By Bio sam u dva navrata novinar u stalnom radnom odnosu s redakcijom dnevnika “Vjesnik”, pa na izvjestan način imam obvezu da iznesen vlastito političko i profesionalno iskustvo nakon što je požar uništio tu zgradu koja je napuštena dominirala Slavonskom avenijom punih 30 godina. Kao svjedok vemena u kojemu se komunistička, dakle totalitarna Jugoslavija postupno raspadala na kraju sa velikosrpskom fašističkom agresijom prije svega na Hrvatsku, ali i na druge republike tadašnje federacije dnevnik “Vjesnik” odigrao je značajnu ulogu u tom globalnom političkom raspletu slomom svjetskog komunističkog pokreta.
U brojnim komentarima i svjedočenjima koji su se pojavili u posljednjih nekoliko dana prevladavala je uglavnom negativna ocjena samog dnevnika ali i cijele izdavačke kuće s raznovrsnim izdanjima. Malo se tko pozabavio.ulogom “Vjesnika” .u Hrvatskom proljeću koja je u cijelom projektu nacionalnog buđenja u komunističkoj Jugoslaviji bila i te kako važna. Važno je istaknuti da su u tome kad je u pitanju “Vjesnik” jednu od vodećih uloga imali upravo članovi Saveza komunista Hrvatske koji su u “Vjesniku” zauzimali važne funkcije. To se prije svega odnosi na direktora cijele kuće Božidara Novaka, ali uz njega su tu bili još glavna komentatorica “Vjesnika” Neda Krmpotić i jedan od urednika unutarnje rubrike Srećko Freundlich, te glavni urednik “Starta” Krešimir Džeba. Bilo je tu i nekoliko novinara koji su isključeni iz partije i smijenjeni sa svojih novinarskih funkcija. U kakvom je ideološko-političkom stanju sadašnje Hrvatsko novinarsko društvo najbolje ilustrira činjenica da tu četvoricu, ali uz njih i glavnog direktora Televizije Zagreb Iva Bojanića i uglednog novinara Josipa Horvata koji su u partijskoj čistki bili isključeni iz profesionalne organizacije nikad nisu rehabilitirani i vraćeni u društvo. To je samo dokaz više kako je HND koje se prije zvalo DNH (čak je u početku bilo otpora da se Društvo novinara Hrvatske preimenuje u Hrvatsko novinarsko društvo) nikad nije izašlo iz stanja u kojemu su novinari bili “društveno-politički radnici”, što su praktički služeći politici i vlasnicima i danas kao “komercijalno-politički radnici”.
Bio sam stipendist “Vjesnika”, a radni odnos sam kao dopisnik iz Splita zasnovao 1968, godine, pa sam 1970. godine prešao u Tanjug s tim da sam prije toga morao postati član Saveza komunista, što je bio uvjet. Kao dopisnik Tanjuga u Splitu izabran sam kao hrvatski kadar za dopisnika Tanjuga u Australiji gdje sam proveo četiri godine od 1977. do 1981. Ponovo kao dopisnik Tanjuga u Splitu prešao sam 1988. godine u “Vjesnik” kao unutarnjepolitički komentator. Redakciju “Vjesnika” u to doba kad se komunistička federacija počela drmati, osobito nakon što je Jugoslavija sredinom 80-tih godina praktički bankrotirala, što današnji “hvalitelji prošlih vremena” namjerno prešućuju, kontrolirali su Srbi, posebno oni iz Karlovca. Glavni urednik bio je Stevo Maoduš, a vodeći komentatori jugoslavenske, odnosno velikosrpske orijentacije bili su Milan Jakšić, Vlado Rajić, a tu je bio i Đorđe Ličina autor brojnih knjiga o tzv.”hrvatskoj neprijateljskoj emigraciji”, jer ga je na vezi držao major KOS-a Mata Rajković. Urednik unutarnje rubrike Bio je Mladen Pleše “Pilaš” koji je također bio povezan s Udbom, ali bez kodnog imena. U takvom okruženju zalagao sam se u postojećim političkim okolnostima za hrvatske interese, suprotstavljajući se tzv… “antibirokratskoj revoluciji” Slobodana Miloševića iza koje se u stvari krila ideja o velikoj Srbiji. Naročito sam raskrinkavao velikosrpsku politiku prema Kosovu, pa je jedan od komentara nosio naslov “Kosovo je povod a cilj je Hrvatska”.Moje komentare znao je prepravljati glavni urednik Stevo Maoduš s kojim sam se zbog njegovih intervencija u tekstove često sukobljavao, ali su ipak bili objavljivani. . Osim toga ne treba zaboraviti da je “Vjesnik” u to doba nakon Hrvatskog proljeća imao nekoliko izvrsnih inozemnih dopisnika u najvažnijim državama gdje se stvarala svjetska politika, što danas nema ni jedna od postojećih dnevnih novina, po čemu se hrvatsko novinarstvo pored niza drugih slabosti doslovno provincijaliziralo Ono što se događalo u Savezu komunista Hrvatske gdje je postojala uvjetno rečeno liberalno prohrvatska struja na čelu sa Celestinom Sardelićem, Anđelkom Runjićem i donekle Josipom Vrhovcem, ali ne sa Stipom Šuvarom, Ivicom Račanom i Srbinom Stankom Stojčevićem prelamalo se i u “Vjesniku”. U razobličavanju velikosrpske politike i zalaganju za hrvatske interese u tim političkim uvjetima iokolnostima Imao sam osobito potporu urednika Radovana Stipetića.
S “Vjesnikon sam nastavio surađivati i nakon što sam 1990. godine zajedno s Josipom Šentijom utemeljio Hrvatsku izvještajnu novinsku agenciju (HINA). U rubrici “Stajališta” koju je uređivao Miro Ležaja objavio sam niz komentara i analiza o tekućoj hrvatskoj politici. Tako nešto ne postoji danas ni u jednoj od politike i vlasnika kontroliranih dnevnih novina. Po tome je “Vjesnik” nakon raspada Jugoslavije ostao na neki način dosljedan onoj zadaći koju je u otežanim uvjetima obavljao uoči raspada komunističke federacije. Mogu slobodno kazati da je u to “herojsko” doba hrvatskog novinarstva bilo više slobode mišljenja ne samo u “Vjesniku” nego i u drugim medijima, kakva pod strogom cenzurom koja je inače Ustavom zabranjena postoji u današnjoj “demokratskoj” Hrvatskoj na čelu s javnim HRT-om. U tim “Vjesnikovim” “Srajalištima” objavio sam između ostalog neovisne analiza i komentare, pa navodim samo neke: “Hrvatska progutala srpski mamac” o Mirovnoj inicijativi predsjednika Tuđmana 1993. godine, “Staljinistički duh borca za slobodu mišljenja i medija” o uredniku “Ferala” Viktoru Ivančiću, “Puhovski i nesnošljivost prema hrvatskoj politici” o protuhrvatskoj aktivnosti Žarka Puhovskog, “Je li Stjepan Mesic predsjednik Republike Hrvatske ili jugonostalgicno jos uvijek predsjednik nepostojece SFRJ” o političkim potezima Stjepana Mesića. Za takve teme u današnjoj “demokratskoj” Hrvatskoj s dva jugokomunistička gojenca na čelu, koja po Ustavu jamči slobodu medija i mišljenja te zabranjuje cenzuru, jednostavno nema ni prostora ni mjesta.
Hrvatska progutala srpski mamac
“Staljinisticki duh borca za slobodu misljenja i medija”,
«Puhovski i nesnošljivost prema hrvatskoj politici»
Je li Stjepan Mesic predsjednik Republike Hrvatske ili jugonostalgicno jos uvijek predsjednik nepostojece SFRJ….
Vjekoslav Krsnik
