By „Kako se mnoge zemlje počinju vraćati gospodarskim aktivnostima i olakšavaju mjere COVID-19, Svjetski dan dezertifikacije (opustošenja) i suše daje nam trenutak da razmislimo o tome kakav oporavak želimo vidjeti. Problemi dezertifikacije i suša postaju vodećim izazovima današnjice. Voda je naše blago, moramo je očuvati i zaštititi, a borbu protiv dezertifikacije nastaviti“ – dr.sc.Ljiljana Zmijanović
Na današnji datum, 17. lipnja međunarodno se obilježava Dan dezertifikacije i suše. Generalna skupština Ujedinjenih naroda proglasila je 1995. godine 17. lipnja Svjetskim danom suzbijanja dezertifikacije, a od ove godine ovaj se datum obilježava kao Dan dezertifikacije i suše. Pojam dezertifikacije razumijeva opustinjavanje, odnosno smanjenje plodnosti i degradaciju tla u nekom području koje se postupno pretvara u pustinju, a suša se razumijeva kao posljedica izostanka ili nestašice oborina. Obilježavanjem se skreće pozornost javnosti na globalni problem degradacije zemljišta i rezultate provedbe Konvencije Ujedinjenih naroda za suzbijanje dezertifikacije u zemljama pogođenim jakom sušama i/ili dezertifikacijom.
Svijet se suočava s globalnim rizikom od suša
Nestašica i onečišćenje vode uslijed klimatskih promjena vodi svijet u novo stanje neravnoteže i nameće pitanja negativnih implikacija za ljudska društva. 17 zemalja, dom jedne četvrtine svjetskog stanovništva, već sada suočeno je s ekstremno visokim rizikom nedostatka vode. Problemi dezertifikacije i suša postaju vodećim izazovima današnjice.
Uz sve pozitivne doprinose ljudskog napretka, potencijalni se rizik za ljudska društva temelji na nastavku trenda globalnog zagrijavanja po predviđanjima znanstvene zajednice u budućnosti, a na osnovu kojih se kao posljedica može očekivati onemogućen pristup vodi za preko jedne milijarde ljudi ubuduće. U prilog ovog razumijevanja problema su nove objave rasta temperature od strane NASA-e, čime se samo potvrđuju znanstvena predviđanja.
Nestašica i onečišćenje vode uslijed klimatskih promjena zasigurno vodi svijet u novo stanje neravnoteže i nameće pitanja negativnih implikacija za ljudska društva. Za zemlje pod visokim vodnim stresom je imperativ pronalazak rješenja za osiguravanjem pitke vode za potrebe svojega stanovništvo. Istina, pravo čovjeka na pitku vodu je zajamčeno međunarodnim normama, no, ‘conditio sine qua non’ je očuvana pitka voda.
Prema podacima iz kolovoza Svjetskog instituta za resurse (World Resources Institute WRI) https://www.wri.org/aqueduct kojom je obuhvaćeno 164 zemlje svijeta, primjenom ‘Aqueduct’ metodologije, objavljeno je da čak 17 zemalja, dom jedne četvrtine svjetskog stanovništva je suočen s pojavom koja se u literaturi naziva vodni stres, a odnosi se na analize i procjene rizika nedostatka vode i pogođenosti ekstremnom nestašicom vode. Četrdeset i četiri zemlje, dom jedne trećine svijeta, suočavaju se sa ‘visokim’ nivoom vodnog stresa. Takav uski jaz između ponude i potražnje ostavlja zemlje ranjive na fluktuacije poput suše ili povećanih povlačenja vode.
‘Vodni stres je najveća kriza o kojoj nitko ne govori. Posljedice su vidljive u obliku nesigurnosti hrane, sukoba, migracija i financijske nestabilnosti.’- izjava je dr. Andrew Sterr, predsjednika i izvršni direktor Svjetskog instituta za resurse.
Prema podacima Svjetskog instituta za resurse povlačenja vode u globalu su se više nego udvostručila od 1960- ih zbog povećane i rastuće potražnje, i ne pokazuju znakove usporavanja. Nekada nezamislive vodne krize postaju uobičajena pojava. Rezervoari u Chennaiu (India), šestom najvećem indijskom gradu, sada su gotovo suhi. Mnogi gradovi su izloženi i pogođeni ekstremnim nestašicama vode. Prošle godine stanovnici Cape Towna u Južnoj Africi usko su izbjegavali zastoj vode ‘Day Zero’. Klimatske promjene mijenjaju oblačne obrasce i hidrološki ciklus u određenim regijama, čineći kišu promjenjivijom, a suše izglednijim. U izvješću se procjenjuje pogoršanje stanja ako države ne djeluju na čimbenike koji povećavaju potrebe za vodom, kao što su rast stanovništva, socioekonomski razvoj i urbanizacija; dok klimatske promjene mogu uzrokovati padavine i potražnju promjenjivijima.
Na vrhu popisa država po ekstremnoj ugroženosti nalaze se Katar, Izrael, Libanon, Iran i Jordan, dok je vodni stres na najnižoj razini u Gvajani, na Islandu, Jamajci, u Liberiji i Surinamu. Dvanaest od 17 zemalja koje su procijenjene s ekstremno visokim vodnim stresom nalaze se na Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi (MENA). Regija je vruća i suha, opskrba vodom mala, a rastući zahtjevi gurnuli su zemlje dalje u ekstremni stres. Prema izvješću Svjetske banka za ovu regiju, ona ima najveće očekivane ekonomske gubitke zbog nedostatka vode povezane s klimom, koji se procjenjuje na 6-14% BDP-a do 2050. godine.
U tablici je rangirano 164 zemlje svijeta u obuhvatu od procijenjeno ekstremnog rizika do niskog rizika. U odnosu na zemlje u okruženju, susjedna država Bosna i Hercegovina se nalazi na 97. mjestu u skupini srednjeg rizika, slijede s procijenjenim nižim rizikom i manjom ugroženosti Srbija (109) kojoj je visokim rizikom označen jug zemlje. U red manje ugroženih zemalja na mapi Instituta nalaze se Mađarska (113) Slovenija (117), Crna Gora (121), Austrija (134) i Hrvatska (140). Italija je rangirana na 44. mjesto u skupini, te time pripada skupini zemalja visokog rizika.
Podaci su jasni, vodni stres i onečišćenje imaju nesumnjivo zabrinjavajući trend, ipak, preuzimanjem aktivnosti i ulaganjem u bolje upravljanje moguće je riješiti pitanja vode za dobro ljudi, gospodarstva i planete.
Glavni tajnik konvencije Una za suzbijanje deforestacije Ibrahim Thiaw uz današnju obljetnicu izjavio je da „ako nastavimo proizvoditi i trošiti kao do sada, potkopati i uništiti ćemo sposobnost planeta da održi život sve dok ne ostane ništa. Svi moramo donijeti bolju odluku o tome što ćemo jesti i nositi da bismo zaštitili i obnovili zemljište.“
Rekavši “ne” proizvodima koji degradiraju zemlju, kupci šalju snažnu poruku proizvođačima i donositeljima politika. Kako se mnoge zemlje počinju vraćati gospodarskim aktivnostima i olakšavaju mjere COVID-19, Dan opustošenja i suše daje nam trenutak da razmislimo o tome kakav oporavak želimo vidjeti.
Dr.sc. Ljiljana Zmijanović
