By Pri posjetu zoološkom vrtu razdraga me, ali istodobno učini sjetnom promatranje živahnih tuljana koji svakih nekoliko sekunda izvirući iz vode pomno i radoznalo motre ljude okupljene oko ograde bazena. Između proučavanja reakcija okupljene svjetine i riboljubiva objedovanja, mekano se bacakaju jedan na drugoga u svojoj strastveno – nježnoj, zanesenoj razigranosti.
Pažljivi, pomalo uzbuđeni promatrači, stišćući u naručju ili noseći na ramenima svoju sićušnu čeljad, nadviti nad miroljubivu ‘arenu neokaljanih nasrtaja’, izgleda nemaju namjeru uskoro se odvojiti od toga dražesnog, dirljivog prizora. Neodoljivo ih privlači. No, primjećuju li uopće išta neobično? Nešto što upozoravajuće egzistira izvan te obrušenosti jedne nesumnjive suverenosti u stupicu pitome, krotke uhodanosti? Zamjećuju li išta izvan toga spontana, a opet na određen način gotovo uigrana igrokaza, te unatoč tome, ili upravo zbog toga – nemilice otrgnuta od same srčane igre i njezina posve neovisna smisla? Jer tuljan, svojim dražesnim, naivnim djetinjim pogledom kao da svakog pojedinačno pita: mogu li vam vjerovati? Međutim, istovremeno, kao i da odgovor na taj svoj, učini mi se – vjerom i nadanjem ozračen upit – ionako već zna, no samo traži milozvučni znak one ljudskosti u ljudima koja se nepogrešivo razotkriva njegovom animalnom instinktu savršenog poznavatelja i registratora dobrih vibracija.
Ponekad se i sama donekle osjećam poput tuljana pitajući se mogu li i koliko vjerovati ljudima. U ovome svijetu sve izrazitije obilježenom grabežom za materijalnim i sasvim u skladu s tim naprasnošću rastućega koristoljublja, nalazimo sve manje prostora i razloga da jedni drugima vjerujemo. Te poražavajuće, međutim neizbježne spoznaje nisu pošteđeni ni najmlađi, koji zbog posljedica vlastita iskustvena saznavanja stradavaju već u najranijoj, najosjetljivijoj dobi. Možemo li, smijemo li to dopustiti, ne čineći ništa da ih poštedimo suvišne surovosti? Nažalost, oni su ti koji plaćaju težak danak ponajprije zbog pogrešnih postupaka i stremljenja svojih nedovoljno odgovornih životnih učitelja, koga god pod tim smatrali, i ma kako ih mi zvali.
Neprestano suočavanje s prijevarama, nasiljem, kriminalom, ukratko: zabrinjujućom brutalnošću svakodnevice, učinilo je od čovjeka, slamajući ga, s vremenom već posve ogrubjelo biće. Nezaštićen i neprestano izložen raznoraznim novim oblicima zlostavljanja, te konstantno na oprezu, da bi se obranio kako bi mogao lakše opst(oj)ati, s druge se strane vješto prilagođava, lagodno se pridružujući ostalim grabežljivim ‘zvijerima u krdu’.
Pristaje li time, taj čovjek, na poricanje sama sebe, svoje osnovne ljudske biti ili biti čovjekom znači stihijski slijediti mijene koje ga odvode u nadgradnju tek neizbježno otuđenu od ‘zastarjelog’ poimanja ljudskosti? Moj tuljan na to ne pristaje: biti udaljen od sebe sama. Živi igru povjerenja i odanosti nenarušenu nemilošću zadesena ga zatočenja. I premda je on kao svojevrsna žrtva, koja iz pomirenosti prema tom -uvjetno rečeno- dobru koje mu upravo proračunati čovjek pruža, veselo lelujajući skučenim prostorom, možda tek naoko sretan, on žrtvom ne pristaje biti. Štoviše, dobroćudno suživljen s novim uvjetima opstanka, svojim bezrezervnim tuljanskim osmijehom kojim kao da ljude posramljuje zbog njihova nezatajiva licemjerja, ujedno ih uvjerava u postojanje dobra u njima samima. I koliko god to možda zvučalo apsurdno, jedino na taj način, u tom susretu sa životinjama koje je zatvorio u kavez zbog svog vlastitog zadovoljstva, čovjek se uistinu najviše približava onome na što bi u sebi odista mogao biti ponosan i voljeti. Međutim, kako izbjeći tu prijeteću opasnost da od svoje humanosti baš posve odustane, da do kraja ne oskvrne svoju duhovnu misiju u harmoniji s prirodom usklađenog bitisanja? Bojim se i pomisliti da bi to u neku ruku moglo postati, ili već jest, neizbježno. Izvjesno je ipak da je nemoguće zaustaviti kotač brzajućeg, posrćućeg odmicanja. No gdje se skrila ljubav koja ne traži nužno odgovora, dobročinstvo, cilj zbog cilja samo u svom plemenitom ispunjenju, ničim narušena lijepost davanja? Negdje, slutim, čuče i pomalo drhture i čekaju. Zloba, svoju savjest, zločin – svog presuditelja. Ali oni neće doći. Svaka pak ljubav, svaka dobrodušnost, nedužnost i dobra nada čekaju svog milog, razdraganog tuljana.
STANKA GJURIĆ
