By Izborna noć je prošla, kafići su jutros puni, a tema su izbori. Mnoge su analize i mišljenja zašto smo izgubili, odnosno zašto i kako smo dobili, ali kako god bilo ostaje ona stara engleska: „Kraljica je mrtva živio kralj“. Ali kako mi nismo Englezi naša je sad bivša Predsjednica sa poštovanjem priznala poraz i pozdravila novopečenog predsjednika Republike koji pritom za promjenu, nije bio arogantan. I kako bi rekli, svakog čuda tri dana dosta, pa život ide dalje, ali ipak, što nam on nosi, koja su pitanja i koji problemi i mogućnosti pred nama, kao i još puno toga. Da, sad se otvaraju mnoga pitanja, a sve se uglavnom svodi na stara pitanja i probleme koje su sve vlade i predsjednici države gurali pod tepih čekajući da im mandat istekne i nadajući se da će narod i nadalje strpljivo čekati boljitak. Ali izgleda tom je narodu polako „svega preko kape“ što su malobrojni etablirani analitičari koje smo gledali na TVu tek ovlaš dotaknuli. Pa pokušajmo malo analizirati ono neanalizirano, ili pak tek sporadično spomenuto.
Vratimo se u prvi krug i analizirajmo malo matematički što je značila raspodjela glasova glavna tri kandidata, Milanovića, Kolinde i Škore. U biti, već tada Milanović je prešao prag od 50%. Kako? Ako se odbace ostali mali kandidati dobije se koeficijent korekcije od 1,43 te Milanović samo sa svojim SDP biračima prelazi 50%. To je već tada bilo jasno. Svi analitičari koje smo ovu subotu i nedjelju gledali na TVu poslije izbora uglavnom griješe kad kažu „Milanović je dobio izbore sam, a Kolinda je kolateralna žrtva HDZa“. Vrlo malo je u tome istine. Kako? Bez obzira na prethodne sukobe u SDPu, biračko tijelo Socijaldemokratske Partije Hrvatske je politički stabilno. U kojem smislu stabilno? Postoje dva pojma, ideološko-politički ortodoksno ili pak dosljedno. Bez obzira što se radi o dva bitno različita pojma, ali oba pojma upućuju na činjenicu da je Milanović mirno mogao očekivati glasove članova svoje Partije, „izvana“ što god dođe dobro je došlo. Sa druge strane, biračko se tijelo HDZa rasulo računajući dobrim dijelom na uspjeh Škore, i tu je pogriješilo. U tako rasutom krugu HDZa Kolinda naprosto nije više imala šanse, a pokušaji objedinjavanja glasaća tog izvan SDPovskog biračkog tijela, u kratkom vremenu između dva kruga, pokazali su se kao čista iluzija. Dakle, usprkos što narod i Ustav traže izvanstranačkog Predsjednika Hrvatske, oba su kandidata bila i ostala duboko povezana sa svojim strankama, odnosno partijama, jer obje su, više-manje, ipak samo partije. To se posebno vidjelo na proslavi nakon objave rezultata gdje su oboje najavili borbu njihovih stranaka, posebno SDP, što je i logično. Bila je to prva najava kampanje za parlamentarne izbore. Dakle, tu smo kao država još uvijek na repu modernog građanskog društva.
A što su pokazala sučeljavanja kao i programi kandidata? Milanović je istupio sa programom: „Ratovi su pobogu gotovi, i hvala onima koji su se borili,,, stvarajmo normalnu državu“, i zatim napao korupciju obećavajući „lijep život“. Zanimljivo bi bilo da smo ćuli kome se On zahvaljuje,,, partizanima ili braniteljima Hrvatske. A Kolinda je program koncipirala u sedam točaka: hrvatski razvoj, hrvatski identitet, hrvatska odlučnost, hrvatska pravednost, hrvatska demokracija, hrvatska sigurnost i hrvatski optimizam. Dakle, što općenitiji i nejasniji program to bolje, a na sučeljavanju smo malo čuli od kandidata vezano za ulogu predsjednika, već su pljuštali problemi koji se tiču Vlade a ne predsjednika, ali izgleda je to upalilo.
Bez obzira na sve, očito je da narod želi promjene i rješenja što se u ovih 25 poratnih godina ne dešava, a problemi se gomilaju i ne rješavaju se, a nerješavanje se uvijek kažnjava. Stoga se u tome ipak možemo djelomično složiti sa mišljenjem o Kolindi kao kolateralnoj žrtvi HDZa.
Želja za promjenama, prije svega rješavanje korupcije, jer to se može relativno lako i brzo, dok je nepotizam teže riješiti, posebno se očitovala na dvije stvari. Prvo, činjenica da je na ove izbore izašlo 38,8% građana više nego na izborima prije 5 godina, puno govori. Narod je postao nervozniji i svjesniji svoje uloge kod usmjeravanja države, pri čemu u izborima govori kojim pravcem misli da Hrvatska treba ići. Na taj način hrvatskoj političkoj sceni hoće reći: „Gospodo političari uozbiljite se, trošite naš novac i nama ste odgovorni, stoga, vodite nas u boljitak i budite odgovorni, a ne da gledamo Sabor na TV sa 3-4 saborska zastupnika koji dremuckaju dok su drugi ili u kafiću ili pak nisu ni došli na sjednicu, a plaćeni su,,, i slično“. Drugo, ima nešto još ozbiljnije! Na izbore je izašlo 552 tisuće birača od čega je čak 89 tisuća nevažećih listića ili 16%. To je veliki postotak, a 89 tisuća je broj veličine jednog većeg hrvatskog grada. Dakle, 89 tisuća glasaća pokazalo je opći revolt i neslaganje ni sa jednom ponuđenom predsjedničkom izbornom opcijom te je reklo vrlo jasno: „ne vjerujemo nijednom“. Ovom ozbiljnom problemu dosadašnje analize nisu dale potrebnog prostora za nekakvo obrazloženje. Mislim da tu leži centralno pitanje, kao i ključ svih analiza koje nam predstoje, a zašto?
Dakle, imamo predsjednika kojeg smo odabrali, a sve druge analize, kao nezapamćeni linč na Kolindu putem mobitela, kao i sve drugo, sad je nevažno,,, ostalo je za nama. Sad slijede parlamentarni izbori. Kako će se ovi predsjednički izbori odraziti na parlamentarne? Kako će se stranke/partije za njih pripremiti? Koje su promjene unutar vodećih stranaka izvjesne, a gdje je Škoro sa svojim simpatizerima u cijeloj toj prići? Koja je pitanja potrebno otvoriti i konačno jasno prezentirati narodu kako bi znali što to znači „normalna“, a što „nenormalna“ država Hrvatska? Tko će za ta pitanja imati petlje da ih nakon 25 godina čekanja naroda hrvatskom narodu jasno kaže i pristupi rješavanju? Tko će smoći političke volje pristupiti i riješiti korupciju, i na koji način? Kada će se šuma od više tisuća zakona koji u biti i nisu loši, ali ništa ne funkcionira, zamijeniti izgradnjom učinkovitog sustava, ekonomskog i pravnog, kao i drugih podsustava države? Kada,,,, kada,,,??? Puno je pitanja za koja narod više nema puno strpljenja i kažnjavat će svaku neučinkovitost, iako nažalost to kažnjavanje u Hrvatskoj za sada funkcionira po sistemu „biram ono što mi izgleda (ili mi je prikazano) manje crno“.
Ponovit ću ono što već dugo ponavljam. Hrvatskoj nedostaje puno znanja, političke volje, ali i mudrosti. Dakle, znanje možemo dobiti kroz kvalitetno obrazovanje, koje, kao sustav i kroz sadržaj što učimo i zašto, tek trebamo izgraditi, političku volju moramo čekati i moliti Boga da nam je kroz politički sustav stranaka i partija podari što prije, a mudrost, što sa njom? Što je to mudrost? Kako Wikipedija kaže: „Mudrost je pojam koji označava duboko znanje, uvid, dobro rasuđivanje. Ljudi koji teže mudrosti nazivaju se filozofima (gr: filia – ljubav, sofia – mudrost). Onaj tko se okreće mudrosti nalazi vremena za duhovno usavršavanje, ne dopuštajući da ga „progutaju“ zahtjevi praktičnog života. Tradicionalna predstava mudraca po pravilu podrazumijeva stare ljude.“ Ova definicija nije baš posve točna, a ima i drugih definicija mudrosti, ali najkraću i najbolju definiciju čuo sam u nedjelju na svetoj misi u katedrali: „Znanje nije mudrost, jer mudrost je nešto više od znanja. Mudrost je skladna cjelovitost“. Definicija za pohvalu, i sugestija ateistima da barem zbog mudrosti odu na nedjeljnu misu jer će sigurno nešto dobro naučiti. Dakle, da bi se ostvarila „skladna cjelovitost“ osim znanja potrebno je i iskustvo kao i težnja za istinom, stalnim učenjem i istraživanjem kao i kompariranjem, ali i ljubavlju za ono što radimo, a gdje je to kod nas? Osim tipkanja po pametnim mobitelima zapitajmo se svi kad smo nešto čitali, neko istraživanje ili samo se pak bavili nekim ozbiljnim istraživanjem,,, nažalost ne čitamo i jako malo razmišljamo, a pod tim uvjetima teško možemo dalje. To je ujedno razlog zadnjeg ili predzadnjeg mjesta Hrvatske po mnogim kriterijima na rang listama EUa. Ipak, mora se priznati, Hrvatska se nakon Domovinskog rata razvija i unatoč padu BDPa, kao i boljim rezultatima u (ne)korupciji. Sve to ipak nije dovoljno u usporedbi sa drugim državama i ekonomijama u tranziciji, a da ni ne govorimo o razvijenima državama EUa. Kolinda je svojedobno dobro pozivala na „trčanje dok drugi hodaju“, ali kako se kaže „za utrku treba konja imati“ i to trkaćeg, a ne olovne noge.
Zakle, da zaključimo, na ovom smo koraku rekli kakvog predsjednika hoćemo. Nadamo se boljem životu, i sve je to ljudski, ali znamo li tko smo mi? Rekli smo da imamo dvije Hrvatske, što su i ovi izbori potvrdili, pa recimo tko smo mi kao narod? Koje su naše želje vezane za ključne teme i pitanja? Tko ima petlje objelodaniti ih i barem javno kazati da počne javna rasprava?
Eto, danas su Sveta tri kralja, a onu priču valjda znamo,,, Tri su kralja krenula naći Isusa, ali se zvijezda vodilja ugasila, a deve umorile. Iako su dva prva kralja bila učena i nisu obraćala pažnju na trećega, onaj treći donio je umornim devama vodu i njegovo dobro djelo bilo je nagrađeno zvijezdom koja se ukazala i pokazala im put do Isusa. Zato samo jedno na kraju,,, volite i ljubite Hrvatsku više od samoga sebe i sve će biti dobro,,, put do mira kroz dobra i mudra djela i odluke će se ukazati!
Neka Vam Bog da mudrosti hrvatski političari, kao i svima nama Hrvatima.
Skipper
