By U ime demokracije namnožile su se brojne tzv. civilne udruge. Svakim danom sve ih je više i sve su glasnije. Sada im je na meti koncert Marka Perkovića Thompsona. Međutim, ti koji se predstavljaju kao “aktivisti za ljudska prava”, uglavnom su bili u “munchen divizijama”. Sada nam ti i takvi, poput i notorne Vesne Pusić, 35 godine od početka srpske agresije, “popuju” da je rat bio “dogovoren”, da je za njega kriv utemeljitelj RH i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, da je Oluja bila sramna vojno-redarstvena akcija i tome slično. Pretežno odaju počast žrtvama koje su navodno pale s hrvatske strane u vrijeme rata, ni glasa od njih protiv agresora: Srba, Crnogoraca, zločinačke JNA i domaćih izdajica, u čiju skupinu možemo i njih pribrojiti. Njima nije važno tko je kome prvi ušao u dvorište, tko je agresor, a tko žrtva. Tim glumcima najvažnije je da se bore za “pravdu”, a pravda je za njih isključivo poraz na četničkoj strani. Kako su hrvatski branitelji mogli, tko im je dopustio da se brane u vrijeme rata od srpskih i inih zločinaca? Što branitelji nisu bili poput njih, poput zečeva koji su pobjegli čim se oglasio prvi pucanj? Kad su se pojavili prvi “aktivisti” koji su uvidjeli da je, zamislite, u ovom krvavom ratu, bilo žrtava i na drugoj strani? Tek nakon tri-četiri godine nakon agresije! Tada su uvidjeli da Hrvatska pod zapovjedništvom najvećeg Hrvata dr. Franje Tuđmana ostvaruje hrvatsku državu, da nije pala, pa su i ti “aktivisti” odmah počeli primati debele donacije pretežno iz inozemnih izvora samo s jednim ciljem- uništio sve što su hrvatski branitelji ostvarili u krvi!
Titovi partizani, nakon II. svjetskog rata, progonili su sve i svakoga do početka Domovinskoga rata koji nisu bili na njihovoj strani. Je li bilo tako ili nije? Dovoljno je bilo da vas netko prijavi da dišete “poput Staljina”, ili da ste si pustili brkove poput ovog svjetskog zločinca, odmah ste završili na robiji, na Golom otoku, Lepoglavi, ili Staroj Gradiški. Na stotine tisuća je bilo onih koje su odmah ubili, poput pasa, jer nisu bili za Tita i partiju. Sada se dobrim dijelom javljaju njihova djeca (kruška ne pada daleko od stabla) pa su se odmah uključili u “mirovne organizacije”, pričajući nam priče kako su i hrvatski branitelji bili ratni i ini zločinci, bez obzira što su se branili te da ih treba “na vrbe”. Tko je ubio, pitaju oni, nevinu obitelj Zec, tko je ubijao u Ahmićima, tko je ubijao Srbe u Vukovaru, Gospiću – pita ta sirovina. Ali, kad im kažete Hrvatska je doživjela agresiju, morali smo se braniti, oni okreću glavu, zatvaraju oči i uši, prave se većim psihičkim bolesnicima nego jesu.
Je li bi Amerikanci ili Izraelci dozvoli da im u njihovo dvorište dođe skupina bolesnika i drži lekciju, zbog čega su ratovali u Vijetnamu, Iraku ili zbog čega su to činili u Afganistanu? Što bi učinili Izraelci i njihovi vojnici da netko u njihovu glavnom gradu svaki čas protestira zbog čega napadaju Palestinu, uhićuju njihove vođe, rastjeravaju njihove obitelji, itd., i tako redom.
Što na sve to kažu brojne hrvatske braniteljske udruge, a poglavito one stradalničke? Navodno da ih ukupno ima oko tisuću!?. Taj ogromni braniteljski korpus, kako reče jedan yugonostalgičar, pretvorio se u tigra od papira i nitko ga se na žalost ne plaši! Eto, što se dogodilo nakon prve Konvencije hrvatskih branitelja u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu? Ništa. Što se dogodilo kad su oslobođeni Drljo i Krajina, pripadnici časne Antiterorističke jedinice Lučko za navodne zločine u Gruborima? Ništa. Da, dogodilo se da nam je jedna notorna žena zvana Teršelič držala lekciju i objasnila da je hrvatski sud pristran.
Sada se u Beogradu sudi nevinim hrvatskim ratnim pilotima U Hrvatskoj nema protesta, svi šute uključujući i većinu medija i političara, kao ribe u vodi. Branitelj branitelja, za razliku od partizanskih mulaca, najradije bi utopio u čaši vode! Svaka čast iznimkama. Titovi partizani bez problema održavaju četničke fešte u Kumrovcu i drugdje, ali kad svoje obljetnice obilježavaju pobjednici Domovinskoga rata, eto ti “JNA zvezdaša” koji odmah dižu buru, jer im se pričinilo nešto crno pred očima! Oni se i dalje bore protiv fašista i ustaša, jer u protivnom njih ne bi bilo. A gdje su ti ustaše i fašisti? Pa, pobili su ih partizani, odmah nakon II. svjetskog rata, bez suda i suđenja. Većina medija je pod strogom kontrolom. Političari su nas “rastočili” kao vino. Što bi na sve to rekli oni koji su dali svoje živote za – Hrvatsku?
Ako su Hrvatska i Bosna i Hercegovina, pa i Slovenija doživjeli agresiju, a jesu, onda naši dragi hrvatski i ini „četnici“ (kako da vas drugačije nazovemo, možda njihovim sljedbenicima?) odgovorite na jedno: što je bilo prvo: kokoš ili jaje? Možda ćete na taj način bolje shvatiti (kad ste već prespavali rat) što se događalo na ovim prostorima, poglavito od Vukovara, Srebrenice, Škabrnje, Kijeva, Osijeka, Gospića, Virovitice, Knina, Karlovca, Zadra, Šibenika, pa sve do Dubrovnika.
Ti i takvi iz tzv. civilnih udruga, koji primaju donacija, odnosno potpora „koliko treba“, nikada nisu bili glasni kad su Srbi euforično dočekivali svoje ratne zločince, ili pak kad danas uzdižu četničke vojvode.
Ili, što bi svi oni radili od nas, hrvatskih branitelja i članova naših obitelji, da smo kojim slučajem izgubili rat?
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.
