Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

(ulomak iz priče Izdaja, knjiga (PLAMENI)

(…) Iz kuće su izveli odbornika Marijana, Ivanova rođaka Matka i ženu mu Matiju, raspletenih kosa i bosih nogu. Lice joj je bilo uplakano i crveno. Matko je bio svezanih ruku na leđima i usto bosonog.

Jedan od nepoznatih uniformiranih nepoznatih osoba strogo je naredio Marijanu:

  • Kod koga se krije…? Govori! Ti si odbornik, moraš znati tko je njegov!

Kada je ovaj malo zašutio, neznanac ga snažno udari kundakom u leđa.  Teturajući pridrža se za zid kuće i reče iznemoglo:

  • Matko i Matija, recite… Vi sigurno znate di je Ivan!
  • Ajde! Dovedite ga! Odmah! – glasno naredi zapovjednik, neznanac, dajući znak dvojici pridošlica u uniformama.

Uhvatiše bosonoge Matka i Matiju, uz udarce kundacima u leđa, pod kojima su se savijali i puštali prigušene jecaje od boli.

Puk je izmoren, mokar i prozebao, čekao ishod ove krvave predstave. Ako je netko pokušao samo mignuti ili pomaknuti se, bio je osujećen udarcima šaka ili puške. To iščekivanje bilo je kao vječnost, dopunjeno olujom kao nekom zlom kobi.

Ivan je iz daljine čuo povike. Uvukao se u zemunicu i zatvorio prolaz. Na Matkov tužni zov pokunjeno je izišao iz skloništa… Za trn je bio svezanih ruku i teturajući je koračao. Kad god bi se pokušao uspraviti, zaustavio bi ga udarac kundakom i beskrajne psovke i pogrdna verbalna zloća neznanca.

Bosonoga trojka, teturajući i ječeći od iznemoglosti, stigoše, praćeni uniformiranim dvojcem, pred nijemu mokru publiku. Čuše se neki krici negodovanja, pa opet za tren utihnuše, a zatim zastrašujući povik:

  • Dosta tamo!… Evo vašeg zločinca kojeg ste štitili!

Pogledavši u Ivana, zapovjednik dreknu:

  • Kako se zoveš?
  • Ivan N. – reče tiše pognute glave…
  • Jesi li kriv za…? – začu se opet pitanje.

Ivan na to odšuti i podiže pogled prema neznancima u uniformama. Svi mu se učiniše nepoznati, ali mu zastade dah kad ugleda poznato lice.

  • Zar si ti to, Joko? – izusti jedva, ne znajući sanja li ili stvarno vidi svoga prijatelja Joku Janjina…
  • Šta oćeš? Na vrime sam ti reko da bižiš! – reče Joko, iskesivši svoje požutjele rijetke zube

ciničnim i zajedljivim osmijehom. Oči su mu vražje izgledale i gledale lukavo u zaprepašteno, izmučeno i iznenađeno mnoštvo.

Nastade muk. Matka i Matiju pomakoše u stranu da ne smetaju jer nisu više zanimljivi akteri drame koja se nastavlja.

Kiša udaraca sruči se na Ivana. On iznemoglo pade na kaldrmu. Marijan, odbornik, također je nijemo šutio u blizini.

  • Ustani! – slijedila je zapovijed.

Ivan se nekako uspravi, ali udarci žešći i bolniji, oboriše ga ponovno na zemlju. Jeknu bolno, a na usta mu i nos nahrupi pjena obojena krvlju. Instinktivno se pokuša obrisati rukom poderane košulje. Dvojica neznanaca ga uspraviše, a grubi uniformirani zapovjednik ga još jednom snažno udari u grudi i zadnji put obori na kaldrmu, pokapanu Ivanovom krvlju…

I pljusak je jenjavao s Ivanovim mukama.

  • Razlaz! Svi kućama! – uslijedila je zapovijed izbezumljenoj i nijemoj publici.

Razbježali su se i za tren nestali. Teturajući, Matko i Matija vratiše se svojoj djeci u kuću. Šutjeli su.

Onesviještenog Ivana neznanci, u društvu s Jokom, odvukoše malo ispod sela. Čuli su se pucnji…

Zakopaše ga u zemlju u hladu hrasta, ispod kojeg se igrao kao dječak. Ležaše Ivan u tom hladu dugo jer ga nisu smjeli premještati u groblje, gdje leže njegovi najmiliji. Ipak, nakon dužeg vremena, kad su se politička vremena ohladila, rodbina je krišom prenijela njegove zemne ostatke na mjesto gdje treba biti, pored svoje rodbine u groblje…

Joko Janjin dugo poslije toga bio je glavni u svome selu. Pa negdje ′91., kada zapuhaše drugačiji vjetrovi, Joko, kao starac, naredi svom sinu da prvi na kuću objesi hrvatski barjak.

O Ivanu, njegovom prijatelju, nitko tih godina, ne reče ni riječi.

Zamislih se…, pa se upitah: Je li istinita ona latinska izreka: Historia est magistra vite? Ne znam…

RADICA LEKO


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema