By IKAVICA NAŠA, ZABORAVLJENA
Ikavski skup u Mostaru, 3. studenog 2022.
Često se sjetim kako je, za vrijeme moga školovanja u osnovnoj školi, govor našega kraja – zapadnohercegovačka ikavica – smatrana zaostalim načinom izražavanja.
Odrasla sam u vremenu kada se u našim selima živjelo od malo škrte zemlje, od duhana, kada je siromaštvo cvalo, a život nekako bio manje stresan, zadovoljniji, kada se u dugim noćima pripovijedalo nadugo i naširoko o vilama, vješticama, snovima i drugim fantastičnim vjerovanjima u kojima se naša jezična baština ukorijenila, rasla i čuvala se.
Bilo je to vrijeme gange koja se orila u selima, na sijelima, dernecima, svadbama i u svim prigodama. Bila je pratiteljica ljudi i događaja kroz stoljeća čuvajući glazbenu i jezičnu baštinu zapadne Hercegovine u svakom trenutku života. Pratila je i povijesna turbulentna zbivanja te opjevala ih, često kritički, ironično i sarkastično…
Zapadna Hercegovina je bila zatvoren jezični prostor sve negdje do šezdesetih godina 20. stoljeća. Tih godina su ljudi počeli odlaziti na rad u inozemstvo, poboljšavaju se socijalne prilike, lakše se živi pa mladi dobivaju mogućnost školovanja, vraćaju se u svoj kraj, tu rade i govore hrvatskim književnim jezikom. Stižu i novi mediji, radio i televizija, koji na još lakši način unose promjene u govor običnih ljudi donoseći hrpu novih ijekavskih riječi. Tako i neškolovani ikavac, Hercegovac, postaje jekavac (teško postaje ijekavac).
Danas, posredstvom novih tehnologija i globalizacije, nahrupile su tuđice, posebno anglizmi, uvlače se i rastaču biće jezične baštine našega kraja. Mijenjanjem običaja i načina života nestala je i ganga kao čuvarica narodnog jezika. I, tako ikavica umire…
Kako to obično i biva, književnost i književnici ostaju vjerni čuvari zavičajnog govora pa su i posuški književnici koristili ikavicu u svojim djelima počevši od fra Grge Martića, fra Petra Bakule, a u novije vrijeme Ivan Ićan Ramljak, Stanislav Bašić, Slavo Antin Bago, Miljenka Koštro, Radica Leko, Marina Alerić Bebić, ali i neki mladi koji pokušavaju uploviti u književne vode i šalju svoje uratke na natječaj za Večer ikavice u Posušju. Još neki autori iz Hercegovine rabe ikavicu u pisanju, ali ja ću se pozabaviti autorima iz Posušja. Na jezičnom području značajno je objavljivanje Ričnika zapadnohercegovačkoga govora, autora Ante Kraljevića kao i Rječnik moga djetinjstva Vlade Lončara koji oživljavaju zaboravljene ikavske riječi.
Pjesma Pismo pjesnika Stanislava Bašića prva je pjesma pisana ikavicom u Bosni i Hercegovini poslije Drugog svjetskog rata. Objavljena je u Bašićevoj knjizi poezije Glasnik (Svjetlost,Sarajevo,1969.). Evo, navest ću dio Bašićeve pjesme:
(…) Ante je jutros čuva kravu i konja. Ja sam varijo puru.
Draga mama, ja svakog dana molim Boga da ozdraviš
i da se što prija vratiš. I svaku večer prid spavanje ja se
molim. I jučer sam u školi molijo pa me učitelj ubijo.
On kaže da nema Boga i da sam ja glupan što u njega
virujem… Baš je oni naš učitelj opak. Đava ga odnijo,
Bože mi prosti.“
No, iako književnici žele sačuvati ikavicu, i pored njihova vrijednog nastojanja, to ostaje samo u okviru književnosti.
Slušajući Radio Split, zanimljivo mi je čuti njihove novinare koji se ne libe govoriti ikavicom, u najavama, intervjuima, u razgovorima s poznatim i običnim ljudima, posebno slušateljima. Dalmatinski pjevači pjevaju pjesme na ikavici, u tome se ističu pjevači čije su pjesme u klapskom pjevanju na izvornoj dalmatinskoj ikavici. Moram spomenuti pjevača, pokojnog Olivera Dragojevića, koji je pjevao pjesme na ikavici pa i u razgovoru na medijima je ostao vjeran tome. Čine to i još neki dalmatinski poznati pjevači, da ih ne nabrajam.
Tako je dalmatinska ikavica ostala očuvana i danas vrlo „živa“, nije nestala kao naša zapadnohercegovačka. Za očuvanje njihove ikavice, dakle, zaslužni su mediji, glazba, književnost isto tako, obrazovne ustanove (škole i njihovi učitelji i profesori), te i neke udruge koje u svojim programima imaju zadaću da čuvaju jezičnu izvornu baštinu – ikavicu i ikavsku čakavicu s područja Dalmacije.
Kad se usporedi njihov trud za čuvanje ikavice s nastojanjima u zapadnoj Hercegovini, mogu reći da je marnost za čuvanje ikavice u Hercegovini ostao samo na području književnog stvaralaštva, a svi ostali koji bi mogli, a posebno trebali imati tu ulogu, zakazali su. Svi mediji u Hercegovini se služe izričito hrvatskim književnim jezikom (ikavica im je strana) i u tome se svesrdno trude, kao da nikada ikavica nije bila zastupljena na našem govornom području. Mogli bi bar imati prigodne emisije posvećene ikavici ili govorene ikavicom.
Posebnu ulogu i zadatak mogle bi imati obrazovne ustanove (škole i fakulteti), zatim kulturne i slične ustanove te se ugledati na trud onih u Dalmaciji. Lijepo bi bilo za poticaj mladima kad bi na primjer župnici ponekad nedjeljom svoje propovijedi govorili ikavicom. A, mogli bi! I to bi pomoglo očuvanju jezične baštine…
Tako sam, prije osam-devet godina, u razgovoru s profesorom Ljubom Begićem, inače predsjednikom Napretkove podružnice u Posušju i čovjekom od kulture, napomenula kako bi bilo dobro zauzeti se za očuvanje našeg narodnog govora – ikavice, što je on odmah prihvatio. Otada, od 2014. godine HKD Napredak, podružnica Posušje raspisuje natječaj za radove na ikavici, htijući na taj način oživjeti, čuvati ikavicu te potaknuti književno stvaralaštvo na zavičajnom govoru. I nakon pet godina održavanja Večeri ikavice u sklopu kulturne manifestacije Posuško lito, objavljen je zbornik nagrađenih radova na ikavici koji su pristizali na natječaj od 2015. do 2019. godine pod naslovom Reka san ti. Nadamo se da će drugi zbornik uslijediti za dvije godine, 2024.
Radovi u Zborniku su pisani u formi pjesme, priče i igrokaza, autori su iz posuškog kraja po pravilima natječaja. Ne ulazeći dublje u njihovu umjetničku vrijednost, zaključujem kako ih ima vrijednih, kao na primjer radovi Marine Alerić Bebić, Miljenke Koštro, Željke Galić, Marka Pašalića, i još nekih. Posebno raduju radovi učenika naših osnovnih škola (posebno iz Vira). Evo jedne dječje pjesme na ikavici ( učenika Ivana Polića iz Vira):
ZAVELIME
Zavelime, stino tvrda,
Žale li još tvoja brda,
Za vrimenin, prošlin, davnin,
U pismama opivanin?
Za vrimenin kad se pila
Ladna voda s tvoji vrila.
Kad iz grla se čobana,
Orila se ganga slavna.
Il još neke kriju tajne,
Zavelimke, vile sjajne.
Što je konjin grive plela
Jašeć ji do Vira sela?
Tužan si, znan, ko i ja,
Što sve nije ko i prija.
I što tvoja šuma gusta,
Čami, ostavljena, pusta…
Ovakve manifestacije kao što je posuška Večer ikavice i objavljeni zbornik tekstova na ikavici (REKA SAN TI), kad bi se održavale u svim općinama zapadnohercegovačkim, bio bi doprinos njegovanju i oživljavanju ikavice, ali tek prvi korak u tom smjeru.
I naš Ikavski skup se svodi na pojedinačni trud i sve je to malo bez uključivanja svih obrazovnih ustanova, medija, kulture u cjelini te pomoći šire društvene zajednice. U suprotnom, naša jezična baština će propadati, nestati i biti zaboravljena.
Posušje, 3. studenog 2022.
RADICA LEKO
