By Ponekad čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao promatrajući i slušajući sve ono što se događa na našoj medijskoj sceni – pogotovu ako koliko-toliko razmišlja o onomu što je čuo ili vidio.
Tako se, eto, sinoć (17. svibnja) nadobudna voditeljica RTL Direkta, Mojmira Pastorčić (koja se iz petnih žila trudi dostići doajena TV žutila u Hrvata, Zorana Šprajca ex Jovanovića), potrudila da nas preko citiranja jedne FB objave potakne na promišljanje o nužnim “reformama Katoličke crkve” u Hrvata (koja je po njoj) još uvijek “homofobična” i sklona “diskriminaciji” homoseksualnih osoba. Lucidna i “elokventna” Mojmira (koja vergla tristo na sat, uvjerena kako je broj izgovorenih riječi u minuti odraz inteligencije) istaknula tako svoju kandidaturu za prvog “reformatora” KC u Hrvata, što se, naravno, mora zabilježiti (kako bismo je imali u vidu ako se ikad politički aktivira).
Naime, referirajući se u svojoj emisiji (RTL Direkt, 22:15) na Facebook objavu nadbiskupa Mate Uzinića, koji je u povodu Međunarodnog dana borbe protiv homofobije podsjetio vjernike katolike da se prema homoseksualnim osobama ne smiju odnositi s netrpeljivošću, diskriminatorno, niti izražavati agresiju i nasilje te im upućivati pogrde i uvrede (a što neki čine) u uvjerenju da tako služe Kristu i Crkvi, nego poštivati ljudsku osobu i njezino dostojanstvo, Mojmira je iz toga izvukla zaključak kako “u Katoličkoj crkvi pušu neki novi vjetrovi” i da je “ova institucija konačno na putu da promijeni neke svoje stavove”.
Da nije tragično bilo bi smiješno.
Ne znam ništa o Mojmiri Pastorčić i iskreno, ne zanima me njezina naobrazba, obiteljsko stablo, bračno stanje pa ni svjetonazorsko usmjerenje, ali ta gospođa (ili gospođica) dopušta sebi voditi informativnu emisiju na jednoj od televizija s nacionalnom frekvencijom, a da pri tomu – najblaže rečeno – priča koješta.
Tko god poznaje temeljne vrednote kršćanske vjere i barem površno je upućen u Sveto Pismo i nauk Isusa Krista, jako dobro zna kako je dostojanstvo ljudske osobe nepovredivo i predstavlja temelj odnosa prema Čovjeku kao biću kojeg je Bog načinio na svoju sliku i priliku. Dakle, onaj tko se ponaša drugačije, odnosno, u bilo kojem smislu narušava dostojanstvo ljudske osobe, on djeluje i protiv Boga i protiv Čovjeka, pa samim time i protiv Isusa Krista i Njegove crkve.
Dakle, nema spora kako u kršćanskom nauku, pa tako niti u službenim stajalištima Katoličke crkve nema ničega što bi se moglo vezati za narušavanje dostojanstva ljudskog bića, jer Čovjek je Božji stvor kojeg se njegov Tvorac ne odriče čak ni onda kad teško griješi, a Crkva je tumač i zaštitnik Božje Riječić.
Kršćanin je dužan osuditi grijeh, ali nikad čovjeka, jer jedini sudac kojem to pravo pripada je Bog. Dakle, mi ljudi možemo i moramo (kao razumna i moralna bića) osuditi sve ono što je protivno Evanđelju i Božjim zakonima, ali ne čovjeka, jer to pravo nemamo.
Eto, to je ta “velika mudrost” koju bi morao znati i prihvatiti svaki kršćanin, ali o kojoj bi barem morali biti informirani i svi koji uzimaju sebi za pravo tu temu javno iznositi, pa i kritizirati Katoličku crkvu i spočitavati joj njezino “neprimjereno postupanje” – u ovom slučaju prema homoseksualcima.
I da se razumijemo: nije u pitanju samo RTL, nego i Nova TV, pa i HRT, jer pojava da se razglaba, donosi zaključke, osuđuje i presuđuje o stvarima o kojima se pojma nema, kod nas nije rijetka.
Katolička crkva kao kršćanska institucija štiti svoje temeljne vrednote i bez ostatka ih zastupa, a oni “liberali” i “ljevičari” koji iz toga izvlače zaključke kako je “homofobna”, “zaostala” ili “konzervativna” u nesporazumu su sami sa sobom, jer sebi uzimaju za pravo ono što ne dopuštaju drugima: slobodno izražavanje i zastupanje vlastitih stavova.
Za Katoličku crkvu najveća, vrhunska vrijednost je ljudski život i nitko razuman ne može očekivati da će se ona toga odreći kako bi pratila neke “trendove” ili postala “suvremena” i “progresivna”. To zalaganje za život može smetati samo onima koji njeguju “kulturu smrti” i zato se s njihove strane ovaj pogled na svijet koji zastupa i uvažava očuvanje života proglašava “štetnim”. Izrazimo li to običnim riječima, za takve je očuvanje ljudskog života “destrukcija”, a ubojstva nerođenih ljudskih bića “progres”. Treba li biti naročito pametan ili obrazovan kako bi se u ovom slučaju utvrdila istina i prosudilo o tomu što je dobro za ljudsku zajednicu a što ne?
Jednako tako, kad je u pitanju grijeh ili bilo koje ljudsko nedjelo: Crkva i kršćani ih osuđuju, jer ako to ne čine, postaju sudionici, ali osuđuje se ČIN, a ne OSOBU – grješnika. Ne postoji tako veliki zločinac ili grješnik da ne zaslužuje molitvu za spas duše i ona je čak i utoliko potrebnija ako je grijeh veći.
Ima li među kršćanima onih koji mrze ljude drugih nacija, rasa, konfesija, vjera, pa i homoseksualce? Naravno da ima. Ima li takvih među muslimanima, onima koji prakticiraju judaizam ili kakvu drugu vjeru? Ima. Pa kako se onda, na temelju čega i zašto uvijek sve lomi na kršćanima – a u našem slučaju, ovdje u Hrvatskoj isključivo na katolicima, baš kao da je kod pravoslavaca, židovskih vjernika, protestanata, evangelista, baptista, Jehovinih svjedoka i drugih konfesija ili vjerskih zajednica sve idealno?
Nije li već degutantno gledati i slušati te stalne i nesmiljene javne napade prema Katoličkoj crkvi i vjernicima kojima svjedočimo dugi niz godina? Čega sve tu nema! Od uvreda (zovu nas “talibanima” ili “katolibanima”, svećenike generalno kvalificiraju kao “pedofile”) i nazivanja naših svetinja pogrdnim imenima a nas “nekrofilima”, do javnih poziva na paljenje katoličkih crkvi (čak i s Trga Bana Jelačića) – i sve to bez ikakvih sankcija.
Dakako, sve ima svoje uzroke, a ovo što doživljavamo zadnjih 20-ak godina u Lijepoj našoj, uzrokovano je isključivo dnevno-političkim interesima jedne agresivne lijevo-liberalno-anarhističke klike koja navezana na globalističku agendu kreće u obračun sa svime što se ne uklapa u njezin vidokrug i poimanje svijeta i progresa.
I tu moramo biti načisto. Otpor je nužan i neminovan, ali najdjelotvornije ćemo ga pružiti budemo li ono što jesmo i ne odstupamo li od svojih temeljnih moralnih i etičkih normi i načela. Kršćanin je ponajprije svjedok vjere koji svojim živim primjerom zastupa vlastito uvjerenje i potvrđuje njegovu ispravnost. I tu nema nikakvog nametanja – ponajmanje silom ili tako što ćemo druge vrijeđati, ponižavati ili omalovažavati ako mislimo da nisu na pravom putu. Osuda grijeha – DA, osuda Čovjeka – NE. Na tom tragu je i razmišljanje nadbiskupa Uzinića. Nije on rekao ništa novo, niti je u pitanju bilo kakva “promjena kursa” u hrvatskoj Crkvi, jer ona se uvijek držala i drži svojih temeljnih istina i načela. Nadbiskup je samo podsjetio neke koji su se odmaknuli od toga koji je pravi put – i ništa drugo.
Na kraju, možda se kod naših liberala, ljevičara i ateista kojima Crkva smeta, u većini slučajeva čak i ne radi o neznanju i neupućenosti, jer to su neke od temeljnih i općepoznatih stvari.
Sklon sam vjerovati kako je ponajprije riječ o čistoj medijskoj manipulaciji i nastojanjima da se Katolička crkva prikaže kao remetilački čimbenik u društvu, institucija koja djeluje razorno i negativno – pa kad se već u njezinu nauku za to ne nalazi temelja, zašto ne iskonstruirati “krivnju”, pa kod koga prođe, prođe.
“Bože, oprosti im, jer ne znaju što čine” – rekao je Spasitelj u svojim posljednjim trenucima ovozemaljskog života na Križu.
I mi njima opraštamo. Ali, to ne znači da moramo prestati ponavljati svoju istinu i svjedočiti je.
Crkva počiva na toj Istini i na njoj opstaje već treći milenij.
Carstva, države, politički sustavi, civilizacije – sve to nastaje i prolazi, ali Kristova crkva ostaje zahvaljujući tomu što su njezini temelji postavljeni na Istini i bezuvjetnoj Ljubavi, ljubavi prema Bogu i svome bližnjem, tko god on bio.
Zlatko Pinter
