Građani grada Zagreba , upoznali su strah…

Jedno strašno iskustvo, mjeseci neizvjesnosti, straha, i strepnje polako izlaze iz naše svakodnevice. Polako se izvlačimo iz ljuštura, u koje smo se zavukli, dok smo čekali da nevolja prođe.

 Vratili smo se starim temama, međusobnoj mržnji, u pogledu različitog gledanja na prošlost. Ta mržnja njegovana je kao folklor, odore su za pojedine ljude  postale su narodna nošnja. Velika većina građana ne podliježe tom novokomponiranom folkloru.  Više nitko, ne pristaje na to, da je manji domoljub, od nekog, tko se  busa u prsa.

 Od toga, sada je veća i preča, briga o egzistenciji, kako preživjeti ekonomsku krizu, koja slijedi, kako i gdje zaraditi novce, samo za osnovne potrebe,

Shvatili smo što znači imati, pa nemati, jedno bolno iskustvo iza nas. Gubitak slobode, teže je pao od nekih financijskih gubitaka. No najviše je nas je pogodio gubitak i pravo na rad.

Starije generacije i to su već iskusile. U naletu privatizacije, mnoge su firme uništene, ili su godinama uništavane, da bi postale tržišno dostupne, za nekog, koje bacio oko na njih.

Ljudi su masovno gubili posao, ostajali na cesti, bez otpremnine, bez mogućnosti da pronađu novi posao. Odlazili su u mirovinu, koja je bila penalizirana, mala i nedovoljna za život.

Danas se ti ljudi prozivaju, kao nekoga tko nije htio raditi. Maše se s brojkama o prosječnom radnom stažu od 30 godina, kao relevantnom podatku, kojim se dokazuje da su stari ljudi, umirovljenici, obične lijenčine.

 Bilo je tu i lažnih invalida. Korupcija je i tu umiješala prste. No, svaku lažnu invalidnost, potpisao je po zanimanju liječnik, svakog lažnog branitelja imenovao je njegov zapovjednik. Ti su ljudi i dalje uglednici u društvu, oni sudjeluju dalje u prekrajanju i formiranju mišljenja i samo je jedna stvar jača od toga.

Strah je najjači adut u svakoj nevolji.

Građani grada Zagreba, upoznali su strah, i to dva, jednim za drugim. Jučer smo čuli da Zagreb nije imao niti jednog novooboljelog. Preživjeli smo potres svi smo bili na cesti, svi u grupama, mogućnost zaraze velika, no zloglasna korona, nije nas dohvatila. Jači strah postao je potres i svaki dan ljudi obnavljaju svoje domove, spavaju u garažama, kontejnerima, bez tople vode, no zaraza se ne širi.

Zaraza se širi u Domovima za starije i nemoćne i dolazi iz bolnica. Čovjek u Stubici doživio moždani otišao u bolnicu, iz bolnice ga vratili kući, nepokretnog, zarazio je čitavu porodicu.

Ista stvar i u drugim žarištima. U Koprivnici ista priča, povratnici iz bolnica zarazili druge štićenike.

S dužnim poštovanjem, prema našim stručnjacima, koji se nose s pandemijom, koji se trude spriječiti širenje,koji svaki dan, pričaju da je virus nepoznat, da je socijalna distanca jedini lijek, znali ste, da su stariji i nemoćni, da si ne mogu sami pomoći.

Zabavljali ste nas Andrijom, no njegova je slava kratko trajala, predstavili ste ga kao borca a on pao kao prazna tikva.

Takve priče ne prolaze u doba straha, samo iskrena i prava briga, ljudska pažnja.

Da bi preživjeli život uz koronu, trebaju nam jasni podatci, koliko nas je preboljelo a da nismo znali, koliko nas je još u opasnosti, koliko je umrlo od toga što nisu dobili medicinsku pomoć, za druge bolesti.

Nikako ne pristajemo, na to, da korona ulazi u svaki Dom za starije, kako je jučer rekla ravnateljica iz Koprivnice, ne smijemo pristati na to, jer puno je više  Domova, u koje nije ušao.

 Ipak je do čovjeka, a ne do virusa, jer ako pristanemo na tu teoriju, onda uzalud sve mjere, sva predostrožnost, žrtvovat ćemo stariju generaciju iz jednog, jedinog razloga, jer su nemoćni, baš kao što su bili nemoćni kad su gubili posao, gubili smisao života, kada su se opraštali s djecom koja su morala otići trbuhom za kruhom.  Strašno je bilo, jučer vidjeti ženu, koja je plakala na ruševinama svoje kuće, srušene u potresu, plakala je zbog novog potresa, zbog nemoći, korona joj nije bila ni na pameti.

Plakala je jer ju je napustila vjera  u ljude, pomoć koju je trebala dobiti, nije dobila, vjerujem da ju danas, ništa neće spriječiti da lupa u lonce, da pokaže svoju ljutnju, što je zanemarena, ostavljena da kroz krov svoje kuće, bespomoćno gleda plavo nebo, jer nema pojma, gdje uzeti novce, da popravi tu kuću.

Svaka zloupotreba njezine tragedije bit će kažnjena, svaka kuna, bogaćenja na njezin račun, bit će raskrinkana.

 A tako će biti i s koronom, koristiti bolest, za bilo kakvu promidžbu,

neće donijeti slavu, već bolno saznanje da su ljudi pobijedili STRAH.

Dragica Trumbetaš