By Akademik, prof. dr. sc. Vladimir Paar je od 1992. akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te od 2012 profesor emeritus na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu Sveučilišta u Zagrebu. Rođen je 1942. u Zagrebu, osnovnu školu je završio u Samoboru, 5. gimnaziju u Zagrebu te diplomirao, magistrirao i doktorirao iz teorijske fizike na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu. Autor je 243 znanstvena rada objavljena u u međunarodnim znanstvenim časopisima i knjigama koji su uključeni u najugledniju svjetsku bazu znanstvenih podataka Web of Science (WoS).
Kao što ističe Paar, u najvažnijim publikacijama bitan znanstveni doprinos dali su njegovi suradnici iz Hrvatske, koji su danas vrhunski svjetski znanstvenici.
Radio je na nekoliko različitih znanstvenih područja: od 1967. do 1989. na kvantnoj fizici strukture atomske jezgre, uglavnom u vezi bozonsko-fermionskih simetrija i teorije polja ; od 1990. do 2002. uglavnom na fizici determinističkog kaosa uključujući i umjetnu inteligenciju; te od 2003. do 2023. na ulozi simetrija u genomu i biološkoj evoluciji. U prvoj fazi od 1967. do 1989. je kao gostujući znanstvenik proveo ukupno sedam godina na nizu uglednih svjetskih znanstvenih instituta i sveučilišta (Kopenhagen, Amsterdam, München, Köln, Mainz, Jülich, College Park, Livermore, Paris, Washington, Brookhaven, Oxford, Moskva-Dubna, Dresden, Debrecen, Bukurešt, Rio de Janeiro, Yale ), pretežito u vezi vlastitih teorijskih modela za tumačenje rezultata eksperimenata u svjetskim znanstvenim centrima i objavljeno je u koautorstvu stotinjak zajedničkih znanstvenih publikacija. Nakon 1990. Paar se orjentirao na druga znanstvena područja uz autorsku suradnju isključivo sa hrvatskim znanstvenicima i na novim znanstvenim idejama, ali su sva postignuta znanstvena otkrića objavljivana u uglednim svjetskim znanstvenim časopisma sa strogom znanstvenom recenzijom. Neka od tih otkrića su bila pionirska u svjetskoj znanosti. Na primjer, otkriće fizkalno-kemijske supersimetrije genetskog koda što baca novi pogled na biološku evoluciju i na informacijsku entropiju genoma što je dosad bio neriješeni izazov Darwinovoj teoriji; otkriće supersimetrije hornerina koji je ključni sloj kože; otkriće tandemne strukture NBPF (neuroblasoma breakpoint family gene) HOR-a kao jedinstvene strukture prisutne isključivo u humanom kromozomu, što predstavlja stopostotnu razliku između genoma čovjeka i čimpanze povezana s kognitivnim sposobnostima; stvaranje vlastitog originalnog kompjutorskog algoritma GRM za identifikaciju HOR-ova koji je u nekim aspektima superioran drugim postojećim softverima u svijetu, što je u SAD potvrđeno 2022. godine pri uvođenju T2T konzorcija koji je po prvi put kompletno odredio ljudski genom (do tada je gotovo 10 % ljudskog genoma ostalo nepoznato).
Veliki broj linkova uglednih svjetskih znanstvenih institucija koje na svoj website stavljaju otkrića ostvarena u Hrvatskoj slobodno je dostupan pri pretraživanju preko Google-a, pa zainteresirani mogu dobiti detaljan uvid. Pri google-pretraživanju treba utipkati odgovarajuće ključne rječi, kao na primjer: vladimir paar genetic code symmetry; vladimir paar nbf hor; vladimir paar evolution of life; vladimir paar classification of trinucleotides/codons; vladimir paar hornerin; vladimir paar global repeat map GRM; vladimir paar cluster vibration model; vladimir paar truncated quadupole phonon model; vladimir paar parabolic rule; vladimir paar pairing vibrations; vladimir paar particle vibration model; vladimir paar otqm ibffm; vladimir paar evolution; vladimir paar entropy; vladimir paar quantum chaos; vladimir paar fractality; vladimir paar controlled peiodic; vladimir paar mean lifetime; vladimir paar chaotic attractors; vladimr paar human genome; vladimir paar chimpanzee genome; vladimir paar logistic map with hole; vladimir paar robot model; vladimir paar chaotic trajectory; vladimir paar many-hole interaction, itd.
Za svako od tih google pretraživanja dobije se niz linkova u svjetskoj znanosti na odgovarajuća znanstvena otkrića na kojima je koautor Vladimir Paar.
Vladimir Paar je također objavio veliki broj stručnih radova i knjiga iz fizike i drugih prirodnih znanosti, iz razvoja obrazovanja, iz znanstveno-tehnološkg razvoja, veze znanosti i vjere, energetike, popularizacije prirodnih znanosti i njihove primjene. Autor je udžbenika iz fizike te znanstveno-popularnih knjiga iz fizike i energetike. Već tridesetak godina zalaže se za orjentaciju hrvatskog školstva i hrvatske privrede na razvoj. Jedan je od autora i urednika dokumenta HAZU: Hrvatska temeljena na znanju i primjeni znanja. Tri desetljeća sudjeluje u javnim medijima, a naročito na televiziji i radiju, na popularizaciji znanosti i uloge znanja, obrazovanja i znanosti u gospodarskom i društvenom razvoju. Sudjelovao je u brojnim televizijskim raspravama u vezi popularizacije znanosti i razvoja, i autor je nekoliko televizijskih serija iz popularizacije znanosti. Također, napisao je stotinjak novinskih članaka. Godinama se zalaže za značajniju ulogu javnih medija u obrazovanju i osposobljavanju javnosti za izazove budućnosti te stvaranju pozitivne društvene klime i poticanja za razvoj.
Zadnjih je godina u javnosti često kritički istupao prema raširenom vjerovanju i nedovoljno kritičkim znanstvenim istraživanjima koja upozoravaju na opasnost od globalnog zatopljenja. U javnim istupima se često osvrtao i na moguće prijetnje novog ledenog doba. Početkom 2010., Dejan Vinković, astrofizičar sa splitskog PMF-a iznio je kritike na navedene interpretacije o dolazećem ledenom dobu, a kasnije i Zvonimir Katušin, klimatolog s Državnog hidrometeorološkog zavoda, s priopćenjem gdje je iznesena argumentacija da tvrdnje o zahlađenju nemaju uporište u podacima mjerenja i klimatološkim modelima. U brojnim intervjuima, teološkim raspravama i komentarima akademik Paar iznosi svoje sumnje u potpunost teorije evolucije.
Poštovani gospodine akademiče Paar, pratim Vas, rekla bih, desetljećima. I sama izvan uobičajenih okvira, rekla bih uvijek kontra, no argumentima, najviše sam pratila Vaše izjave, izlaganja i javne nastupe vezane za moguće klimatske promjene. Danas smo u ludom vremenu gdje se sve sprema da tzv. klimatske promjene budu čak povodom i za moguće cijepljenje protiv tih istih. Stoga moje prvo pitanje Vama:
1.Što se to događalo s klimom kroz povijest, gdje je „zapela“ znanost danas kao i sve znanstvene činjenice koje govore i dan danas o nečemu sasvim drugačijem?
Akademik Vladimir Paar:
Dopustite da najprije odgovorim na neargumentirane kritike u vezi naše teorije evolucije genetskog koda koju ste spomenuli. Istina je da su mnogi znanstvenici preko pola stoljeća bezuspješno pokušavali otkriti kompletnu simetriju genetskog koda, a koja bi, analogno Einsteinovoj simetrijskoj paradigmi u fizici, bila ključ za evoluciju genetskog koda. Profesorica Rosandić i ja smo taj problem lani u potpunosti uspjeli riješiti i objaviti u svjetskoj znanosti pokazavši da evolucije genetskog koda nije bilo, nego je kompletno, od početka genetski kod određen prirodnim zakonom kao realizacija fizikalno-kemijske simetrije koju smo otkrili. Jedan od vodećih svjetskih eksperata za genetski kod, prof. Koonin iz Nacionalnih Instituta za zdravlje u SAD (The National Institutes of Health NIH) u svojoj ranijoj publikaciji je napisao da se problem nije uspjelo riješiti tijekom proteklih pola stoljeća i da vjerojatno neće biti riješen niti sljedećih pola stoljeća. A mi smo ga riješili već 2022., mnogo prije nego je bilo očekivano, i time bacili novo svjetlo na pitanje biološke evolucije. Prepuštam čitateljima da se sami u to uvjere. Naš znanstveni rad „Standard genetic code vs. Supersymmetry genetic code – Alphabetical table vs. Physicochemical table“ (autori Marija Rosandić and Vladimir Paar) objavljen u BioSystems 2022, 14, 110748. Jedna od vodećih svjetskih znanstvenih institucija na polju biomedicine i zdravstva, National Institutes of Health U.S. (.gov) stavila je našu publikaciju na svoj website i odatle, i po velikom interesu pretraživača, naša znanstvena publikacija je došla na prvo mjesto među nekoliko stotina znanstvenih publikacija s ključnim riječima „genetic code symmetry“. U to se svatko može sam uvjeriti ako u google pretraživanju upiše ključne riječi „genetic code symmetry“ ili „Vladimir Paar genetic code symmetry“. Na istoj stranici google-a među stavljenim linkovma na sedmom mjestu je google stavio i naš najnoviji znanstveni rad objavljen prije desetak dana, s novim pogledom na evoluciju: „The evolution of life is a road paved with the DNA quadruplet symmetry and Supersymmetry genetic code“ (autori Marija Rosandić and Vladimir Paar) Int. J. Mol. Sci. 2023, 24, 12029. Preko tih linkova direktno se može dobiti kompletan tekst naših znanstvenih radova. Tako da se svatko zainteresiran može uvjeriti u znanstvene argumente da genetski kod nije nastao evolucijom nego je realizacija ključne fizikalno-kemijske simetrije. Time je prirodni zakon genetskog koda stavljen u paralelu s Einsteinovom idejom zakona o očuvanju energije kao posljedice vremenske simetrije što je početkom prošlog stoljeća matematički dokazala genijalna njemačka matematičarka Emmy Nӧther.
Odgovor na Vaše prethodno pitanje o klimi je vrlo jednostavan: Ima još mogo otvorenih pitanja o klimi, kao i nerealnih ambicija da se izbjegnu relevanta ptanja.
Prvo bih želio nešto razjasniti. Može netko ne voljeti stroge znanstvene rezultate o milijun godina izmjena velikih ledenih doba (koja u svjetskoj znanosti imaju naziv Milankovićeva ledena doba koja traju po više desetaka tisuća godina, a zadnje je trajalo blizu sto tisuća godina) i nešto kraćih toplih tzv. Milankovićevih međuledenih doba od po deset do dvadeset tisuća godina (u jednom takvom međuledenom dobu sada se nalazi Zemlja već preko jedanaest tisuća godina). To je znanstveno dokazano, mogu jedino uputiti da zainteresirani pročitaju znanstvene radove u najuglednijim svjetskim znanstvenim časopisima i da se sami uvjere u nepobitne dokaze Milankovićevih ciklusa.
Ako netko i dalje sumnja, neka pogleda publikaciju najuglednije svjetske institucije za povijest prirodnih i tehničkih znanosti, Smithsonian Institution u Washingtonu. U prikazu sto najvećih znanstvenih otkrića u vezi planeta Zemlje, naći će Milankovića među sto najvećih znanstvenika, s njegovim otkrićem „Milankovićevih klimatskih ciklusa“ sa izmjenama Milankovićevih ledenih doba i Milankovićevih toplih međuledenih doba. Kao i kasniju direktnu potvrdu Milankovićevih ciklusa pomoću analize antarktičkog i arktičkog leda, te geoloških slojeva i fosilnih ostataka. U polarnom ledu, u geološkim slojevima, u fosilnim nalazima precizno je u fizikalnoj i kemijskoj strukturi „zapisano“ kako se je na Zemlji mijenjala temperatura i sastav atmosfere tijekom zadnjih milijun godina. To su nedvojbeni znanstveni rezultati. A građevinski inženjer i vrhunski matematičar Milanković (koji nije bio klimatolog ali je znanstveno izvrsno vladao i astronomijom i višom matematikom) te je u prvoj polvici 20. stoljeća u tridesetak godina upornog znanstvenog rada uspio matematički i fizikalno dokazati da su dugoročne klimatske promjene na Zemlji posljedica gravitacijskog djelovanja drugih planeta (naročito Jupitera) na naš planet. Znanstveno je dokazano da je razlika između temperature za Milankovićevog ledenog doba (npr. prije tridesetak tisuća godina) i sadašnjeg međuledenog doba preko deset Celzijevih stupnjeva, a razlika u razini mora čak 140 metara. Da je razina mora prije dvadesetak tisuća godina bila 140 metara niža nego danas i da je za toliko porasla pri naglom globalnom zagrijavanju pri prijelazu iz Milankovićevog ledenog doba u Milankovićevo toplo međuledeno doba. No i nakon tog velikog „Općeg potopa“ prije oko 11 tisuća godina (zamislimo što se dešavalo pri porastu razine mora za 140 metara!), klima je i dalje bila promjenjiva. Znanstveno je dokazano da je klima i tijekom sadašnjeg Milankovićevog međuledenog doba promjenjiva, ali u znatno manjoj mjeri nego pri prijelazu iz Milankovićevog ledenog u toplo međuledeno doba. Podaci i o tome postoje u znanstvenoj literaturi i trebali bi biti dostupni široj javnosti. To bi bio najbolji način da se izbjegnu neke sadašnje bojazni.
Da je povijest učiteljica života poruka je starih Rimljana još od prije dva tisućljeća. Danas nedoumice, nesnalaženja i bojazni u javnosti oko niza velikh izazova, od klimatskih promjena i energetike do pandemije i umjetne inteligencije, mogu biti poticaj u tom smslu. Povijest nas uči: Klimatske promjene su oduvijek postojale kao prirodna pojava, često i znatno veće od današnjih klimatskih promjena. Ali ponekad čovječanstvo ima kratko pamćenje.
Klimatske promjene utjecale su na mnoga povijesna zbivanja, kao na primjer propast Rimskog carstva kojoj je pridonjelo značajno zatopljenje i suša, poraz Napoleona u Rusiji, neuspjeh Sulejmana Veličanstvenog u opsadi Beča, propast goleme španjolske armade u pohodu na Englesku …Klimatske promjene bitno su utjecale na povijesne tijekove, na primjer jedan su od glavnih uzroka francuske revolucije jer su tada upropastile francusku poljoprivredu i izazvale glad tako da je pokretačka parola revolucije postala „Hoćemo kruha“. I da je
“Toplo srednjovjekovno razdoblje” vladalo je od 10. do 13. stoljeća i tada izazvalo zatopljenje i otapanja ledenjaka na Arktiku. Grenland je postao prikladan za poljoprivredu, pa su Vikinzi tamo osnivali farme, sadili žito i uzgajali stoku te hranu prodavali u Srednjoj Evropi. Kad se danas opet tope ledenjaci na Grenlandu, ispod leda proviruju ostaci farmi starih Vikinga, simbolički kao odmrznute „zamrznute“ povijesti. Zbog otapanja ledenjaka u 10. stoljeću , vrsni moreplovci Vikinzi su već tada otkrili Ameriku ploveći od Grenlanda do Kanade. I danas se na kanadskoj obali otkrivaju tragovi njihovog tadašnjega borvka u Americi. Javnost bi trebala znati da su zahvaljujući klimatskim promjenama Vikinzi otkrili Ameriku stoljećima prije Kolumba! Zanimljivo je da su tada Vikinzi bili prisutni i uspješno ratovali i na Sredozemnom moru, pa i na Jadranu te, prema nekim pisanim izvorima, u vojnom sukobu pobjedili i zarobili hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV kojemu se potom gubi trag.
Što je uzrokovalo zatopljenje u 10. stoljeću, tzv. srednjovjekovno toplo razdoblje, koje je trajalo gotovo tri stoljeća? Izgleda da je to još uvijek i danas otvoreno pitanje.
U povijesnom romanu “Daleko zrcalo – Zloslutno stoljeće“ književnice i povjesničarke Barbare Tuchman, radnja se zbiva u Francuskoj krajem toplog razdoblja: “Kad se posljednji grof od Kusija rodio, njegova je zemlja bila u najvišem cvatu, ali stoljeće je već bilo u nevolji. Prirodno zahlađenje pritisnulo je 14. stoljeće na samom početku najavivši skore jade. Baltičko se more dvaput smrznulo 1303. i 1306-1307. Uslijedile su godine prijevremenih hladnoća, oluja i kiša. Suvremenici nisu mogli znati da su to znaci onoga što se otada zvalo “Malo ledeno doba”. Nisu bili svjesni ni toga da se, zbog klimatskih promjena, postupno izgubila veza s Grenlandom, da su tamošnja vikinška naselja nestala, da je gajenje žitarica iščezavalo i na Islandu i osjetno se smanjilo u Skandinaviji. Ali mogli su osjetiti hladnije vrijeme i sa strahom primijetiti posljedice: kraće razdoblje rasta biljaka. Godine 1315., poslije tolikih neprekidnih kiša da su ih uspoređivali s biblijskim potopom, usjevi su podbacili u cijeloj Europi, pa je glad, onaj mrki jahač apokalipse, zakucala na svačija vrata….narod je bio neishranjen i osjetljiv na glad i bolesti. “
Tri stoljeća kasnije, od 1645. do 1715. godine vladalo je “malo ledeno doba”, zapamćeno po velikom porastu cijena hrane na tadašnjoj burzi i po zaleđenim krajolicima ostalim ovjekovječenim na platnima tadašnjih slikara. Zimi je Jadransko more mjesecima bilo zaleđeno, po morskom ledu su vozile saonice. Venecija, Temza i Bospor bili su okovani ledom, djeca klizala po morskom ledu u venecijanskoj luci i po ledu na rijeci Temzi. Jahači na konjima jahali su morem po ledu od danske do švedske obale. Ljeti je povremeno padao snijeg. Nastala je glad i počeli veliki ratovi za hranu.
Astronomi su uočili da se je istodobno smanjivao broj Sunčevih pjega na Suncu, pa su čak privremeno sasvim nestale. U manoj mjeri, slična pravilnost uočena je i tijekom kasnijih razdoblja zahlađenja u Europi. Fizikalno je to vjerojatno povezano sa slabljenjem magnetske sile kojom Sunce djeluje na Zemlju kao djelomični “štit” od kozmičkih zraka, izvanredno brzih električni nabijenih čestica koje Zemlju “bombardiraju” iz svemira. Slabljenjem toga magnetskog “štita” može se pospješiti i stvaranje oblaka, što može uzrokovati veću oblačnost s više oborina i zahlađenjem. No zasad fizika još nije u potpunosti razotkrila mehanizam stvaranja oblaka u prisustvu električni nabijenih čestica. A ima i drugih prirodnih djelovanja koja mogu izazvati zahlađenje. I sama pojava Sunčevih pjega je proces karakteriziran tzv. determinističkim kaosom.
A što je s dugotrajnim klimatskim promjenama koje traju po tisuće godina? Ponajprije, to su tzv. Milankovićevi ciklusi. Tijekom posljednjih milijun godina na Zemlji se je izmijenilo deset hladnih Milankovićevih ledenih doba i deset toplih Milankovićevih međuledenih doba tijekom kojih je nastupilo globalno zagrijavanje. Podaci o trajanju hladnih Milankovićevih ledenih doba i toplih Milankovićevih međuledenih doba pouzdano su utvrđeni analizom antarktičkog leda te analizom geoloških i fosilnih uzoraka i u tome nema ništa znanstveno spornoga. Zato je teško razumjeti da se neki stručnjaci tome čude. Pojedino Milankovićev ledeno doba trajalo je od oko pedeset tisuća do oko sto tisuća godina. Nakon svakog Milankovićevog ledenog doba slijedilo je sljedeće veliko globalno zagrijavanje, tzv. Milankovićevo međuledeno doba, koje je trajalo znatno kraće, u prosjeku oko desetak tisuća godina. Predzadnje veliko ledeno doba završilo je prije 130 tisuća godina i tada je naglo opet nastupilo veliko globalno zagrijavanje – Milankovićevo međuledeno doba. U tom tadašnjem Milankovićevom međuledenom dobu temperatura je bila pet Celzijevih stupnjeva viša nego danas, a morska razina blizu deset metara viša nego danas. To toplo Milankovićevo doba završilo je prije 115 tisuća godina. I tada je opet počelo novo Milankovićevo ledeno doba, koje je potrajalo sve do prije oko 11 tisuća godina. U najhladnijem razdoblju unutar tog Milankovićevog ledenog doba temperatura je na Antarktiku bila oko dvanaest stupnjeva niža nego danas. Tada je veliki dio površine Europe bio pod debelim slojem vječnog leda, čitava sjeverna i velik dio srednje Europe. Debelim slojem vječnog leda bila su prekrivena sva sjeverna mora. Tada je naš predak pračovjek mogao po vječnom ledu pješice hodati recimo od Alpa sve do Irske. Razina mora tada je bila 140 metara niža nego danas, pa je, na primjer, današnji sjeverni Jadran bio kopno, a današnji otoci Krk, Cres, Lošinj bili su brda iznad dolina. Naš predak mogao je tada dolinom pješice doći ravno od Krka do mjesta gdje je danas Venecija. No prije oko 11 tisuća godina dolazi do naglog globalnog zagrijavanja, globalna temperatura raste i do dvanaest Celzijevih stupnjeva, vječni led se topi i morska razina naglo raste za 140 metara, izazivajući opći potop na obalnim područjima. Tada opet nastaje veliko globalno zagrijavanje – Milankovićevo međuledeno doba. Ono traje sve do danas, već oko jedanaest tisuća godina. Čovječanstvo je već jedanaest tisuća godina u tom toplom „međuledenom dobu“. I kao što je tijekom posljednjih milijun godina već deset puta nakon svakog toplog „međuledenog doba” nastupalo hladno “veliko ledeno doba”, razumno je očekivati da će se to dogoditi i ovaj put: da će nakon ovog sadašnjeg toploga Milankovićeveg međuledenog doba i opet nastupiti sljedeće Milankovićevo veliko ledeno doba.
Kada će se ta promjena dogoditi, ne može se sa sigurnošću predvidjeti, jer je i svako od prethodnih “međuledenih doba” imalo različito trajanje a znanost nije u stanju to točno izračunati jer su ti fizikalni procesi suviše komplicirani i opterećeni neodređenostima.
Osim toga, ti prirodni procesi zadiru u znanstveno područje fizike determinstičkog kaosa, u kojemu vlada tzv. zakon „leptirovog efekta“ koji postavlja neprelazne granice mogućnostima znanstvene spoznaje.
- Može li hvatska znanost s ograničenim materijalnim i ljudskim kapacitetima osim uključivanja u znanstvena istraživanja razvijenh zemalja također davati i znanstvena otkrića na razini samog vrha svjetske znanosti i otvarati nove znanstvene prodore u svjetskoj znanosti?
Akademik Vladimir Paar:
Mislim da ima više dobrih primjera za oba slučaja.
Iz vlastitog iskustva Jedan konkretan primjer je već spomenuto otkriće supesimetrije genetskog koda. Još 2009. godine Koonin, jedan od vodećih svjetskih eksperata za genetski kod, iz U.S. National Institutes of Health, jedne od vodećih svjetskih institucija za biomedicinu i zdravstvo, u svom znanstvenom radu je naglasio veliko otvoreno pitanje genetke: zašto je empirijski otkriven genetski kod takav kakav je i kako je takav mogao nastati.
Koonin je konstairao da pola stoljeća velikih znansvenih napora nije uspjelo doći do odgovora na to pitanje. Koonin je proročanski predvidio da se vjerojatno odgovor na to pitanje neće otkriti niti sljedećih pola stoljeća. Unatoč tom pesimističnom predviđanju, problem su riješili Marija Rosandić i Vladimir Paar već 2022. godine rukovodeći se temeljnom paradigmom Alberta Einsteina da su prirodni zakoni rezultat realizcije fundamentalnih simetrija, a koja je ranije u više slučajeva uspješno primijenjena u fizici, kao na primjer na zakon o očuvanju energije.
Drugi naš primjer je zaista anegdotičan. Kada smo 2000. godne pokušali sagledati neke probleme genetike iz novoga ugla, u analizi genomskih sekvenci ljudskih kromozoma koji su tada tek djelomično bili otkriveni u SAD i objavljeni na internetu. No odlučio sam da nećemo koristiti tada postojeći kompjutorski softver za analizu repeticija u genomskoj sekvenci kakav se koristio i na Institutu Ruđer Bošković, nego da fizikalnom logikom treba pokušati stvoriti novi softver na sasvim drugim principima. Skicirao sam jednu sasvim novu metodu za kompjutorsko rješenje tog problema. Te sam upute dao nekadašnjem kolegi sa studija kojeg sam slučajno sreo na ulici. Po mojim uputama za novu metodu on je napisao kompjutorski program i napravio test primjene na dijelu genomske sekvence ljudskog kromozoma 7. Ubrzo mi je poslao veliki ispis kompjutorskih rezultata od nekoliko stotina stranica. Počeo sam gledati te brojke od početka tražeći neke pravilnosti u isprintanim brojkama. Kad sam došao do 17. stranice, zaključio sam da moj prijedlog softvera izgleda ne funkcionira. Ipak sam taj debeli kompjutorski ispis dao Mariji Rosandić, specijalistici interne medicne, pulmologije i gastroenterologije u bolnici Rebro, s kojom sam ranije znanstveno surađivao na statističkoj analizi medicinskih nalaza s “outlierima“. Ona je počela gledati kompjutorske rezultate sa sasvim drugom logikom i ubrzo otkrila „šifriranu“ informaciju kakvu sam ja očekivao, a nisam prepoznao. Naš znanstveni rad autora Rosandić, Basar and Paar s preciznom identifikacijom repeticija višeg reda (HOR) u kromozomu 7 poslali smo za objavu u znanstveni časopis Journal of Theoretical Biology. Novost je bila u tome da smo po prvi put uspjeli dobiti preciznu strukturu HORova kakvi s tada postojećim softverom nisu bili mogući. Recenzenti su članak preporučili za objavljivanje. Međutim, jedan recenzent uputio mi je upit, da ga zanima na kojem smo to superkompjutorskom centru uspjeli izračunati. Odgovorio sam: „Na običnom osobnom kompjutoru.“ Tajna je bila u našoj originalnoj metodi koja je bila toliko superiorna da je omogućila da se do matematičkog rješenja dođe na jednostavan način pomoću osobnog računala, dok se sa standardnim softverom to se ne bi moglo dobiti niti pomoću superkompjutora. Još veće iznenađenje bilo je kad sam dobio na konačnu provjeru „proofs“ (za provjeru probni otisak članka pripremljenog za tisak s dodatnim lektorskim korekcijama). U probnom otisku za sve institucije troje autora: Universty Hospital Rebro, University of Zagreb i Croatian Academy of Sciences and Arts je adresa „Zagreb, Croatia“ bila promijenjena u „Zagreb, Croatia, UK“. Naravno, UK znači United Kingdom, tj. Veliku Britaniju. To je značilo da je lektor smtrao je Croatia naziv neke pokrajine u Velikoj Britaniji. Vjerojatno se radilo o sličnom problemu kao s recenzentom, naime uvjerenju da je takav kompjutorski izračun bilo moguće provesti samo u vrhunskom supekompjutorskom centru, a tada je najveći takav centar u Europi bio u Engleskoj, i bilo je logično pretpostaviti da je Croatia neka lokacija u Velikoj Britaniji. U prvoj verziji našu metodu smo nazvali KSM (Key string algorithm). Metodu smo poboljšali 2007. i preimenovali je u GRM (Global Reoeat Map) algoritam pomoću kojeg smo dobili niz značajnih znanstvenih otkrića u istraživanju humanog genoma. Tu našu metodu su kao optimalnu preuzeli u SAD 2022. godine za istraživanje prve kompletne genetske humane sekvence dobivene u okviru američkog konzorcija T2T, s uključenjem više desetaka vrhunskih znanstvenih i medicinskih institucija u SAD. Najnapredniju verziju naše GRM metode kompletirao je 2022. godine Matko Glunčić s Fizičkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. Zanimljivo je da smo neke aspekte metoda istraživanja genomskih struktura upotijebili i na istraživanje Milankovićevih ciklusa i njihovog poopćenja.
- Ne čini li Vam se kako je ova današnja histerija oko klimatskih promjena, neviđenom zagrijavanju zemlje, sasvim nepotrebna?
Akademik Vladimir Paar:
Najveći problem je nedovoljno znanje o rezultatima znanosti. Izlaz je u intenzivnijoj popularizaciji.
Dok znanost ima dosta pouzdanih spoznaja o klimatskim promjenama u prošlosti, pa čak i u proteklim milijunima godina, predviđanje budućih klimatskih promjena ima mnoge nepoznanice koje ulaze u kompjutorske programe za računanje buduće klime. To je posljedica činjenice da se proračuni klimatskih promjena temelje na pojednostavljenim prikazima fizikalnih procesa u atmosferi, na što upozoravaju vrhunski znanstvenici.
https://www.youtube.com/watch?v=QrNsXDDL7FE&t=2s
Syukuro Manabe (U.S. National Oceanic and Atmospheric Administration , Princeton), među pionirima uporabe kompjutora u istraživanju ovisnosti klime o „stakleničkim plinovima“, kaže: „Budući da je nemoguće stvoriti savršeni matematički model, koji bi bio tako kompliciran kao stvarnost, uvijek moramo pri razvoju matematičkog modela klime učiniti neka pojednostavljenja. I pritom niste u stanju sasvim procijeniti posljedice tih pojednostavljenja na vaše predviđanje klime“.
Judith Curry (Earth and Atmospheric Sciences, Georgia Institute of Technology, Atlanta), istaknuta klimatologinja za matematičke metode u istraživanju klime, svjedočila je o klimi u Kongresu SAD: „Dok ne uspijemo bolje razumjeti prirodnu promjenjivost klime, ne možemo pouzdano zaključivati i razumjeti kako staklenički plinovi utječu na ekstremne klimatske pojave. Prirodna promjenjivost klime odnosi se na djelovanje sunca, vulkanskih erupcija, i unutarnje prirodne varijabilnosti povezane s kaotičnim međudjelovanjima atmosfere i oceana.“
- Još 2010. ste današnjem uredniku tog tzv. ministarstva istine (Faktografa) za jedan portal izjavili kako se „ljudi moraju spremiti za ledeno doba“ i time ste digli na noge ne samo znanstvenu zajednicu, institucije već i brojne ljude. Što kažete danas, što se događa, te u kojem smo dijelu ciklusa izmjene klime?
Akademik Vladimir Paar:
Osim astronomskog utjecaja drugih planeta na Zemlju, koji izaziva Milankovićeve cikluse klimatskih promjena, na klimu djeluje i tzv. „efekt saklenika“ koji izaziva porast temperature na Zemlji – globalno zagrijavanje. Radi se o tome da neki plinovi, kao na primjer ugljikov diksid CO2, imaju svojstvo da upijaju infracrveno (toplinsko) zračenje, a prozirni su za svjetlost. To je rezultat fizike 19. stoljeća. Još na samm početku 19. stoljeća ideju da neki plinovi u atmosferi utječu na zagrijavanje tako da su prozirni za sunčevu svjelost ali asorbiraju infracreno zračenje, dao je veliki francuski matematičar i fizičar Fourier, dok je u vrućoj Sahari sudjelovao u Napoleonovom pohodu u sjevernu Afriku. No nije znao koji su to plinovi.
Globalno zagrijavanje „efektom staklenika“ je potkraj 19. stoljeća znanstveno otkrio i izračunao veliki švedski fizičar i nobelovac Svante Arrhenius. On je dokazao da plin CO2 utječe na porast temperature na način kako je to predvidio Fourier. Obimnim i zatjevnim matematičkim proračunima, koristeći samo olovku i papir, došao je do zaključka da bi udvostručavanjem postotka CO2 u zraku došlo do porasta temperature na Zemljinoj površini za 4 Celzijea stupnja. Danas klimatolozi uporabom superkompjutora proračuima dobivaju sličan rezultat kao što ga je domišljatim fizikalnim razmatranjem dobio Arrhenius u 19. stoljeću. Arrhenius je također otkrio da kao staklenički plin djeluje i vodena para i štoviše da je po djelovanju glavni staklenički plin. Arrhenius je znao da bi bez stakleničkih plinova u zraku temperatura na Zemlji bila mnogo niža i nepovoljna za život. S druge strane, CO2 je ključan za samo postojanje života jer biljke procesom fotosinteze pretvaraju CO2 i vodu uz korištenje sunčeve svjetlosti u organsku tvar pa bez CO2 život ne bi bio moguć. I zato se naziva plinom života. No pretjerano povećanje CO2 u atmosferi izazvalo bi nepovoljne klimatske promjene, na što je još u 19. stoljeću upozoravao fizičar Arrhenius. Dapače. Arrhenius je već tada upozoravao da bi naročito sagorjevanje fosilnih goriva moglo pojačanim efektom staklenika dovesti do globalnog zagrijavanja na Zemlji. Zato je Arrhenius dobio naziv „otac znaanosti o klimatskim promjenama“.
U 21. stoljeću je Arrheniusova teorja efekta staklenika opće prihvaćena, no razlike su u pitanju koliko i drugi priodni faktori, i poznati i nepoznati, također utječu na promjenu temperature. Jer osim vodene pare i CO2 u atmosferi ima i drgih stakleničkih plinova, kao na primjer metan. A značajni izvor metana su krave, pa sedanas postavlja pitanje stočarstva!
No Arrhenios je vidio i rješenje problema CO2 kao stakleničkog plina, a to rješenjeon je vidio u oceanima. Naime, CO2 se otapa u vodi i rije kama dospijevau more. Kao vrstan kemičar, Arrhenius je iznio lanac kemijskih procesa u moru, kojima se CO2 veže u materijal koji se taloži na morskom dnu i pretvara u stijene. Na taj način, CO2 iz atmosfere pretvara se u stijene na morskom dnu. No u 19. stoljeću problem zagađenja mora raznim kemikalijama, otpadnim materijalima i česticama plastike. Sve to bi moglo usporiti proces apsorpcije CO2 u oceanima.
Na Zemlja već milijun godina klima periodički prelazi između Milankovićevih ledenih doba i međuledenih doba. Sad smo u međuledenom dobu, koje je započelo prije 11 tisuća godina. Prema nekim objavljenim ozbiljnim znanstvenim radovima, Zemlja je već prije tri soljeća trebala početi ulaziti u novo Milankovićevo ledeno doba, a to se još nije dogodilo. Ali činjenicaje da nijedno toplo međuledeno doba nije potrajalo ovoliko dugo kao ovo sadašnje. Razloga tome moglo bi biti više. Ali prema nekim objavljenim znanstvenim rdovima to produljenje trajanja sadašnjeg međuledenog doba posljedica je efekta staklenika. U tijeku su istraživanja, naročito u SAD i Njemačkoj, prema kojima će rast temperature na Zemlji u budućnosti prestati, a onda će temperatura početi padati u smjeru prema Milankovićevom ldenom dobu.
- Znam kako ste vrlo optimističan čovjek. Zanima me što mislite o energiji obzirom da je imamo sve manje a trenutna agenda radi i na daljnjem smanjenju iste? Kuda će nas to odvesti?
Akademik Vladimir Paar:
U svakom slučaju, ključno za sigurnu budućnost čovječanstva bit će da postoji obilan, lako dostupan, siguran od mogućnosti katastrofe i ekološki čist izvor energije. Takav projekt postoji – to je ITER. Ohrabrujuće je da se danas na tom projektu intenzivno radi na primarnom energetskom izvoru – fuzijskoj elektrani, a pomoću te obilne energije bi se mogli dobivati i sekundarni energetski izvori, plinovita i
tekuća goriva, kao što je na primjer ekološki vrlo prikladan vodik. Potkraj prošlog stoljeća predsjednici Reagan i Gorbachov pokrenuli su rad na projektu fuzijske elektrane, u koji su se zajednički uključili SAD, EU, Rusija, Kina, Japan, Indija i Južna Koreja. Radovi na njegovoj konstrukciji, s rješavanjem gomile fizikalnih i inženjerskih izazova već su daleko odmakli na gradilištu u Francuskoj. To bi omogućilo budućnost čovječanstva za svaki od mogućih klimatskih scenarija, pa čak i u nepovoljnom slučaju da dođe do naglog ulaženja u novo “veliko ledeno doba“, kada bi trebalo višestruko povećati potošnju energije što je iznad mogućnosti danas korištenih izvora energije. Zapravo se u ITER-u radi o pojednostavljenom oponašanju procesa spajanja atomskih jezgri vodika u helij, u neku ruku poput inteligentnog pokušaja djelomičnog oponašanja izvora energije Sunca, kao da svaka elektrana za svoj izvor energije ima „malo sunce“ . Zanimljivo je da je mogući tip uređaja, na kome se je eksperimentalno radilo u SAD i Rusiji još u vrijeme energetske krize prije pola stoljeća, opisan i u Hrvatskoj (Elektrotehnika 3-4 (1979) 203-215). Iako će se gorivo dobivati od prirodnih izotopa deuterija iz vode, s fuzijskom energijom će novi strateški materijal postati litij kao ključna strateška sirovina za uređaj, a koji se danas koristi u električnim baterijama i nije osobito obilan u prirodi.
U optimističnom scenariju, fuzijske elektrane bi mogle biti razvijene za nekoliko desetljeća. No potreban je izvjesni oprez; i prije pola stoljeća bilo je optimističkih prognoza i očekivanja već za početak 21. stoljeća, koje se međutim nisu ostvarile. Čini se da su sada potrebni znanstveno-tehnološki uvjeti ostvareni i ovaj put šansa za konačno rješenje je realno moguća. Uz takav praktički neiscrpan i ekološki čist primarni izvor energije bio bi trajno riješen i problem sučeljavanja čovječanstva s očekivanim budućim velikim klimatskim promjenama.
U slučaju najpovoljnijeg scenarija u kojemu „efekt staklenika“ produljenjem trajanja sadašnjeg toplog „međuledenog doba“ odlaže početak sljedećeg „velikog ledenog doba“ dobilo bi se vrijeme za postupnu energetsku transformaciju na fuziju, bez većih ekonomskih i socijalnih potresa. Tada bi se moglo suprotstaviti hladnoći „velikog ledenog doba“ ogromnim energetskim mogućnostima fuzijske energetike, ali i kontroliranim porastom koncentracije stakleničkih plinova pa bi “efekt staklenika“ mogao poslužiti kao neka vrsta regulatora globalne temperature. No po potrebi bi se moglo automatski zaustaviti daljnje globalno zagrijavanje, jer fuzijske elektrane neće proizvoditi stakleničke plinove.
Spomenimo da je za daleku budućnost fizika otkrila mogućnosti još povoljnijih obilnih energetskih izvora, kao na primjer nuklearni procesi atomskih jezgri bora i vodika kao izvor energije, što ne bi ovisilo o litiju čije su rezerve u prirodi ograničene. No korištenje takve bor-vodikove energetike postavljalo bi još mnogo veće fizikalne i inženjerske izazove nego sada planirane fuzijske elektrane, i u dogledno vrijeme vjerojatno su izvan mogućnosti praktične realizacije.
Znanost ne može objasniti zašto je dolazilo da takvih razdoblja zahlađenja, odnosno zatopljenja, ali se definitivno radi o prirodnim procesima, s tim da u novije vrijeme čovjek također ima utjecaj na promjenu klime, ali ne zna se u kojem smjeru niti u kolikoj mjeri.
- Vaš kolega fizičar, nobelovac, Ivar Giaever, u rujnu 2012. podnio je ostavku na mjesto u Američkom udruženju fizičara (APS) pismom koje počinje riječima: „Ne obnavljam svoje članstvo jer ne mogu živjeti sa službenom izjavom ovog Udruženja koja izjavljuje da su ‘dokazi neoborivi : globalno se zagrijavanje odvija. Ukoliko se ne poduzmu olakotne radnje, doći će do značajnih poremećaja u Zemljinom fizičkom i ekološkom sustavu, društvenim sustavima i vjerojatno će doći i do ugrožavanja sigurnosti i zdravlja ljudi.
Moramo reducirati emisiju stakleničkih plinova i to moramo učiniti odmah.’ U ARS-u je prihvatljivo razgovarati o tome mijenja li se masa protona tijekom vremena i kako se ponaša multiverzum, ali dokazi o globalnom zatopljenju ostaju neupitni?“
Kako Vi ovo danas komentirate?
Akademik Vladimir Paar:
Kada se razmatra utjecaj Arrheniusovog „efekta staklenika“ često se šuti o Milankovićeom toplom „međuledenom dobu“ i hladnom „velikom ledenom dobu“. Zašto se to pitanje izbjegava? Zašto je jedan od čelnika Međuvladinog panela za klimatske promjene to pitanje smatrao provokacijom kada sam ga postavio prije desetak godina na velikoj klimatskoj konferenciji u Mađarskoj akademiji znanosti u Budimpešti? I štoviše, zabranio je bilo kakvu znanstvenu raspravu o utjecaju Milankovćevih ciklusa na klimatske promjene. Zar neki klimatolozi misle da se znanost svodi na zabranu znanstvenih rasprava? A svaki znanstvenik zna da bez znanstvenih rasprava nema napretka znanosti.
Nešto neobično se uočava već na prvi pogled: sadašnje „međuledeno doba“ traje znatno dulje od devet ranijih „međuledenih doba“ – na svom vrhu jedino sadašnje „međuledeno doba“ ima „plato“: umjesto naglog zahlađenja i ulaska u novo veliko ledeno doba“ dulje ostaje u toplom „međuledenom dobu“? Zašto se sadašnje „međuledeno doba“ razlikuje od svih prethodnih? Još 2003. godine američki znanstvenik Ruddiman iznio je hipotezu o mogućem utjecaju „efekta staklenika“ na klimu tijekom zadnjih osam tisuća godina otkad se čovjek bavi poljoprivredom. Naime, krčenje i paljenje šuma, uzgoj poljoprivrednih kultura i stoke, pa korištenje drva za ogrjev – sve je to dovodilo do povećanja stakleničkih plinova u atmosferi i time do porasta temperature. Navodi se informacija da danas čak 25 posto učinka efekta staklenika izaziva poljoprivredna proizvodnja, t.j. proizvodnja hrane. Ruddiman je upozorio da taj ljudski faktor efekta staklenika koji izaziva rast temperature djeluje suprotno gravitacijskom djelovanju Jupitera i drugih planeta koji snižavaju temperaturu i da na taj način usporava ulazak Zemlje u novo Milankovićebo ledeno doba. No tek u radu znanstvenika iz Njemačke, Schelnhubera i suradnika, u jednom od najuglednijih svjetskih znanstvenih časopisa Nature 2016. godine pokazano je konkretnim (iako pojednostavljenim) fizikalnim računom da je to zaista moguće. Štoviše, u tom računu pokazano je da je prije nekoliko tisuća godina zahvaljujući tom CO2 efektu Zemlja “za dlaku” izbjegla ulaz u novo “ledeno doba”. Prema tim kompjutorskim simulacijama, da nije bilo tog „spasonosnog“ „efekta CO2 staklenika“, već bismo sada bili u vrlo hladnom “ledenom dobu”, s kastrofalnim posljedicama za čovječanstvo. No je li pritom očekivano Milankovićevo ledeno doba jednostavno preskočeno ili je samo odgođen njegov dolazak, čini se da nije jasno. Ne zaboravimo, klima je velikim dijelom fenomen fizikalnog „determinističkog kaosa“, u kojemu nije moguće sigurno predviđanje.
- Uvjerili smo se kako znanost ima više dogmi nego ijedna religija na svijetu. Vas su proglasili „kontroverznim“ kad ste se usudili propitkivati teoriju globalnog zatopljenja.
Kako su pokazali podaci koje je prikupio NASA-in Langley istraživački centar, atmosferski plinovi zapravo hlade naš planet. O čemu se točno radi?
Akademik Vladimir Paar:
U znanosti svi su suglasni da „staklenički plinovi“ izazivaju „globalno zagrijavanje“ u donjim slojevima atmosfere. Pa dobro je poznato da su „staklenički plinovi“ svojim djelovanjem izazvali povećanje srednje temperature na Zemlji za čak tridesetak Celzijevih stupnjeva, što je bilo od bitne važnosti za postanak i razvoj života na Zemlji. Arrheniusovi rezultati iz 19. stoljeća su nepobitni. Ali se pritom postavlja temeljno pitanje oko kojega postoje razmimoilaženja: koliki je u sadašnjim klimatskim promjenama doprinos prirodnog porijekla, a koliki je doprinos čovjeka. A tu ima dilema. To se vidi i iz sljedećeg kompetentnog komentara: „Kompjutorski modeli za proračun efekta staklenika nisu u stanju da objasne neke klimatske promjene u prošlosti, jer ti modeli predstavljaju pojednostavljenu realizaciju onoga što znamo o klimatskom ponašanju (Gerhard, 2004).“ Klimatolozi bi trebali biti oprezni pri interpretaciji rezultata klimatskih modela za znanstvenu istinu.
Na promjenu klime milijunima godina utječu brojni prirodni faktori, koji su izvan mogućnosti ljudske kontrole: promjene aktivnosti Sunca, koje su dijelom predvidive, a dijelom nepredvidive; gravitacijsko djelovanje Jupitera, Marsa, Venere, Mjeseca i drugih nebeskih tijela u Sunčevom sustavu na gibanje Zemlje, čime se mijenja oblik Zemljine putanje te nagib i precesija osi rotacije, što je poput nekog “pejsmejkera” za „uključivanje“ i „isključivanje“ velikih Milankovićevih ledenih doba i toplih Milankovićevih međuledenih doba; nepredvidivi vulkani i potresi koji bitno utječu na klimatske promjene; kozmičke zrake koje iz svemira “bombardiraju” Zemlju i mogu utjecati na stvaranje oblaka; složena međudjelovanja atmosfera – oceani – tlo – polarni led koji znanstveno nije sasvim razjašnjen; promjene aktivnosti Sunca, promjene magnetskog polja Zemlje, itd.. U mnogim slučajevima klima se tada ponaša kao tzv. “nelinearni dinamički sustav” što karakterizira bogatstvo fenomena koji se ne mogu sasvim predvidjeti, među kojima je i tzv. deterministički kaos.
Zadnjih desetak tisuća godina na promjenu klime utječe i čovjek, isprva poljoprivredom i krčenjem šuma, a zadnjih nekoliko stoljeća naročito sve većim korištenjem energije, promjenom načina života, toplinskim i kemijskim zagađenjem okoliša. Tijekom zadnjih stotinjak godina, temperatura na Zemlji porasla je za oko jedan Celzijev stupanj, što je naizgled malo, ali se osjeća po češćim tzv. ekstremnim klimatskim pojavama kao što su oluje, poplave, suše, brze promjene vremena, zagađenost zraka itd. Ali pokretač ekstremnih klimatskih promjena vjerojatnije je međudjelovanje dvaju suprotstavljnih djelovanja: efekta stalenika zbog djelovanja stakleničkih plinova (moguće uloge glavnog stakleničkog plina – vodene pare za koju bi se moglo desiti da postane važniji faktor nego CO2) i astronomskog utjecaja na Milankovićeve cikluse. Ta dva faktora djeluju u suprotnim smjerovima – predstavljaju dva konkurentna atraktora u fizikalnoj teoriji determinističkog kaosa, što u fizikalnoj teorji vodi do ekstremnih pojava i promjena gdje nije moguće egzaktno predviđanje.
Dobro je poznato da se posljedice mogu znatno smanjiti nizom mjera, kao što su tehnološka poboljšanja uređaja i proizvodnih procesa, organizacija efikasnog javnog saobraćaja umjesto orjentacije na osobne automobile osobito u gradovima, povećavanje zelenih površina te smanjenje betonizacije, bolji sustav umjetnog navodnjavanja i više retencija, orjentacija na ekološku poljoprivredu, pasivna solarna arhitektura itd., ali tome se ne pridaje dovoljna pažnja.
- Ugljični dioksid i dušikov oksid su prirodni termostati,“ rekao je James Russell sa Sveučilišta Hampton, a koji je bio jedan od istražitelja uključenih u ovu revolucionarnu studiju NASE.
Kaže tako: „Kada se gornja atmosfera (ili ‘termosfera’) zagrijava, ove molekule daju sve od sebe kako bi ovu toplinu odbacile natrag u svemir.“ Kako to protumačiti i približiti običnom čovjeku?
Akademik Vladimir Paar:
Odgovor je vrlo jednostavan. Ima mnogo još otvorenih pitanja i nerealnih ambicija nekih stručnjaka da se izbjegnu relevatna pitanja.
- Šok otkrivenja se suprotstavlja osnovnoj tezi o tzv. Teoriji stakleničkih plinova koja tvrdi da veća količina CO2 znači i veće zagrijavanje našeg planeta.
Akademik Vladimir Paar:
Pitanjem uklanjanja CO2 iz atmosfere bavio se i sam Svante Arrhenius u 19. stoljeću. Upozorio je na dva načina kako se koncentracija CO2 smanjuje u atmosferi: fotosintezom u biljkama i taloženjem na morskom dnu. Pomoću energije Sunčeve svjetlosti biljke procesom fotosinteze u lišću pretvaraju CO2 i vodu u šećer, a iz njega nastaju sve druge organske tvari, koje su ujedno hrana za životinje i čovjeka. Što god pojedemo, time smo „pojeli“ nešto CO2 iz atmosfere. Zato je Arrhenius s pravom nazvao CO2 “plinom života”. Više CO2 u atmosferi znači bolji rast biljaka pa i više hrane. Zato se u modernim plastenicima umjetno povećava koncentraciju CO2 u zraku (čak i na više od 700 ppm, dok je normalna koncentracija u zraku oko 400 ppm) i tako dobiva bolji urod. Također znatan dio CO2 iz zraka završi otopljen u morima gdje se kemijski spaja u kalcijev karbonat koji se taloži na morskom dnu i ugrađuje u stijene. No u 20. stoljeću je utvrđeno da je takav proces pretvorbe CO2 u podmorske stijene prilično spor, pa je potrebno dugo vrijeme da se na taj način CO2 ukloni iz atmosfere. Međutim, u SAD je razvijena tehnologija da se CO2, nastao u energetskim postrojenjima, utiskuje u duboke stijene, dakle da se vraća odakle je i potekao. Međutim, postojeća tehnologija zasad je suviše skupa da bi ušla u masovnu uporabu.
Još jedna zabluda prisutna je u javnosti: uvjerenje da je CO2 glavni staklenički plin. A nije!
Glavni staklenički plin je vodena para, daje čak 60% doprinosa efektu staklenika. CO2 daje oko 25%, a zatim dolazi metan, čiji značajni „proizvođač“ su krave. A vodenoj pari, kao glavnom stakleničkom plinu, daje se malo pozornosti, osobito u javnosti, unatoč znanstvenim upozorenjima. A što se tiče metana, spominje se da bi manjim jedenjem mesa, odnosno stimuliranjem vegetarijanstva i smanjenjem korištenja mlijeka bilo smanjeno globalno zagrijavanje.
- Zadnjih dana suočeni smo s alarmantnim podacima o enormnom mjesečnom porastu temperature u mjesecu srpnju, što svakoga može zabrinuti. Je li to početak klimatske katastrofe? Hoće li svaki sljedeći mjesec postajati sve gore? Kako to komentirate?
Akademik Vladimir Paar:
Čitatelje bih uputio na grafički prikaz satelitskih mjerenja temperature u nižim slojevima atmosfere od 1979. do 2023. U google treba upisati ključne riječi
global temperature july 2023 spencer
Slika 2
https://www.drroyspencer.com/2023/08/uah-global-temperature-update-for-july-2023-0-64-deg-c/
Dobije se kordinarni sustav gdje su na horizontalnoj osi godine od 1979 do 2023. Na vertikalnoj osi prikazano je za svaku godinu odstupanje mjesečne temperature od srednje vrijednosti temperature. Malim kružićem je za svaki mjesec prikazano odstupanje temperature za taj mjesec od srednje vrijednosti, dobiveno preciznim satelitskim mjerenjima. Na primjer, zadnji desni kružić pokazuje da je u srpnju 2023. mjesečna temperatura na Zemlji (tzv. globalna temperatura) bila čak za +0,64 C viša od prosjeka. A za lipanj 2023. kružić pokazuje da je tada mjesečna temperatura bila +0,38 C viša od prosjeka. A godinu ranije, u srpnju i lipnju 2022. odgovarajuća temperatura bila je za +0.36 C i +0.06 C viša od prosjeka. Budući da je u razdoblju od 1979. do 2023. srednja temperatura rasla prosječno za 0,14 C na desetljeće, taj nagli porast za srpanj je zaista ogroman, s velikim skokom na slici. To pokazuje da osim povećanja zbog trenutne kncentracije CO2 djeluju i drugi faktori, jer je za cijelo razdoblje 1979-2023 srednji porast temperature bio oko +0,14 C na desetljeće, tj. 0,014 C na godinu. No na slici se vidi da to nije jedini takav veliki skok: sličan veliki skok dogodio se i u 1998. i u 2010. i u 2016. godini no vidi se da je nakon svakog takvog skoka sljedećih meseci porast opet smanjen. No ovi raniji kratkotrajni veliki porasti tumačeni su kao posljedica zagrijavanja od strane oceanske vode (tzv. El Ninjo), dugo poznata pojava u Tihom Oceanu. Ali ovaj srpanj nije prošlo dovoljno vremena da bi se opet očekivao novi El Ninjo pa su klimatolozi ostali zatečeni. Ovaj iznenadni porast temperature je sasvim neočekivan za klimatologe. Da li to znači da će temperatura i dalje nastaviti rapidno rasti iz mjeseca u mjesec? Treba pričekati naredne mjesece i vidjeti hoće li porast u kolovozu biti još veći nego u srpnju, pa u rujnu još veći nego u kolovozu?
Čitatelj će to moći sam provjeriti pretraživanjem google-a iz sljedećeg mjeseca u mjesec: početkom rujna (poslije 3.9.) treba u google upisati ključne riječi
global temperature august 2023 spencer
pa onda početkom listopada (poslije 3.10.)
global temperature september 2023 spencer.
I tako dalje. Ako se pokaže da je ovaj srpanj bio samo krakotrajni ispad, to bi značilo da je djelovalo još nešto osim CO2 i El Ninja. No možda su se kratkotrajno promjenila strujanja tople vode u oceanu s posljedicom da se ranije pojavio El Ninjo pa će se ubrzo sve opet vratiti na stari tempo porasta temperature od +0,14 C na desetljeće? Tada bi taj srpanj bio samo kratkotrajni ispad pa ne bi trebalo posebno brinuti. Spencer je pak upozorio i na još jednu mogućnost koju izvješaji za medije nisu spomenuli: da je taj neočekivani porast temperature posljedica erupcije podmorskog oceanskog vulkana Hunga Tonga koji stvara veliku količinu vodene pare koja djeluje kao staklenički plin jači od CO2. Nadalje, nepravilnosti u ovom grafu također ukazuju i na prisustvo determinističkog kaosa i na ograničene mogućnosti klimatskih modela. U svakom slučaju bilo bi ubuduće korisno jednom mjesečno pogledati nove satelitske podatke o globalnoj temperaturi i cjelovito ih sagledati.
No čak ako se i dogodi da je ovaj srpanj samo kratkotrajni izuzetak, nije li zabrinjavajući i tempo porasta temperature od +0,14 C na desetljeće, ako i dalje potraje? Jer to bi značilo oko 1.4 C porast temperature na stoljeće, što je već značajno, iako još uvijek znatno manje od Milankovićevog oko 10 C skoka između Milankovićevog ledenog i međuledenog doba. Dosadašnji objavljeni znanstveni rezultati nekih njemačkih i američkih znanstvenika ukazuju da bi mjere za smanjenje emisije stakleničkih plinova mogle ubrzati dolazak Milankovićevog ledenog doba. No to se pitanje često zaobilazi ili ignorira u znanstvenim raspravama. Ima i dosta znanstvenih nepoznanica u pogledu fizikalno-kemijskog mehanizma klime, kao i u pogledu determinističkog kaosa u tim procesima. Ostaje i otvoreno kontroverzno pitanje kolika bi bila stvarna financijska cijena napuštanja fosilnih goriva, spominjalo se više od desetak tisuća milijardi dolara. Sada se čini da bi spasonosno trajno rješenje bilo da do sredine stoljeća uspije konstrukcija efikasne fuzijske elektrane („umjetnog Sunca“), obilnog i ekološki čistog izvora energije koji bi omogućio čovječanstvu da prebrodi čak i sljedeće Milankovićevo ledeno doba.
Na konstrukciji fuzijske elektrane se sada intenzivno uspješno radi!
Spomenuo bih da je jaki dodatni dokaz za astronomsku teoriju Milankovićvih ciklusa otkriven u znanstvenom radu Glunčića i Paara, koji je u postupku objavljivanja u svjetskoj znanosti.
- Odakle tolika strast za globalnim zatopljenjem i zbog čega se ova tema nameće javnosti? Postoji nekoliko razloga tome, a najbolje je započeti pitanjem: „Tko od toga ima koristi?“, odnosno potrebno je slijediti trag novca, zar ne?
Akademik Vladimir Paar:
Treba se zamisliti nad sljedećim podatkom: četiri države u svijetu proizvode zajedno gotovo isto toliko CO2 kao svih preostalih 200 država zajedno. Istodobno, te četiri države imaju najveće svjetske rezerve fosilnih goriva (ugljen, nafta i plin, uključjući uljne škriljevce).
No nije problem fosilnih gorva samo u CO2, treba pogledati dokumente energetske strategije od prije pola stoljeća, kada je također vršen pritsak na smanjenje uporabe fosilnih goriva. Rješenje je da se javnost u što većoj mjeri na razumljv način upozna sa znanstvenim činjenicama, dilemama, zabludama, argumentima, razmimoilaženjima, vjerovanjima, sučeljavanjima i interesima kako bi što realnije mogla fomirati vlastite stavove.
Što se tiče pak stavova klimatologa, možda bi bilo korisno više samokritičnosti, više razumijevanja determinističkog kaosa u klimatskim procesima, prihvaćanje važnosti Milankovićevih ciklusa i uzimanje u obzir postojećeg bogatog znanja o klimatskim promjenama u prošlosti. Ostaju tvrde činjenice: „otac“ teorije globalnog zagrijavanja efektom saklenika je u 19. stoljeću bio švedski fizičar i nobelovac Svante Arrhenius, a „otac“ teorije ciklusa izmjene Milankovićevih ledenih doba i toplih međuledenih doba u prvoj polovici 20. stoljeća je Milutin Milanković, građevinski inženjer koji je usput iz osobnih interesa djelovao kao vrhunski matematičar i astronom. Milanković je imao sreću da kao osječki gimnazijalac ima za profesora Vladimira Varićaka, vrhunskog matematičara koji je dao ključan matematički doprinos Einsteinovoj teoriji relativnosti, a svog talentiranog učenika Milankovića zainteresirao za astronomski utjecaj na klimu na Zemlji i uputio ga na studij tehnike u Beč, gdje je nastava iz predmeta više matematike bila na vrlo visokoj svjetskoj razini. Kasnije kao akademik HAZU (tada pod nazivom JAZU) Varićak je dao snažnu podršku Milankovićevoj teoriji klimatskih ciklusa i financijskoj pomoći HAZU za objavljivanje u Parizu ključne Milankovićeve znanstvene publikacije o klimatskim promjenama.
- Recite nam za kraj, kako će se ovo problematiziranje tog globalnog zatopljenja odraziti na Hrvatsku?
Akademik Vladimir Paar:
Uočio bih da se prije desetak godina uglavnom govorilo o globalnom zatopljenju kao glavnoj opasnosti, sada se češće spominju klimatske promjene (a to može značiti i zatopljenje i zahlađenje). Klimatske promjene su pak u uskoj vezi s ekološkim faktorom koji će sve više biti prisutan posvuda: u poljopriredi, u industriji, u znanosti, u transportu, u recikliranju, u turizmu, u zdravstvu, u građevinarstvu, u sportu, u promjenama u načinu života. Ima tu i dosta kapanjkg ponašanja: pogledamo li prije pola stoljeća dokumente o razvoju enegetike, i tada je bila prisutna kampanja protiv fosilnih goriva, ali ne zbog CO2 (iako je to bilo znanstveno poznato još u 19. stoljeću), nego zbog zaista zastrašujućih podataka o posljedicama uporabe fosilnih goriva na zdravlje ljudi i broju izgubljenih ljudskih života zbog uporabe fosilnih goriva. Ti podaci i danas vrijede, ali se o tome malo govori. Možda će za pola stoljeća glavna tema postati prijetnja Milankovićevog ledenog doba, ili prijetnja velikih erupcija podmorskih vulkana koji bi mogli proizvesti ogromnu količinu najjačeg stakleničkog plina – vodene pare, ili snažni podmorski potresi koji bi mogli promijeniti smjer tople golfske struje koja sada grije veliki dio Evrope, ili dalje slabljenje magnetskog polja Zemlje koje djeluje kao štit na električni nabijene čestice iz svemira i sa Sunca koje padaju na Zemlju i utječu i na klimu, ili mogući udar asteroida u Zemlju sa klimatskim posljedicama kao pri propasti dinosaura prije šezdeset milijuna godina ili …
No gledano na rok od jednog stoljeća, vjerojatnost za većinu takvih katastrofičnih događaja je vrlo mala, gotovo zanemariva. S druge strane, svi ti katastrofični „scenariji“ mogu se uspješno riješiti ako znanost uspije na Zemlji dobiti novi dovoljno obiman i ekološki povoljan izvor energije. A za to postoji ozbiljna šansa još u ovom stoljeću – to su fuzijske elektrane. A što se tiče prljave i ekološki štetne industrije, kao i ograničenog rudnog bogatstva, takva industrija bi se mogla postupno seliti na Mjesec, ili na druge planete i njihove mjesece. Gledano na sljedećih pola stoljeća, vjerojatno je najbliža energetska strategija ona koju je kod nas prije pola stoljeća zastupao akademik Požar, da se orjetirana na optimalnu kombinaciju različitih mogućih energetskih izvora koji su u danom trenutku tehnološki i ekonomski isplativi.
Hrvatska sa sposobnim ljudima, s gotovo šest tisuća kilometara duljine ukupne obalne crte (kopnene i otočne) i čistim morem, s ogromnim rezervama pitke vode, s velikim potencijalno obradivim površinama, sa šumskim bogatstvom, s bogatim rezervama tople podzemne vode i s kombinacijom različitih klimatskih režima ima preduvjete za uspješno sučeljavnje s izazovima budućnosti na problematici klimatskih promjena.
Poštovani gospodine Paar, velika Vam hvala na Vašem vremenu. Dijelim Vaše stavove desetljećima i izuzetna mi je čast što ste se odazvali mom pozivu. Veselim se i mogućem slijedećem.
Razgovarala mr. sc. Arna Šebalj
Telegram kanal Arna Šebalj:
FB
https://www.facebook.com/profile.php?id=100086873156577
Chat, grupa
S Arnom i istinom:
SVJEDOČANSTVA:
https://t.me/+sDUqfUv-QRdmM2Q0
Web stranica:
www.arnasebalj.com
