By Kada govorim o mojim Hrvatima Boke kotorske volim ih usporediti s Hercegovcima:
“Kada Hrvatu iz Boke netko kaže da je ustaša onda od njega prvo pobjegnu svi Hrvata, A kada netko Hercegovcu kaže da je ustaša onda ima besplatno piće do kraja života.
Zato su Hercegovci uvijek meta napada svih onih koji ne vole Hrvate i hrvatsku državu.
Najdraži opis te činjenice onaj velikog hrvatskog književnika Slobodana Novaka (Hrvatsko slovo, 13. rujna 1996.):
”A kad ste već spomenuli nedavni Finkielkrautov interview u ”Hrvatskom obzoru”, moram još posebno reći, da je ono što izjavljuje o Hercegovcima, čista blasfemija. Očito, inspirirala ga je uvijek ona ista hrvatska inteligencija, koja je započela svoju rasističku hajku najprije s bijelim čarapama i vicevima, a sada dotjerala do paničnog alarma: čuvajte se Hercegovaca! Ne: čuvajte se Branka Horvata, Žarka Puhovskoga, raznih Lorgerica, Čičaka, Đukića, leptir-mašni, luđaka, nadaleko zaudarajućih komunjara; ne čuvajte se bjelosvjetskih spisateljica, publicistkinja, novinarki; ne čuvajte se Sorosa i njegovih pornografskih tiskovina po Zagrebu, Splitu i Rijeci – nego čuvajte se onih koji su tako krvavo branili Hrvatsku, jer su joj najodaniji sinovi, i kojih se Hrvatska nema zašto čuvati, jer oni čuvaju nju. …”
(J. Pečarić, Hercegovci zaustavili Owena. Hrvatski Obzor, 28. listopada 1996.
- Pečarić,Borba za Boku Kotorsku / U Boki Kotorskoj Svaki kamen govori – Hrvatski, Zagreb, 1999.
- Pečarić, Akademik Slobodan Novak,Portal dragovoljac.com, 2021.:
http://www.dragovoljac.com/images/minifp/novak.pdf)
To isto sam ja izrekao već naslovom moje knjige:
- Pečarić, Hercegovac iz Boke / Što sam govorio o Hrvatima BiH, Zagreb, 2003.
To što ja kao Bokelj želim besplatno piće do kraja života, pa sam sam sebe proglasio Hercegovcem je logično.
Ali zašto je obratno kod generala Ivana Tolja doista nije jasno.
(J. Pečarić, General Ivan Tolj, dragovoljac.com, 2022.:
http://www.dragovoljac.com/images/minifp/GeneralTolj.pdf)
On već ima besplatno piće do kraja života, a sam za sebe kaže da je Bokelj, svjestan činjenice da će tako prvo od njega u Boki pobjeći Hrvati.
Naime dragom prijatelju sam javio da sam na svom facebooku stavio njegovu pjesmu
NEBESKI RECITAL
U čast 1100. obljetnice Hrvatskoga
kraljevstva i Crkvenih sabora u Splitu.
U sjećanje na 80.obljetnicu Bleiburga i
Križnoga puta hrvatskog naroda
Prijatelji moji, braćo moja po zemlji,
po peru, često mi ulazite u moje dane,
ponekad i u snove u kojima vas vidim
onakvima kakvi ste bili dok smo
se zajedno radovali. Dok smo tugovali
nad sudbinom zemlje i naroda, kojem
ne trebaju proroci, pjesnici i sanjari.
Obojica ste, Zlatko* i Stojane**, otišli
umorni od svega. Ja sam još uvijek
na stazama na kojima ste ostavili
svoje korake. Teške korake po
ulicama bešćutnosti naših hrvatskih
zaborava. Na mojem stolu dok pišem
često gori svijeća u vašu čast i slavu.
Slažem i ove retke ne bi li jednom
neke mlade ruke palile nove svijeće,
protiv zaborava. Nove plamene. Nove
pjesme, nove znamene: u knjigama,
na stazama i ulicama po kojima ste
samotno hodili, u zatvorima u kojima
ste patili, u nemirnim danima kroz
koje ste napušteni od svojih brodili.
Vi ste otišli i nadam se da ste stigli.
Da ste smješteni u nekom rajskom
kutku i da sjedite za nebeskim stolom
kao braća, kao prijatelji. Kad se moja
svijeća ugasi i pjesma se moja završi,
nadam se da ću stići do vas. Doći i
moliti Isusa da me pridruži vama,
na sunčanim i cvjetnim poljanama
Raja.
Vjerujem da ćete me dočekati onako
kako bih ja vas dočekao. A, dočekao
bih vas radosno i sa svime što smo
na zemlji voljeli. Počastio bih vas vinom
iz zlatne naše požeške doline. Ili pak
onim misnim đakovačkim i iločkim
mirisnim, tramincem. Ili, plavcem,
blatinom i žilavkom iz Gospina
Međugorja, s našega tvrdog kamena.
I onda bih nam nazdravio za našu
sreću i vječna rajska ljeta.
Vi mene možda ne ćete moći tako
dočekati. Ta, tko zna kakve su rajske
navade i kako se odvijaju slavlja i
kakve su Tamo zdravice?
Ali, nadam se da će nam anđeli dati
da se zagrlimo nakon pusta vremena
što se ne vidjesmo. Da ćete me potom
pozvati da sjednem za vaš stol i da
budem s vama u vašem kutku Raja.
Do vas su, na toj strani i drugi stolovi
i za njima lica naših besmrtnikâ:
Od Marula, do Matoša, Šimića i Tina.
Od Ivane do Vesne. Od Vide do Maka i
Slavka. Od Mile do Miroslava. Podosta
onih koji ni slutili nisu da će pomireni
i zagrljeni sjediti za rajskim stolom.
Do Šopa koji je već na Zemlji znao
da će se i takvi na zvijezdama naći,
u Miru i Slavi vječnoga Dana.
Tamo su, prema sredini našega niza
glavari, kneževi, vojskovođe i vladari.
Ozbiljni i mrki kao da slušaju što se za
umjetničkim stolom, u našem kutku
zbiva. Neki od kraljeva, Tomislav, Petar
Krešimir, Zvonimir ili od kneževa netko,
Porga, Borna, Branimir… ljutito gledaju
u Severa, koji viče i u vladarsku svitu
prstom upire i sriče svoje svemirske
rime. Oni pak uglas od njega traže da
ušuti i on i sva ta brundala za stolom,
svi ti pisci, koji im eto ni na Nebu
ne daju mira. Isus, sve to nasmiješen
sluša, pa kraljevima reče: Ne ljutite se
na svoje pjesnike. Oni su kao djeca.
Dobro znaju da ste puno zadužbina
ostavili, vjeru obranili i dobra djela u
narodu činili. Zato i jeste u rajskome
miru. Potom, Tomislav prvi kralj Hrvatâ
i ostali padoše na koljena pred Kristom,
zahvalni što ih hvali – Ustanite, ne klečite.
Slobodno i ovdje, u mome raju, u ime
Oca moga, svojim narodom i vojskom
ravnajte. A pjesnici, miljenici moji, neka
rajske knjige objavljuju. Neka pjevaju.
U rajskome zboru neka pjevaju.
I odmah se začu pjesma, što je povede
netko iz hrvatske, vladarske svite. Ili
svetačke, smještene do njih. Stepinac,
vjerojatno: Rajska Djevo Kraljice Hrvatâ,
naša Majko, naša zoro zlata. Književna
družina zajedno s njima zapjeva. Petar
Perica, mučenik i Marijin pjesnik,
pomisli na otočić Daksu, gdje ga ubiše.
Na Hrvatsku, na Dubrovnik i na mnoge
koje ubiše. Pòmoli se za njih i tronutim
glasom izusti: Na svemu Ti hvala Kriste
Kralju, Bože moj. I zasuzi misnik. Zasuzi
pjesnik Perica od žalosti. Od Radosti.
Zvona se i orgulje oglasiše. I Ave Maria
odjeknu u svakome kutku Raja.
Ja ne znam. Prijatelji moji, doista ne znam.
Ja samo sanjam. Ja samo slutim da bi tako
moglo biti. Ta, tko zna kakve su rajske
navade i kako se odvijaju slavlja i kakve su
Tamo zdravice?
Kad se moja pjesma završi i svijeća ugasi,
nadam se da ću stići do vas. Doći i moliti
Isusa da me pridruži vama, na sunčanim
i cvjetnim poljanama Raja.
*Zlatko Tomičić
**Stojan Vučićević
U Zagrebu, svibnja 2025.
IVAN TOLJ, general HV-a
Dragi prijatelj se lijepo zahvalio spomenuvši moje Bokelje:
„Veliki Akademiče, zahvaljujem. Čujem da će je Tvoji Bokelji objaviti u obliku spomenice, plakete za 1100. oblljetnicu Hrvatskoga kraljevstva.“
A danas mi javlja da je on i Bokelj:
„Akademiče, ovako će izgledati jubilarna povelja. Eto, nisi samo Ti Bokelj, već i ja. Neka nama naše veličanstvene, hrvatske Boke.“
Hvala dragi prijatelju,
Josip Pečarić
