By Svakog jutra u pola šest preplaši me vlastiti mobitel, koji zazvrnda za početak još jednoga sumornog dana i tako mi prekine snove, a ponekad jednostavno sanjam da spavam dugo, dugo… Ništa, ustati se mora, raditi se mora, preživjeti se mora, iako bih dala bubreg za još koji sat spavanjca. Sinoć me Ariman opet budio lajavši na bučne susjede s osmog kata, a još se i posro na pločice u kuhinji, kao da mi život nije dovoljno gadan i bez toga. Na brzinu sam ga izvela vanka, prošetala oko zgrade, vratila u stan, srknula kavu i krenula na posao ili, kako ja to volim reći, na robiju. Usput srećem staru ludaču Đurđu, koja uvijek negdje vreba iz zasjede, mumlja neke nerazumljive gluposti i prosi deset kuna „za kiflu“, iako znam da će kupit unučić pelinkovca. Iskreno, nekad joj i dam sitniš, jer mi godi saznanje da je barem nekome teže nego meni. Uz cestu stoje jumbo plakati s našminkanim sumnjivim njuškama i patetičnim sloganima. Izgleda da su opet neki usrani izbori i da će na svim medijima iskakat meni nepoznata imena koja će se, navodno, boriti da mi život bude bolji, iako me nitko od njih nikad nije pitao što zapravo želim. I tako, u hodu razmišljam o apsurdu svakodnevice, a na zebri me umalo zakači živčani vozač s pozdravom: „Pazi kud hodaš, kravo!“ Ne znam zašto sam se odlučila inkarnirati baš u ovom tijelu, ali sigurno ne da bih bila meta za uvrede neodgovornih šofera koji sto na sat tutnje kroz grad.
Sjedim za onom prokletom blagajnom u „Lidl-u“, usiljeno se smješkam jednako nadrndanim kupcima, naplaćujem im namirnice uvezene boktepita otkud i odbrojavam minute do pauze, kada ću na miru pojesti sendvič i popiti sok. Još kad me kolegice ne bi maltretirale radijskim vijestima, gdje samo broje prehlađene i nezaposlene, prepričavaju što su kravataši blebetali, tko se uspješnije otimao za loptu itd. Sve me to čini još umornijom od života, ali nekako izdržim. Još samo šest i pol godina do isplate kredita, a onda ću sve poslat dođavola i… Ne znam što ću točno, ali znam da ovako ne mogu dočekat penziju. Ovdje su mi se popeli svi ozlojađeni, koji samo ogovaraju i truju, umjesto da trpe u tišini i shvate da je život pakao. Ponekad se preko interneta vidim s prijateljicama koje su otišle radit u Njemačku i Irsku, a ispada da ni tamo nije ništa bolje. Rintaju od jutra do sutra i samo čekaju godišnji, da se vrate, obiđu roditelje i staru ekipu, a onda se opet uplakani zapute u „obećanu zemlju“. Ali volim kad se podružimo i ispričamo. Uvijek se sjetimo srednje škole, kako smo bili mladi i ludi, puni nade i planova za budućnost, dok nismo odrasli i shvatili da je život neprestana borba, u kojoj je jako malo pobjednika. Tata mi je pričao kako su nekad ljudi imali više vremena za druženje, vikendom se nije radilo, ali sada barem imamo raskošne tv-pakete i tisuću vrsta piva.
Na kraju smjene, iz dućana si uzimam hranu kojoj ističe rok, presvlačim se u „civilno“ i idem kući, gdje me čeka moj Ari, valjda jedino stvorenje koje mi se istinski raduje. Neće se naduriti kad mu opet dam hranu iz konzerve, možda zato što na nekoj razini shvaća da i ja jedem jeftino smeće, jer ne mogu si priuštiti organske namirnice, ako takve uopće postoje. Kažu da je danas sve GMO, ali božemoj, kako drugima, tako i meni.
Predvečer se zavalim u kauč, na izmaku sam snaga, nastavljam gledati novu Netflix-ovu seriju i uvijek se iznova pitam: Bože dragi, postoji li ijedan film, ijedna serija bez brojnih ubojstava i seksa? Okej, shvaćam da je to ljudima zanimljivo, ali onda se pitam zašto narod želi gledati nasilje, a ne nešto lijepo. I zašto nas bombardiraju isključivo reklamama za proizvode koji su štetni za zdravlje? A o „informativnim“ emisijama da ne govorimo. Njih sam davnih dana prestala gledati, jer me depra opere čim zucnu o tekućim problemima u društvu, kao da nigdje na svijetu ne postoji razlog za radost i optimizam. Kad mi bude puna kapa silnoga mozganja, odlazim pod tuš, a sutra sve iznova. Na putu do wc-a zgazim Arimanovu kost-igračku, vrisnem od bola i… probudim se oblivena znojem. Sanjala sam svoj nekadašnji život, život u potrošačkom društvu, prije nego su se ljudi ujedinili i izgradili nešto novo, potpuno drugačije: Kreativno društvo.
S olakšanjem razvučem osmijeh, protegnem se, sva zahvalna Bogu na još jednom danu i cvrkutu ptica koji dopiraše izvana, primim „pusu“ od Gelijara, koji je jedva dočekao da se probudim i povedem ga u šetnjicu po kvartu. Iako imamo poveće dvorište, Geli mi uvijek ushićeno donese povodac i veseli se njuškanju svega i svačega. Po izlasku iz kuće me povukla stara navika – da zaključam vrata za sobom. Ali onda se sjetim da je u Kreativnom društvu lopovsko zanimanje izumrlo, zajedno s još mnogima: političar, vojnik, prosjak… Kad smo već kod toga, čujem da je gospođa Đurđa izdala već treću knjigu o Hiperboreji i da se nadaleko čulo za nju. Unatoč brojnim predavanjima koje drži, stiže se baviti unučićima, ali sada onim živim.
Nekoliko ulica dalje spazih prijestupnika u prometu koji je upravo dovršavao čišćenje javnih nužnika nakon sinoćnjega filmskog festivala na otvorenom, na kojem je nagradu Zlatni Lotos osvojio film o Agapitu Pečerskom. Nisam imala dojam da je gospodinu teško palo ribanje klozeta, jer se uglavnom svi slažemo da se ne smije ugrožavati temeljna vrijednost društva u kojem živimo, a to je ljudski život.
Oduvijek imam želju obići Daleki istok, područje koje se nekada nazivalo Japanom (dok su se ljudi još uvijek poistovjećivali sa zastavama, himnama i sličnim stvarima). Zato odnedavno radim puno radno vrijeme – 16 sati tjedno, tako da ću vrlo uskoro imati dovoljno novca za jednomjesečno turističko putovanje. Sada imam posao u kojem zaista uživam. Naime, uvijek sam znala s djecom, obožavaju me (i ja njih) i super mi je s njima provoditi vrijeme u vrtiću. Davnih dana sam se uporno pokušavala zaposliti kao teta, još tamo od 8. do 6. godine pr. K.d. (prije Kreativnog društva), ali tada nikoga nije zanimala moja ljubav i umijeće u radu s djecom, nego se tražio samo papir (diploma, svjedodžba). Na svu sreću, ta su vremena daleko iza nas, kao i odlasci trbuhom za kruhom u dijelove svijeta gdje se čovjekova duša prodavala za veće pare nego ovdje. Sada se redovito viđam s ekipom iz srednje škole, ali više toliko ne razglabamo o tinejdžerskim danima, nego nam se teme vrte oko prekrasne današnjice, uz duhovne prakse, za koje kažu da postoje oduvijek, ali iz nekog razloga nam se o njima nije puno pričalo u eri konzumerizma. Moj stari izgleda pomalo smiješno kad na televiziji sazna za neku novu meditaciju, pa je odmah mora isprobati i svima prepričati kako je bilo.
Stvaranjem Kreativnog društva konačno sam osjetila pravi okus i miris hrane. Bakice na tržnici dijele plodove svojih prerodnih vrtova, ali ja im uvijek ostavim koju kintu, zahvalna za đakonije u kojima ću uživati za ručak. Nove generacije neće imati pojma o suludoj praksi uvoženja hrane iz dalekih krajeva, uz istodobno propadanje lokalnih poljoprivrednika, a sve zbog tzv. zakona tržišta, donošenih od ekipe rukovođene vlastitim sebičnim interesom. Nisam još nijednom, ali morat ću uskoro posjetiti Muzej konzumerizma, u kojemu kustosi podsjećaju na nevjerojatnu povijest ljudskog roda, kada se pod „boljim životom“ podrazumijevalo imati više novca nego drugi ljudi. Muzej se nalazi u Imhotepovoj ulici, točno preko puta CSI – Centra za suradnju s izvanzemaljcima, u kojima znatiželjnici mogu saznati nešto o našoj neljudskoj braći, a ponekad i percipirati njihovo predavanje. Npr. ja bih voljela više znati o istraživanjima elementarnih nepogoda i klimatskih promjena, jer prije par godina je razoran potres do temelja srušio ono što se nekad zvalo Vatikan. Iako se pojavom Kreativnog društva Majka Priroda smirila, važno je znati koliko potrošački odnos prema njoj može biti skup.
Svaku večer na spavanje odlazim s daškom razočaranja što je dan već prošao, ali u postelju se ušuškam presretna što je novo jutro preda mnom i zahvalna što je čovječanstvo na vrijeme prepoznalo važnost stvaranja Kreativnog društva (na https://allatra-hrvatska.org/), tako da iskustva iz potrošačkog formata međuljudskih odnosa doživljavamo još samo u snomoricama.
Ksenija Kreković
