By Sva je „sreća“ da se u srce glavnog grada Hrvatske srušio stari (neprijatelji) ruski dron Tu-141, od 14 metara i teški oko 6.200 kilograma! Jer da se to nije dogodilo i dalje bi „spavali zimski san“ i bili uvjereni da nam nitko ništa ne može i da će nas drugi štititi, ako nas netko samo pokuša ugroziti. Tako su svojedobni mislili i Amerikanci, dok im se nekoliko talibana s putničkim zrakoplovima (11. rujna 2001.) nije zaletjelo u tri nebodera i pokazali im i dokazali da je njihova obrana vrlo problematična i šuplja.
Nama je netko poslao nekakav stari vojnički dron. Navodno je ostao bez goriva i „zalutao“ na neko parkiralište i to u noćnim satima kad srećom nije bilo ljudi.
I nakon toga počele su priče. Nitko o tome ništa ne zna, a svi su odjednom sve „znali“, te da su ga zabunom lansirali Ukrajinci, zatim da „nije bio namijenjen nama“, potom da su ga možda poslali Rusi i sve tako okolo pa naokolo.
Nu, čuli smo i prve optužbe, a one su se odnosile na NATO i Mađare koji nas nisu upozorili da prema nama leti neidentificirani vojni objekt, koji je mogao, da je bio ispunjen eksplozivom, raznijeto i čitav niz stambenih objekata.
Činjenica je da se nama takav „incident“ nije dogodio ni u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, kad nas je protiv ratnih zrakoplova treće ili četvrte armije u Europi štitila mala, ali srčana protuzračna obrana. Sjetimo se samo kako su kod Šibenika (u rujnu 1991.) kao od šale „skidali“ neprijateljske avione („Oba su pala!“), ili kad neprijateljski zrakoplovi na mnogim područjima nisu uspjeli obaviti zadatak baš zbog naših „protuzrakoplovaca“.
Ovaj dron, kako god okrenuli, nije se smio ni približiti hrvatskoj granici, a kamoli prijeći preko nje, neopaženo, kao kroz šuplji sir. Znači, zakazala je i naša protuzračna obrana.
Nu, kad je već krenuo prema Zagrebu trebalo ga je srušiti, a to se nije dogodilo. Znači, opet je kriva naša protuzračna obrana.
Uopće nije važno, je li dron bio ili nije namijenjen nama, je li (ne)namjerno pogriješio putanju, najvažnije je da ga je trebalo zaustaviti već na madžarskoj granici!
A zašto to nije učinjeno, to očito samo dragi Bog zna.
Sad se postavlja i pitanje, što bi se dogodilo da nam sutra netko na isti ili sličan način „isporuči“ najmoderniji vojni dron, koji leti i tri puta brže od ovoga i može nositi ogromnu količinu eksploziva?
Dakle, nije kriv samo NATO i Madžarska koja nas nije upozorila, već su krive naše vojne i ine službe, koje nisu željele ili mogle spriječiti ovaj „incident“.
U takvim i sličnim situacija vojni zapovjednik oružanih snaga puno ne govori i ne pravda se, već jednostavno daje ostavku na dužnost, tim prije jer se samo zahvaljujući sreći nije dogodila veća tragedija.
Osim toga, Republika Hrvatska odmah mora i treba dati kaznenu prijavu protiv NN počinitelja i tražiti odštetu. Ne može biti da zbog ovoga nitko nije kriv i da zbog ovoga nitko ne će odgovarati, kao „došlo je do greške“.
Također je blesavo (kako da to drugačije nazovemo) što se nakon ovog „incidenta“ već i „prodavači na tržnici“ javljaju sa svojim „analizama“ i „komentarima“, kao da je riječ o najobičnijoj prometnoj nesreći.
U vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata ipak nije baš svatko imao priliku javno komentirati baš sve što se događalo (imali smo jednu od najboljih IPD-službi), pa je danas smiješno da se baš svatko razumije i u tzv. specijalni rat, a ovaj zagrebački dron nije i ne može biti daleko od toga.
Stoga, treba zbrojiti dva i dva i vidjeti tko nam vodi oružane snage i s kakvim naoružanjem raspolažemo.
Uostalom, kako to da ni prigodom „dronovskog raketiranja“ hrvatske metropole više nitko ne zove i ne pita istinske Junake Domovinskoga rata, već nam manje-više prodike drže i nekadašnji oficiri JNA!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
