By Dolina Neretve Bogom dana i ljudskom intervencijom plodna polja ovih dana rodila su slasnim lubenicama – dinjama, dinjama – pipunima i to ne kakvim god, već prvorazredne kvalitete koja se može prepoznati na sam izgled, a da o procjeni kušanjem ne govorimo.
Ranom zorom već od tri sata ulicama gradića i sela bruje transportna vozila raznih veličina, a Neretvom i Malom neretvom, te melioracijskim kanalima bruje van – brodski motori lađa i trupa kojima se odlazi na njive i prevoze berači u berbu ovih slasnih zeleno pjegavih plodova.
Deset je sati, prije nego opali ljetna žega sve se ponavlja; cestama puteljcima, kanalima, Neretvom i Malom Neretvom isti scenarij ali ovaj put u suprotnom smjeru. Umorni berači odlaze na počinak, a gazde – neretvanski težaci ubrane plodove odvoze na više otkupnih mjesta koja se bave otkupom i daljnjom distribucijom ovih ljetnih poslastica, zvanih lubenica – dinja i dinje – pipun.
Na otkupnim stanicama počinje kocka; sladora, suhe tvari i vode, razvrstavanje od prve do treće kategorije i škarta, određivanje otkupne cijene koja se kreće u rasponu od 0,25 do 0,45 za kilogram, otkupljivači tvrde previše, a proizvođači premalo. Teško je pomiriti ove dvije strane, ali kompromis se uvijek nađe, jer lubenica i dinja prodati se mora kad je vrijeme. Ako se ne proda sutra će završiti plivajući kanalima, Neretvom, Malom Neretvom prema moru ili pak u nekoj škrapi i vrtači, a u nekoj boljoj varijanti u nekom kompostištu.
Kao promatraču čak mi je i razumljiva ova otkupna cijena kad se ta lubenica u našim trgovačkim lancima po kilogramu može kupiti od 0,49 do 1,05 euro i po tome svi će u ovom lancu pokriti svoje troškove i nešto zaraditi. Neki od proizvođača i snalažljivih trgovaca otišli su i malo dalje, u pravilu oni čije se parcele naslanjaju na državne prometnice, na državnom zemljištu sklepali su daščare i drvene pojate koje su opteretili raznim proizvodima koje prodaju pod „upravo ubrano – upravo proizvedeno“. Tako je i ta naša lubenica – dinja i dinja – pipun našla mjesta u toj ponudi na više od 40 stupnjeva, hlađena vodom iz Neretve i melioracijskih kanala.
Ovakav način prodaje, kako se to još zove NA KUĆNOM PRAGU trebao bi u pravilu kupcima, prolaznicima, namjernicima, turistima za pristojnu cijenu ponuditi, svježe kvalitetne proizvode, ali to tome ipak nije tako.
Ubrane lubenice – dinje i dinje – pipuni kuhaju se cijeli dan na temperaturama većim od 40 stupnjeva, povremeno se hlade potopnim pumpama, vodom iz obližnjih melioracijskih kanala, a gdje je to prilika iz Neretve. Hlade se tim načinom i ostale ponuđene povrtnice i voće, te razni pripravci – prerađevine od agruma iz jesenske berbe (ako je to uopće to). Sve bi to bilo čak i prihvatljivo da na tim prodajnim punktovima cijene ne budu nerealno visoke – mnogi će reći: „Tko voli neka izvoli“.
Hrvatska je turistička zemlja, sukladno tome svaki njezin stanovnik stvara sliku o njoj, pa tako i ti prodavači na tim prodajnim punktovima s kojima se u pravilu turisti prvi susreću i stvaraju sliku o ljudima, kraju, običajima i svemu onome što mogu očekivati svojim boravkom na određenoj lokaciji.
Kako je nama i dalje u fokusu ta lubenica – dinja i dinja – pipun, ovdje želimo pokazati nerazumijevanje i nebrigu o budućnost turističke ponude, a samim tim i poljoprivredne proizvodnje ovdje apostrofiranih poljoprivrednih kultura, možda čak i svjesnom ugrožavanju turističke budućnosti zemlje.
Naime, ako taj proizvođač i prodavač iz tamo negdje uz prometnicu sklepane pojate može maksimalno za kilograme ovih proizvoda utržiti 0,45 eura u nekoj legalnoj otkupnoj stanici, a putnik namjernik – turist – kupac isti proizvod može kupiti u bilo kojem trgovačkom centru za maksimalno 1,05 euro, postavljamo ovdje legitimno pitanje, proizvođačima – prodavačima: „Po kojoj vam to kalkulacijama izlazi cijena za kilogram lubenice-dinje ili dinje – pipuna u rasponu od 2 do 3 eura po kilogramu, te gdje i u kakovim uvjetima proizvodite i skladištite prerađevine od jesenske berbe agruma i tko kontrolira ispravnost tih proizvoda?“
Ovakav pristup ponudi i prometu roba u turizmu sigurno ne doprinosi dugoročnom razvoju turističke destinacije, već čini štetu svima u ovome lancu proizvođača i prodavača, te cjelokupnom turizmu Hrvatske.
Stoga bi se već na godinu mogla obistiniti ona iz naslova: „Poberi lubenicu da na godinu ne ubereš „bostan“.
Antun Berljak
