By Zasigurno postoji više vrsta skupljača dotrajalih, (naoko) bezvrijednih predmeta, stvari koje su s vremenom izgubile svoju upotrebnu vrijednost. Jedni od takvih, meni najzanimljivijih, su oni koji baš ništa od onog što posjeduju, ma koliko staro i dotrajalo bilo, jednostavno nisu u stanju baciti. Gotovo su bolesno vezani za svaku malenkost koja im je ikada došla u ruke, i koju su, odabravši da s njima ‘živi’, kroz proteklo vrijeme unaprijedili u nešto više od samoga predmeta. Štoviše, što ta stvarca postaje starijom i istrošenijom, to joj vrijednost, u njihovim očima, sve više raste. Ta -mogla bih reći- nadstvar, kao njihova svojina, i nakon osamdeset godina može računati na njihovu naklonost, ili točnije rečeno: dok god njezin vlasnik postoji. Poslije može, eventualno, prijeći u ruke pravih skupljača otpada i(li) rabljenih, umirovljenih predmeta, to jest njegovih istinskih kolekcionara, iako bi se o tome tko je od njih i na koji način zaista autentičan, dalo raspravljati, što vjerojatno ovisi i o perspektivi s koje se promatra. Netko može reći da je ta osobita ovisnost o stvarima, pitanje čovjekovih godina, budući da mnogi ljudi, što su stariji, to su više vezani za ono čime su okruženi i s čime godinama žive, pa makar to bila naizgled najbeznačajnija sitnica. Možda bih se s time donekle mogla složiti, međutim rekla bih kako takav odnos prema predmetima vjerojatno ne ovisi o čovjekovoj dobi, već je on samo s godinama uočljiviji, budući da se, s obzirom na nečiji ‘sabirački staž’, tek nakon određenog vremena uspije primijetiti posjedovanje viška stvari. To su naprosto ljudi koji se ni od čeg’ što posjeduju, nikada ne žele rastati, a njihova je deviza: „Šteta je baciti“. I premda su često materijalno dobrostojeći, teško im se ičega riješiti. Dapače, grčevito se bore da zadrže sve što god imaju i, kao što već rekoh, za njih vrijedi: što trošnije, to vrijednije. Takva je i naša osoba X, ovom prilikom nazvana Babuška-hrčak.
Sve što posjeduje obimnu prošlost, ona pomno pohranjuje u spremište što podsjeća na ralje nedokučivo golema kita, i koje za nju postaje neprikosnoveno, gotovo sveto odlagalište. Otuda se samo može vratiti na mjesto s kojega je došlo, ili ostati pomireno sa svojom nedodirljivošću koju joj je priskrbila brižna ruka pomalo neurastenična kolekcionara. Ako na trenutak zamislimo da su predmeti živa bića, moglo bi nam se učiniti da im se čak i njihova vlastita smrt, kao konačno, fizičko nestajanje, može doimati manje strašnom od tog ‘zatočeništva istrošenosti’, kojem je i nehotična svrha i dalje propadati; polako, u gomili i mukama utkanim u vlastitu predmetnost. Tako s vremenom postaju zarobljenici svojevrsne uobrazilje koja je od njih učinila masu suvišne, groteskne neprepoznatljivosti, no u Babuški-hrčku imaju svoga vječnog poklonika i pokrovitelja. Ipak, na veliku radost njihove spretne vlasnice, tu leže i predmeti koji se još uvijek, na svakolike domišljate načine, daju iskoristiti.
Privrženost dotrajalosti kao što je posuda koja se od stida ne usudi pogledati u rupu na vlastitu dnu, stoga ne može biti tek obična sabiračka manija Babuške-hrčka, jer ona je tu svoju vještinu razvila do razine kulta poštivanja svega onog što joj na bilo koji način može poslužiti, pa makar kao ono što bezuspješno nastoji biti ono što odavno već nije, ali se u tom nastojanju i ne zaustavlja, već maštovito napreduje. Tako lonci postaju cjedila, a zdjele poklopci, u tom čudesnom svijetu lažnog siromaštva, posutog zlatnim prahom s visina gdje opstaje i mnogo toga uporabnijeg, međutim u što se ona, pred zaokupljenošću primamljivo potrošenim, ne stigne usredotočiti. Jer Babuški-hrčku (u kući) baš ništa ne nedostaje. Ona bi se radije odrekla novoga skupocjenog servisa, no stare, olinjale kuhače. Posuđe od rostfraja i češkog porculana u nje čami poput slučajno zalutalih trica u svojoj blistavoj nepoželjnosti. Nalik odavno zatajenim novčićima koji se prometnuše isključivo u dokaz o vlastitoj nevaljanosti, ostaju zadivljujuće netaknutima. Sve dok, možda, dovoljno ne ostare. Babuška-hrčak upotrjebnoj vrijednosti predmeta kojem je osobito naklonjena kao da želi upoznati dušu, a to može samo na način da ga, do kraja svladana vremenskim tijekom, u potpunosti rastvori i tako zaljubljenički obuzda stanovitom poniznosti. Nakon takva beskrajno duga, zamalo ljubavničkog, međusobnog prožimanja, na neodređeno ga vrijeme otprema u muzej nedosezive eutanazije. Jer – nikad se ne zna; možda joj ipak još koji put zatreba.
STANKA GJURIĆ
