By Sinoć zadovoljna, dobro raspoložena popila čašicu Amaretta (taman da pokrije dno, toliko mogu podnijeti), pogledala “Novine” i otišla na počinak. Pogurala slova i brojke sa moje na Milićevu stranu i blaženo zaspala. Kad ono…san..a uvijek sanjam strašne stvari:
Ured premijera RH, Premijer sjedi za stolom nagnut nad dvije velike gomile papira, lista.i.povremeno duboko uzdahne. Frka Petešić se mota po uredu, povremeno pogleda u pravcu premijera i vrti glavom. Nezahvalnog se državničkog posla uhvatio premijer ali predizborno je vrijeme..možda iz tog njegovog posla i izađe nešto dobro.
“Zvone, nu dođi da vidiš nešto”. Frka Petešić se nagne nad papire i gleda ali ne razumije zašto ga je premijer zvao. Samo veliki popisi imena građana.
“Pogledaj na broj 3. 829 546”.Gleda Zvone ali ne vidi ništa vrijedno pažnje. A i ne razumije što je premijeru zanimljivo. Pročita naglas. “da, vidim.”
Daj molim te vidi ovdje pod brojem 279.121. Jel tu piše Anna?
“Da, piše.”
Premijer baci kemijsku na stol:” Zanimljivo! Te žene nema u knjizi državljana a evo je mogu ovršenima i blokiranima.Kako je to moguće?”
” Nije moguće!” potvrđuje Zvone.
” Ne mogu sebi objasniti kako se to dogodilo ali činjenica je da tu Annu svaki mjesec uredno ovršuju . Nađi mi broj telefona.”
“Pa nećete valjda sada razgovarati s tom Annom, tko zna je li uopće živa a ako je živa je li lucidna i sposobna za razgovor.”
“Slušaj ništa me ne košta jedan razgovor. A može rezultirati jednim glasom za nas.Stari ljudi lako padaju na lijepe riječi. Ako može razgovorati smotat ću je dok kažeš keks. A vremena su takva da je zuar svaki glas.”
U snu čujem zvonjavu telefona i nevoljko se okrenem na drugu stranu. Nepoznat broj: “Koje je sada spadalo u ovu uru”mislim. “Dobro jutro! Imam li zadovoljstvo razgovarati s gospođom Annom?” “Eeee, tu sam. A s kime imam čast?” “Ne poznajete glas? Andrej ovdje!:” “Koji vražji Andrej, ne poznajem nijednog Andreja. Vi ste se zabunili.” “Ne,ovdje je predsjednik Vlade RH.”O Gospode, klecnuše koljena. Koje sam sad sranje napravila? “Slobodno me zovite Andrej. Vi ste blizu godina moje mame.Pa kako ste mi Anna? Kako živite?”. Sumnjičava sam ja i nije me lako navesti na razgovor pa pitam: “A kojim dobrom baš od svih Hrvata zovete mene? Ni po čemu nisam zanimljiva.” ” Nemojte tako, našoj je demokratskoj vlasti svaki građanin važan i zanimljiv. Evo baš ste zanmljiv slučaj: Ne mogu vas naći u knjizi državljana i evo vas već 12 godina među blokiranima i ovršenima.Pa hoću pitati kako ste uopće preživjeli, kako se snalazite u svakodnevnom životu.” “Snalazim se. Hvala na pitanju.” odgovaram zaprepaštena što tako važan čovjek brine o mojoj malenkosti. “A kako bi vi Anna objasnili fenomen da vas negdje ima a negdje nema.?” ” Nikako drugačije nego da je u onoj tamnici naroda, hvala dragom bogu da smo je se riješili djelovanjem naše najdržavotvornije stranke i našeg Vrhovnika, neki nemarni činovnik baš u vrijeme kad su stigli papiri za moju prijavu u državljanstvo taman krenuo na marendu i okrajkom sakoa povukao papir s mojim imenom na pod.Po povratku, najeden kruha i mortadele ili tirolske, sve podrigujući vidio neki papir na podu, zgužvao ga i bacio u koš. Ne vidim šta se drugo moglo dogoditi. A ovo drugo, to za blokadu i ovrhu tu je sve u redu…na to nemam prigovora ali to je novitet sniišljen u našoj neovisnoj i samostalnoj a demokratskoj Domovini i tu ne može biti greške. Kriva sam Šta ću drugo reći ” ” Pa kako Anna? Što se dogodilo? Propali poslovni pothvat, neispunjavanje obveza kroz duže razdoblje, bolest, smrt, izbivanje iz Domovine na duže vrijeme?” Tronuta njegovom brigom odgovaram. “Ne bih o tome Andrej.Tu vam priču može ispričati svaki od 300.000 blokiranih.Uglavnom nisam ni gladna ni gola ni bosa.” “Kako?Stignete sve kupiti što vam je potrebno?”znatiželjan je moj premijer. “Stignem,stignem.Dapače pratim modu. O tome brine Duška.” “Koja to Duška? Jel ona iz Crvenog križa” znatiželjno pita. ” Ne poznajete je. Ona živi daleko, u Njemačkoj.” “Naša emigrantIca” oduševi se premijer i već smišlja kako bi Duška kad može brinuti da ja pratim modu mogla nešto i njemu donirati za predizbornu kampanju.Znam ja Dušku kao sebe samu ali neću da mu rušim nadu pa šutim.
“Anna želio bih vam pomoći, jel mogu u nečemu?”
“Kako ne, evo mjesecima tražim majstora za popravak vodokotlića. Svaki put strepim da će mi se srušiti na glavu. A majstora nema pa nema” jadam se premijeru. “Žao mi je Anna to ne mogu, nema kadra za tu vrstu posla. Za par godina možda jer smo poduzeli učinkovite i energične mjere i dajemo velike stipendije baš za stručna zanimanja. Malo se strpite, mislit ću o vama. Nego da se nekako zaštite kad ste u WC-u, nekakvim pokrivalom za glavu…oklopom, vizirom, tako nečim.” Ali, dragi Andrej nemam tako nešto.” “Dobro, dobro pitat ću ja Željka. Možda on ima neki u dobrom stanju koji više ne rabi. Ne bi vas smetalo da je pokrivalo za glavu izašlo iz mode?” “Ma, nikako, hvala vam.”
“Baš mi je drago da ste dobro. Znači izaći ćete na izbore?” “Svakako, to ne propuštam.” Mogu računati na vaš glas..nasmije se kako on već zna “ja vama vizir a vi meni glas.” “Ni tren ne sumnjajte.Uvijek za vas. Ako krenem ranije ujutro možda stignem glasovati i dva puta. Nije za javnost ali vi, Andrej znate kako to ide.” “Znam. znam” smijulji se premijer.”Eto razgovor nam se malo odužio ali baš mi je milo da mogu razgovarati i steći uvid u probleme običnih građana.Pa doviđenja Anna, mislit ću na vizir i pitati Željka prvom prilikom kad navratim u Sabor.” ” I meni je drago što smo se čuli i baš sam ganuta vašom brgom i suosjećanjem. Pa sretno vam, idite!”.
K sebi sam došla tek pod tušem. To mora da je od Amaretta, slaba sam ja na alkohol. Neće više u moja usta.
Anna Kowalska
