By U knjizi za djecu “Alisa u zemlji čuda” kuharica se djetetu obrati sa “Svinjo” i dijete se kasnije pretvori u svinju.
Na neki čudan način stvari, bića i pojave zažive kad ih imenujemo. Postaje stvarne, dobivaju obrise i oblike a u našoj svijesti nastaju slike. One su duši najlakši način poimanja pa ih brzo usvajamo i potom posvuda prepoznajemo. Množe se i stvaraju svoje male sustave. Za ono za što smo bili slijepi sada imamo vid i znamo ime. Postoji što nismo znali da postoji.
Nadalje u knjizi na Velikoj čajanki Alisa izjavljuje :”Mislim što govorim, govorim što mislim” Klobučar odgovara: “Onda bi se moglo reći vidim što jedem, jedem što vidim”
Slike koje smo otvorili u svojoj svijesti počinju nas hraniti, utiskuju se u nas i uvlače nas u svoju igru, u zemlju čuda iz koje se više ne vidi izlaz. Gledam, ovih dana, ljude s maskama oko sebe i opasno se navikavam na taj prizor. Ima u tome i nešto grubo uravnotežujuće, da nakon manične opsesije predimenzioniranim usnama dobijemo masku preko usana. To je ona druga strana vage koja sad preteže. Ali, nadam se ne predugo jer ta bijela krpa i brnjica na licu otvaraju novu zastrašujuću sliku ušutkanog i prediscipliniranog svijeta u strahu.
Neizmjerno je važno čime se sada hranimo i kakve slike utiskujemo u svoja tkiva. Oko nas je neiscrpan izvor ljepote u prirodi i ljudskim djelima, naša zajednička imovina koja bi više nego ikad mogla biti lijek. Ako ju odaberemo vidjeti.
“Onda bi se moglo reći: volim sve što imam, imam sve što volim” rekao je Ožujski zec.
Da, upravo tako.
Lili Lokin
