By Ako je već došlo do potrebe za uvođenje femicida u Kazneni zakon, bilo je potrebno mijenjati i način spašavanja života. Dok god sustav robuje sporosti i blagoj kaznenoj politici, žene plaćaju najvišu cijenu.
Hrvatska se nalazi u vrlo opasnoj zoni kada se govori o tom kaznenom djelu.
Dok se deklarativno zalažemo za europske standarde i Istanbulsku konvenciju, stvarnost i statistika nas grubo demantiraju. Femicid, ubojstvo žene najčešće je zato što je u pitanju žena. Jer u našem društvu to nije izolirani incident bijesa, već finale dugotrajnog procesa zlostavljanja na kojeg institucije prečesto olako gledaju.
Femicid se ne događa iz „vedra neba“. On je najekstremniji i vrlo predvidljiv oblik rodno uvjetovanog nasilja. U temelju većine ubojstava žena, leži osjećaj jačeg i uvjerenje počinitelja da je partnerica njegovo vlasništvo.
Odluka žene da napusti nasilnu vezu često je najopasniji trenutak kada nasilnik gubi kontrolu i pribjegava krajnjoj sili.
Okolina pa i neki službenici i dužnosnici i dalje često nasilje tretiraju kao privatnu stvar. „Što se događa u četiri zida, ostaje u četiri zida“, poznata je izreka i odraz mentaliteta koji sprječava rano prijavljivanje i pravovremenu intervenciju.
„Stručne“ službe često propuštaju prepoznati ozbiljna upozorenja poput prijetnji ubojstvom, posjedovanja oružja ili uhođenja, klasificirajući ih kao privatnu stvar i remećenje javnog reda i mira, umjesto kao pripremu za zločin.
Posljedice femicida ne pogađaju samu žrtvu. One ostavljaju duboke ožiljke na cijelu obitelj pa čak i cijelo društvo
Najtragičnije žrtve femicida su djeca koja ostaju bez majke, dok otac završava u zatvoru. Ta djeca nose teret duboke traume koji se često prenosi na iduće generacije. Femicidom društvo gubi aktivne, radno sposobne članice, dok troškovi sanacije posljedica nasilja (zdravstvo, socijala, sudstvo) opterećuju cijeli sustav.
Neadekvatno postupanje dovodi do toga da svaki nekažnjeni ili blago kažnjeni femicid šalje poruku ostalim žrtvama da je sustav nemoćan ili čak nezainteresiran. To vodi u često povlačenje prijava, gubitak povjerenja u državu i uopće smisao prijavljivanja. Na to se nadovezuje i sudska praksa koja vrlo često pribjegava minimaliziranju kazni na način da pronalazi olakotne okolnosti, kojima nadjačavaju brutalnost samog djela.
Mjere opreza često su besmislene, kao izrečene mjere zaštite. Izolacija žrtve umjesto nasilnika, dovodi do toga da nasilnik koji je odlučio ubiti, neće odustati zbog komada nekog papira.
Sudski procesi koji traju godinama iscrpljuju one koji prežive i omogućuju nasilnicima da se brane sa slobode, čime se rizik od ponovnog nasilja drastično povećava.
Da bismo zaustavili ovaj krvavi niz, potrebni su radikalni rezovi.
Uvođenje obveznih strogih kazni za rodno uvjetovana ubojstva, bez mogućnosti ublažavanja zbog nebitnih „olakšavajućih okolnosti“.
Svaki nasilnik s mjerom zabrane prilaska mora biti nadziran elektronički s GPS-om koji alarmira policiju čim uđe u zonu žrtve.
Suci, tužitelji i policijski službenici moraju proći specijalizirane programe o psihologiji nasilnika i dinamici obiteljskog nasilja i biti podložni kaznama u slučajevima olakog postupanja
Država mora poduzeti sve za hitno stambeno zbrinjavanje i zapošljavanje žrtava, jer je ekonomska ovisnost najčešći razlog povratka nasilniku ili ostanak s njim.
Zakoni se moraju striktno provoditi u dijelu kaznene politike ali i prevencije s odmakom od ideologije i rasprava u tom pravcu, kada je femicid u pitanju.
Branko Knežević
