By Ako ste se ikada u životu zapitali ili vas je netko drugi u šali upitao da li je moguće da nošenje desne cipele jednog dana bude smatrano kaznenim djelom vjerojatno ste se slatko nasmijali ili možda radoznalo pogledali koliko ste već popili toga dana. Ne vjerujem da je itko do prošle godine i pomišljao da bi bez neke velike ratne ugroze na cijelom teritoriju jedne države bilo moguće zatvaranje škola, kafića, restorana, teretana i čega sve ne. Ipak činjenica da mašta radi svašta a život i još puno više od toga ovih mjeseci dobiva neku sasvim novu dimenziju, do sada mnogima nezamislivu. Po svemu što smo do sada vidjeli kroz proteklih 12 mjeseci možemo slobodno zaključiti da je u novostvorenim okolnostima doista moguće sve, pa i da se nošenje jedne cipele proglasi kaznenim djelom.
U zemlji koja je po korupciji među prvih nekoliko u EU, i ništa lošije plasirana na svjetskoj razini, u zemlji gdje je kod političara lopovluk gotovo postalo pravilo a poštenje nepoželjno, u zemlji gdje se sva zapošljavanja i unosni poslovi dobivaju na fingiranim natječajima, u zemlji gdje se sve dogovara po sistemu „kaj bi štel biti“, nije nikakvo čudo da se ispijanje kave u kafiću tretira kao kazneno djelo, da se ručak u restoranu smatra još težim kaznenim djelom, baš kao i sat tjelovježbe u obližnjoj teretani. I tako dok se represivni aparat svim silama trudi pokazati tko je gazda brzom intervencijom privodeći opasnog kriminalca koji je suprotno Stožerovoj anti/logici otvorio svoj objekt pokušavajući ostvariti svoje ustavno pravo na rad, dotle hrpa lopova u finim odijelima i svilenim kravatama sperma milijarde na svoje račune glumeći pri tome naše velike dobročinitelje.
Kako je sve to uopće moguće nametnuti građanima zapitati će se mnogi? Kako je moguće da se deseci tisuća onih koji su direktno ugroženi nekim nerazumljivim mjerama Stožera ne uspijeva organizirati i suprotstaviti ludilu koje je po domino efektu zahvatilo cijeli svijet a ne samo Hrvatsku. Naši se političari ponašaju kao oni koji u nedostatku vizije uz smanjene kognitivne sposobnosti više vole kopirati druge, pa makar i lošije od nas, nego da se malo potrude shvatiti što se događa i na temelju znanstvenih činjenica počnu donositi odluke o kojima ovisi budućnost svih nas. Objašnjenja koje dobivamo od našim „stručnjaka“ za mjere koje donose su, bez ikakve namjere da nekoga uvrijedim, na razini osoba sa posebnim potrebama koje se plaši nekim nevidljivim ali opasnim „babarogama“ koje će nas sve zbrisati ako se ne budemo pridržavali njihovih spasonosnih mjera od kojih, što je veoma važno napomenuti, većina nema apsolutno nikakvo znanstveno uporište, još manje u logici.
Koliki je strah režim nametnuo uz ograničenje sloboda ljudi u proteklih godinu dana vidi se i po broju onih koji su usprkos zabrani ipak otvorili svoje objekte bivajući svjesni rizika uhićenja, pritvaranja i mogućih novčanih i zatvorskih kazni. Jasno je da se svakom režimu uvijek lako obračunati sa nekolicinom pojedinaca, no da slično postupi njih stotinu, tisuću ili više tisuća onda se sasvim sigurno režim ne bi ovako razmahivao resursima represije samo kao bi još više utjerao strah u kosti onima koji možda pomišljaju na isto. Ovime ni na koji način nikoga ne želim poticati na neposluh kao što nikoga ne nagovaram ni da sjedi kući skrštenih ruku, no nešto moram kazati.
Da smo mi odnosno nas nekoliko desetaka tisuća 90. i 91. sjedili kući i čekali tko će nešto uraditi umjesto nas, Hrvatske danas ne bi bilo. Ne čudite se stoga ako već „sutra“ kazneno djelo bude i samo „blagi“ pogled upućen prema vlasti.
U Zagrebu, 02.02.2021.
Predsjednik BUZ
Milivoj Špika
