By Predrag Sekulić, široj javnosti poznat kao borbeni sindikalist iz Rafinerije Sisak, a danas kandidat na parlamentarnim izborima u 6. izbornoj jedinici na listi br. 5 koalicije stranaka centra (stranke s Imenom i Prezimenom, Pametno i Fokus), već dugi niz godina zaokuplja moju pažnju. Još od prvih javnih nastupa tamo sada već daleke 2014. primijetio sam da se ne radi o klasičnom sindikalnom vođi koji počesto pod krinkom interesa radnika, zastupaju svoje osobne interese.
Predrag čak ne voli za sebe reći da je sindikalist, već pravi naftaš. Još daleke 2011. godine, nakon nesretnog požara koji je zadesio rafineriju u Sisku, na svom radnom mjestu Glavnog nadzornika procesa uvidio je promjene koje su diktirane MOL-ovom politikom, te je pokušao upozoriti tadašnje sindikate do čega bi ovakvo vođenje kompanijom moglo dovesti. Na žalost nije naišao na plodno tlo, te se i sam uključuje u sindikalne vode i vrlo brzo postaje Predsjednik radničkog vijeća INA-e. Unatoč povlaštenom položaju, kožnoj fotelji na petom katu Inine zgrade u Holjevčevoj 10, uvidjevši da sindikalne vođe u Ini pod krinkom socijalnog dijaloga, ustvari odlično surađuju sa poslodavcem a na štetu radnika, 2015. podnosi ostavku na ovo radno mjesto i vraća se u smjenski rad u svoju rafineriju. Na žalost to je bio jedan od rijetkih primjera kada se interes zajednice (u ovom slučaju radnika maloprodaje i cijele INA-e, pa i lokalne zajednice) stavio ispred osobnih. Živo se sjećam tadašnjih komentara na društvenim mrežama koji su u većini išli u smjeru kako se radi o ludom potezu i kako je trebao misliti na sebe.
Tada otprilike kreće i atak na njega, kako profesionalno, tako i osobno. Ostaje naravno u borbi i osniva Sindikat Nova solidarnost. Zaredale su se opomene pred otkaz, osobne prijetnje, ponude raznih vrsta, pokušaji ušutkivanja, ali Predrag uz ljude kojima je okružen ostaje na svom putu.
Apsolutno je nevjerojatno da je još 2015. godine na letku koji je dijeljen saborskim zastupnicima stajalo sve što se događa danas oko INA-e: INA kao podružnica MOL-a, gubitak tržišta, izvoz domaće nafte u Mađarsku, uništen segment rafinerijske prerade u RH, mađarski interes za HEP i JANAF (što nam još preostaje za vidjeti u budućnosti).
Šikaniranje na poslu koje je obuhvaćalo i pet godina ukidanje godišnjeg bonusa unatoč odličnim osobnim poslovnim rezultatima i ocjenama, ne povećanje plaće, ne mogućnost poslovnog napredovanja i odlaska na specijalizaciju kao i ostali kolege, u konačnici rezultira otkazom ugovora o radu u studenom 2018. Nakon sudskog procesa koji je završen 2019 Predraga bacaju na cestu. Djelomično mu njegov sindikat pomaže kratkotrajnim zaposlenjem kao profesionalnog sindikalnog predstavnika, ali neizvjesna budućnost njega i njegove obitelji je realnost.
Zašto do danas nismo čuli demantije njegovih izjava iz INA-e, zašto institucije nisu odradile svoj posao mada mi je poznato da je komunicirao prema istima, zašto je ovaj čovjek žrtva sustava u kome živimo, ostaje nepoznata činjenica. Možda se jednom stvari i u Lijepoj našoj pokrenu, pa ovakvi ljudi budu cijenjeni na svim društvenim razinama.
Činjenica je da sam Predrag i dalje vjeruje u to, i da svojim kandidiranjem na predstojećim parlamentarnim izborima upravo govori u prilog tome. Borbeni duh je i dalje tu, unatoč svim lošim potezima sustava u proteklih desetak godina.
Želim mu u svakom slučaju sreću, jer ovakvi glasni, uporni i pošteni glasovi nam trebaju i u našem Hrvatskom saboru ako želimo konačno stvoriti državu poželjnu za život svih građana, državu jednakih mogućnosti za sve, kako to često vole reći oni koji isto to opstruiraju već 30 godina.
Anđelko Jeličić
