By Pobjeda Tomislava Jonjića za zagrebačkog gradonačelnika bila bi pobjeda Hrvatske!
Onaj tko politiku shvaća kao odgovornu službu svome narodu s lakoćom može zaključiti da u Hrvatskoj postoje političari koji po svom političkom radu više spadaju među trgovce nego političare. Radi se o ljudima kojima je više stalo do materijalnog profita i slave, nego do narodne slobode ili dostojnstva i gospodarskog napretka birača.
Tomislav Jonjić je jedan od rijetkih hrvatskih političara, koji politiku ne smatra prifitabilnom strukom, niti je u nju ušao zbog profita i sebeljublja. Privržen hrvatskim i kršćanskim načelima, uporan je u promicanju zajedničkih dobara, istine i ljudskih prava. Odbacuje politiku sebičnosti i političku djelatnost u kojoj nema moralne odgovornosti i etičkog ponašanja.
U javnim nastupima i izjavama principijelan je i dosljedan. Njegovi politički stavovi su jasni, iskreni i umjereni. Nikoga javno ne napada i ne omalovažava. Spreman je za političku suradnju, ali ne s onima koji nameću i protežiraju tuđe vrijednosti ili s lakoćom prihvaćaju ropstvo duha i nemoć hrvatskg napretka. Ne boji se javnih rasprava i zato se zalaže za otvoreni “društveni i nacionalni dijalog, bez cencure i predrasuda”.
Predstavnik odgovorne državotvorne politike
Jonjić je hrvatski pravnik, povjesničar i bivši diplomat. Od 1992. do 1995. godine bio je diplomat u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Bernu, a zatim dvije godine savjetnik za međunarodne odnose u Uredu Ministarstva unutarnjih poslova.
Na lokalnim izborima 2017. godine bio je izabran za zastupnika u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, a 2024 natjecao se za predsjednika Republike Hrvatske. U politici pokazuje ozbiljnost i veliku odgovornost. Njegovu predsjedničku kandidaturu javno je podržalo više od 300 intelektualaca, a na izborima je dobio 82.727 (5,09%) glasova. Bez obzira na posao koji obavlja ili sredinu u kojoj nastupa, u javnim nastupima uvijek uporno ističe hrvatsku državotvornu politiku.
Zahvaljujući predsjedničkoj utrci, u kojoj je pokazao nacionalnu dosljednost, ljudsku upornost i političku mudrust, danas je u Hrvatskoj prepoznatljiviji i priznatiji. Mnogi Hrvati u njemu vide odgovornog i hrabrog političara koji se zalaže za pravedniju i bolju Hrvatsku. Iako nije postao predsjednik države, iz predsjedničke kampanje je izašao kao pobjednik. Osvojio je više glasova nego bilo koji drugi kandidat od centra na desno. U kampanji je pokazao intelektualnu nadmoć nad ostalim kandidatima, a iz nje je izašao politički zreliji i iskusniji nego kad je u nju ušao.
U čemu se razlikuje od drugih političara?
Jonjić nije politički ni ideološki zelot, već umjereni političar kojemu je glavni cilj raditi za dobro Hrvatske i svih Hrvata, kako onih u Hrvatskoj tako i onih izvan nje, posebno u Bosni i Hercegovini, te svjedočiti istinu koja se temelji na povijesnim činjenicama, a ne na ideološkim željama i mitovima.
Zalaže se za konačni i potpuni raskid s balkanskim i jugoslavenskim mentalitetom, s političkom i kulturnom baštinom dviju propalih Jugoslavija, te s promicanjem globalističkih vrijednosti.
Borba za slobodu i demokraciju bitna je sastavnica njegove politike i zato s jednakom dozom gnušanja odbacuje komunizam i fašizam. Spremnost njegove političke borbe za slobodu, istinu i pravdu nikla je i rasla u obiteljskom odgoju, a danas se očituje u njegovom političkom radu i u programu nedavno osnovane političke stranke.
Osnutak stranke “Jedino Hrvatska”
Nakon višemjesečnih priprema i razgovora s političkim istomišljenicima, u subotu 22. veljače u zagrebačkim Šestinama Jonjić je osnovao političku stranku “Nezavisna lista Tomislava Jonjića – Jedino Hrvatska”. Pod tim imenom stranka će u svibnju izaći na lokalne izbore u nekoliko županija, a on će se natjecati za zagrebačkog gradonačelnika. Poslije izbora iz imena stranke biti će ispušten prefix “Nezavisna lista Tomislava Jonjića” i stranka će nastaviti djelovati pod imenom “Jedino Hrvatska”.
O osnutku stranke istoga dana na Facebooku Jonjić je napisao:
“JEDINO HRVATSKA! – Danas je u zagrebačkim Šestinama održan osnivački sabor političke stranke Nezavisna lista Tomislava Jonjića – Jedino Hrvatska! Sabor je započeo paljenjem svijeća i molitvom na grobu Oca Domovine, pjevanjem hrvatske himne i minutom šutnje za sve one koji su svoje živote položili za Hrvatsku.
Uz snažnu simboliku krenuli smo s radom i ostvarenjem političkog programa koji je najavljen mojom prošlogodišnjom predsjedničkom kandidaturom, a koji se temelji na starčevićanskim nacionalnim idealima u okviru katoličkoga etičkoga i društvenog nauka.
Sabor je jednoglasno usvojio statut i program stranke i jednoglasno je izabrao članove stranačkih tijela, a pojedinosti o tome objavit ćemo uskoro. Na kraju, zahvaljujem svima koji su ukazali povjerenje meni i vodstvu nove stranke. Idemo hrabro dalje – za Hrvatsku!”
Desetak dana poslije osnutka stranke Jonjić je u poruci hrvatskoj javnosti službeno najavio kandiditaturu za zagrebačkog gradonačelnika.
“Nakon točno šezdeset dana pregovora sa svim relevantnim strankama i skupinama na tzv. desnom dijelu političkog spektra, danas, 3. ožujka 2025. potvrđujem raniji nagovještaj. Postigavši, naime, sporazum s dijelom političkih stranaka desnice, kandidirat ću se za zagrebačkoga gradonačelnika. Ostajemo otvoreni za razgovore i suradnju sa svima ostalima na tzv. desnici, ističući kako preduvjet zajedništva uvijek moraju biti politička načela i program te poštivanje zakonitosti i ljudskog dostojanstva.”
Zamjenica će mu biti Nada Prkačin, diplomirana novinarka i nekadašnja hrvatska ratna izvjestiteljica.
Do sada su ga podržale sljedeće stranke: Blok za Hrvatsku, DOMiNO, Hrvatski suverenisti, Hrvatsko bilo i Pravedna Hrvatska.
Njegova privrženost istini
Jonjić je veći dio života posvetio borbi za istinu, pravdu i transparentnost. Otvoreno nastupa protiv korupcije. Kao predsjednički kandidat postavljao je pitanja i poticao javne rasprave o temama o kojima drugi kandidati nisu ni razmišljali. Jedno od takvih pitanja bilo je, zašto Hrvatska kao jedna od bivših komunističkih zemalja u Europi, nije potpisala izjavu u kojoj je stajalo da zemlje koje su poslije Drugog svjetskog rata postale kumunističke nisu bile oslobođene ni slobodne. Izjavu su 7. svibnja 2020 u Washingtonu D.C. potpisali predstavnici Bugarske, Češke, Estonije, Latvije, Litve, Mađarske, Poljske, Rumunjske, Slovačke i SAD, ali ne i Hrvatske. Zasto? Na to pitanje Jonjić nikad nije dobio odgovor.
Pred nasrtajima jugonostalgičara i promicatelja jugoslavenske ideološke baštine Jonjić ne uzmiče. Uporan je u traženju uklanjanja zavnohske formule iz ustavne preambule, ističući da je unošenje ZAVNOH-a u Preambulu Hrvatskog ustava kao jednoga od temelja hrvatske državnosti suprotno Hrvatskom ustavu.
Ako su sloboda, demokracija, višestranačje, ljudska prava i privatno vlasništvo temelji današnje hrvatske države, kako je tada isticao predsjednik Tuđman i oni koji su s njime napisali Hrvatski ustav, onda ZAVNOH-u nema mjesta u preambuli istoga ustava.
Jonjić upozorava da oni koji ističu važnost ZAVNOH-ske formule u ustavnoj preambuli lagano prešućuju puno važniju činjenicu u istoj preambuli da je današnja Hrvatska država nastala na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga ustava, kao i to da ZAVNOH nije bio nikakvo reprezaentativno, demokratski izabrano tijelo, nego skup ljudi koje je u to tijelo postavila Komunistička partija, koja je bila nositelj totalitarne ideologije.
Bez obzira na to što je unošenjem ZAVNOH-a u ustavnu preambulu predsjednik Tuđman želio umanjiti sumnju svjetskih i domaćih samozvanih antifašista i demokrata u njegovu privrženost demokratskim načelima, Jonjić s pravom smatra da je to bio promašeni pokušaj i da je dr. Ivo Korsky bio u pravu kad je 1990. godine upozoravao da će se “ustavna preambula pretvoriti u sredstvo za očuvanje jugoslavenske baštine i osiguranje nastavka političke, gospodarske i kulturne dominacije struktura izraslih u doba komunističke Jugoslavije te ujedno u ideološku batinu kojom će biti zatučen svaki pokušaj da se ta nevolja nadiđe”.
Danas je sasvim jasno da su tadašnja predviđanja Ive Korskoga postala stvarnost. Pod pritiskom jugonostalgičara i popustljivošću hrvatskih političkih trgovaca, preambula je postala nedodirljiva, “mjerilo svih stvari i dogma nad dogmama”. Onoga tko se usudi uprijeti prstom u njezinu nelogičnost, neopravdanost i štetnost, jugonostalgičari omalovažavaju i proglašavaju ekstremnim desničarem, čudnom i politički nepoćudnom osobom. Jonjić im je poseban trn u oku!
Jonjić ne odbacuje antifašizam nego jugokomunizam
Za razliku od jugonostalgičara Jonjić se zalaže za slobodu i prava svih hrvatskih građana a ne samo svojih političkih istomišljenika. Ne protivi se istinskom antifašizmu nego nametanju i slavljenju jugokomunizma. Smatra da mi Hrvati imamo opravdani razlog slaviti dan antifašizma, jer smo bili među prvim žrtvama talijanskog fašizma, ali da jugokomunistički rat (1941. — 1945.) protiv Hrvatske i hrvatskog naroda nema ništa zajedničkog s pravim antifašizmom, te da se 22. lipnja ne bi smio slaviti kao dan antifašizma ili hrvatskog ustanka. Jonjić čak ističe da 22. lipnja 1941. nije bilo nikakvog ustanka, već da je toga dana, na vijest o njemačkom napadu na Sovjetski savez, skupina sisačkih komunista pobjegla u šumu, misleći da će ih njihovi dojučerašnji saveznici početi progoniti.
I zato s pravom piše: “Nemamo, dakle, razloga slaviti taj dan kao dan borbe protiv fašizma. No, imamo razloga slaviti antifašitičku borbu kao borbu za slobodu, onda kad je ona lišena jugoslavenstva i komunizma, jer smo upravo mi Hrvati bili među prvim žrtvama fašizma. Naši su se sunarodnjaci početkom veljače 1921. suprostavili fašističkim nasiljima (Proštanska buna), a u programu koji sam predstavio i zastupao tijekom nedavne predsjedničke kampanje, predlagao sam da se kao alternativni nadnevak za obilježavanje Dana antifašističke borbe izabere 17. listopada, dan kad su 1929. u Puli talijanske fašističke vlasti streljale hrvatskog rodoljuba Vladimira Gortana, pripadnika borbene organizacije TIGR (Trst – Istra – Gorica – Rijeka) što je nastala iste godine”.
Zaključna misao i molbu biračima
Za razliku od kandidata koji funkciju zagrebačkog gradonačelnika vide prvenstveno u rješavanju lokalnih komunalnih problema, Jonjić smatra da ta funkcija nadilazi okvire lokalnog skrbnika i da gradonačelnik mora biti u službi ne samo svoga grada nego cijelog hrvatskog naroda, njegovih vrijednosti i njegovih svetinja.
Ističe da sve što je politički vezano s Jugoslavijom i komunizmom treba odbaciti, jer se demokratsku Hrvatsku ne može graditi na temeljima totalitarnog jugokomunističkog režima, koji je desetljećima bio progonitelj hrvatskog naroda i negacija hrvatske državne neovisnosti. Po njemu Hrvati se moraju osloboditi tereta prošlosti, izdići iznad nametnutih podjela, te zajednički graditi Hrvatsku na temeljima Domovinskog rata. Smatra da hrvatski branitelji zaslužuju našu zahvalnost, priznanje i pomoć.
Od svih kandidata, koji se natječu za zagrebačkog gradonačelnika, Tomislav Jonjić je najbolji kandidat i zato za njega i njegovu stranku trebaju glasati svi oni koji žele da ne samo Zagreb nego cijela Hrvatska uskoro postane onakva kakvom je zamišlja i želi većina hrvatskog naroda, tj. slobodna, demokratska i socijalno pravedna država.
Šime Letina
