By „Budite glas onih koji su svojim životom platitli vašu slobodu“
Piše: Tihomir Nuić
Kad je izabran, poručio je urbi et orbi “promijenit ću HDZ, kako bih promijenio Hrvatsku”. S tim krupnim misionarskim zalogajem postaje Vladarom. Čim se domogao vlasti, demokraciju je pretvorio u autokraciju, samo sad s drugom, daleko snažnijom porukom, ravnoj prijetnji, “mogu što hoću”! Tako je otkrio svoju podlogu vladanja: marksističko jednoumlje i besklasno anacionalno društvo. Politički program nije Hrvatska, koja je po njemu samo virtualni konstrukt, već „moderni suverenizam“. Sadašnjost je prepustio Bruxellesu, Hrvatskoj prodaje papirnatu budućnost s nacionalnim planovima, strateškim projektima, uvođenjem eura, plinovodom za Bayern, vlakovima na baterije, sve popraćeno skandaloznim aferama… Tako je gospodarstvo oslobodio mukotrpne proizvodnje, a mladi svijet pretvorio u proizvod za izvoznu besplatnu robu Zapadu. Time je stekao povjerenje birokrata u EU koji su mu za uzvrat dopustili prošnju.
Vladar je diljem zemlje naredio da se postave bankomati u predvorjima banaka i na javnim mjestima. Oni su danonoćno na raspolaganju stvorenjima koja poput sjena stoje u redovima i bez prestanka izgovaraju Njegovo ime. Na svakom bankomatu stoji upozorenje da bankomati reagiraju isključivo na konkretno ime. Poželjno je da ga sjene često izgovaraju, da ga izgovaraju pred mnogima, gomilama i skupinama, stadima i krdima, kako bi ga što više podanika zapamtilo. Nemoćnik, kojemu se moćni Vladar sada čini neizmjerno jakim, polako uviđa kako je skupocjeno njegovo potpuno podaništvo. Za jačanje moći blistavog Vladara pada i posljednji sužanj na koljena. Moćni Vladar ne pripušta ništa slučaju, već sve kontrolira. Svaki dvojbeni čin on precizno bilježi i arhivira. Ponekad oprašta za cijenu podložnosti. Velikodušna djela Vladara događaju se uvijek u tom smislu. Toliko žudi za pokoravanjem svega što mu se suprotstavlja da često za to plaća pretjeranu cijenu poput razdiobe između onih koji djeluju a ne znaju i onih koji znaju a ne djeluju.
Državna vlast, a ne istina određuje što je zakon. Ali samo zakon, a ne što je pravo. I to je problem Vladaru. U pravnoj državi političko počiva na prirodnom razumu i pravu pojedinca, a ne na masi, na vlasništvu, kako bi se živjelo u manjoj ovisnosti, te na obitelji kao jezgri društva. Po europskom shvaćanju politika se temelji na pravu a ne na Vladaru. U pravnoj državi najvažnija zadaća prava je zaštita pojedinca od političke samovolje i otvoreni pristup sudbenoj vlasti. Ove zadaće koje su nerazdvojivo spojene s pravom, ne smiju ovisiti o Vladarevoj političkoj odluci, a bitna pravna državna jamstva ne bi smjela postati političkom igračkom.
„Moja Vlada ima dvije temeljne postavke, baziraju se na istini o hrvatskoj povijesti i Domovinskom ratu i kad je riječ o obljetnicama mislim da nema iole značajnijeg događaja iz Domovinskog rata kojeg Vlada nije dostojanstveno obilježila”. Referendum docet. Domovinski obrambeni rat je posljedica a ne uzrok; on je omogućio provedbu referndumske odluke hrvatskoga naroda. Srpska agresija na Hrvatsku zajedno s JNA i ignoriranje referendumske odluke hrvatskog naroda su uzroci rata. Što se pak tiče „istine o hrvatskoj povijesti“ i Vladina odnosa ništa se nije promijenilo iz jugoslavenskih dana. Financiranje srpskog bala vampira u Srbu i drugdje i postavljanje četničkih spomenika diljem Hrvatske su čista izdaja svoga naroda. Izjava „kad je riječ o obljetnicama mislim da nema iole značajnijeg događaja iz Domovinskog rata kojeg Vlada nije dostojanstveno obilježila“ je priznanje da postoji problem i da ga ne mogu riješiti oni koju su sudjelovali u njegovom nastanku. Vukovar i Škabrnja ne smiju služiti za provođenje Vladarove politike, nego odavanju počasti žrtvama srpske agresije.
Drugi element, uzviknu Vladar, je iskorak u pomirbi i suživotu sa srpskom manjinom u Hrvatskoj. „Moramo tu svi napraviti mali napor. Tu cijenu trebam platiti kao odgovaran premijer u 21. stoljeću i plaćam je namjerno, za dobrobit, kohezije u društvu”. Tipična renegatska podvala. Zagovarati koheziju u društvu i istodobno prezirati zastupnike koji mu nisu odani, nepodobne i neposlušne, odbacivati hrvatske Srbe koji su branili Hrvatsku i pogodovati Srbima iz Hrvatske koji zagovaraju veliku Srbiju nije sasvim uvjerljivo! Jesu li se vanzemaljci spustili u Hrvatsku klati, ubijati, silovati. Paljenje i rušenje stotina crkava i kulturnih objekata je kulturni genocid i pokušaj brisanja hrvatskoga nacionalnog identiteta. Ovim postupkom Vladar legitimira velikosrpski imperijalizam vođen pravoslavnim mesijanizmom. Hrvatski narod zajedno s tisućama žrtva i nestalih u srpskoj agresiji 1990-ih nije doživio ovako poniženje i dehumanizaciju od prvih poratnih godina 1945. Umjesto dostojanstvenog odnosa prema mrtvima Vladareva naredba živima je pomirba. Ali preduvjet za pomirbu je svijest o krivnji, njezino priznanje i pokajanje. S nedužnima nema potrebe za pomirbom. Njegova trabantica i podpredsjednica nas poučava da je „tolerancija vrlina koja omogućuje mir, doprinosi zamjeni kulture rata kulturom mira. Za naše društvo koje je još uvijek snažno obilježeno tragičnom poviješću i ratnim sukobima, tolerancija je osnova za daljnji razvoj i prosperitet“. Zašto anonimni „ratni sukobi“ umjesto imena i prezimena „srpske i JNA agresije? Što je s projektom Velike Srbije? Tko je točno ratovao i u čijoj zemlji? Čemu uopće potreba miriti se s nedužnim Srbima?!
Prema Aristotelovom temeljnom postulatu, ono što je specifično za ljudski suživot temelji se na jeziku i razumu koji su u stanju razlikovati dobro od zla. Vladar, međutim, sam odlučuje što je zlo a što dobro i po uzoru na vječne diktatore pokreće trgovinu s oprostom, tko god mu se pokori on je u milosti. Milost je vrlo visok i koncentriran čin moći, jer pretpostavlja osudu; bez takvog prethodnog čina ne može se dogoditi nikakvo djelo milosti. Osobi paranoidne strukture je jako teško ili gotovo nemoguće opraštati. Paranoidna osoba je uvijek ugrožena, ništa ne zaboravlja, konstruira fiktivna, neprijateljska djela kako ne bi opraštala. Glavni otpor u životu ljudi ove vrste je biti protiv bilo kakvog oblika oprosta. Ali tamo gdje kroz oprost Vladareva moć raste mora se izreći oprost, premda je to samo za privid. Vladar u konačnici nikada ne oprašta, pa ni pohranjenima u Vukovaru i Škabrnji jer ih ne može činom oprosta iskoristiti za svoje manipulacije Domovinskim obrambenim ratom. Koliko je Vladar svjestan da je preuzeo opraštanje kazne iz antičkoga Rima (ex indulgentia principis – po vladarovoj blagosti), ostaje otvoreno kao kompletna ocjena njegova promašenog vladanja narodom s kojim ne suosjeća niti ga za nj što veže.
Budite gospodari u svojoj zemlji! Ovo je rečenica iz „Manifesta 2000 riječi“ koji je nastao 1968. nakon sovjetske okupacije Čehoslovačke. Glasnogovornica proglasa je bila Vera Časlavska, sedmerostruka olimpijska prvakinja u gimnastici. Ovaj apel odjekuje i danas u Češkoj i Slovačkoj, koje su se mirnim putem razišle. Kad će Vladar i njegovi trabanti shvatiti da hrvatski narod treba postati gospodar u svojoj zemlji i da je tomu jedina prijetnja velikosrpska ideologija, udomaćena i u njegovoj Vladi, koja sve više jača što se on više udvara?
