By Nedavno je na Macquarie sveučilištu u Sydney-u proslavljena 40. godišnjica Hrvatskih studija i zaklade. Zaklada je uspostavljena godinu dana kasnije, 1984., da bi vodila brigu o katedri hrvatskog jezika koja je bila prva te vrsti vani u svijetu uspostavljena od strane hrvatskog iseljeništva.
Jedan velebni učinak imajući u vidu da tada nije bilo hrvatske države da pomogne ili skoči u pomoć. Nezaboravimo da je već 1973. nova laburistička vlada Australije uvela novu migracijsku uredbu što je nagovjestilo početak multikulturalizma koji je legalno te iste godine usvojen u parlamentu. Od tuda i interes za razne etničke grupe u Australiji što je dovelo da se je na sastanku Etničkog vijeća (ECC) u NSW god 1981. predlozi uspostava studije slavistike (School of Slavonic Studies) na jednom od fakulteta u Sydneyu, odluka je kasnije pala na Macquarie sveučilište.
Ključno pitanje je bilo koji će se jezici tu predavati?
Moglo je doći do već prije uobičajnog srpsko-hrvatskog, ali nije, zašto nije, zato jer su hrvatska društva, pojedinci, konstatno od 1945. pa dalje lobirali da se kao prvo prizna da u Australiji postoji hrvatska zajednica a ne neka hibridna jugoslavenska, i da ta zajednica govori hrvatski jezik a ne srpsko-hrvatski, ili slav ili čak „naški“!?
Zahvaljujući predstavnicima hrvatske zajednice, primjerice Hrvatski međruštveni odbor za suradnju u NSW, njihovom upornom radu na kraju je prihvaćeno da će se jezik zvati hrvatski, jer je taj jezik već bio priznat od strane australske vlade 1978. godine. (Tada su u Australiji bile uvedene škole hrvatskog jezika, tako zvane subotne škole).
Sa ovim nije se htjelo suzbiti niti izbrisati tako zvanu jugoslavensku zajednicu u Australiji, u slobodnoj i demokratskoj zemlji ako se netko želio tako izjasniti, ali se nije prihvatilo da se onima koji su se osječali Hrvatima to njihovo pravo na nacionalnost, kulturu i jezik zabrani. Tu leži važnost aktiviranja i rada hrvatskog iseljeništva tokom godina da to svoje pravo izvoji ne samo u Australiji nego i u svijetu, jer bez toga jezik koji se danas poučava na Macquarie sveučilištu zvao bi se nešto drugo a ne hrvatski.
Pošto je australska vlada bila smanjila početnu obečanu svotu za uspostavu katedre slavistike trebalo je nadoknaditi tu razliku, koliko za hrvatski toliko i za druge jezike. Tako je nastala akcija sakupljanja novčanih sredstava u zajednici, preteča Hrvatske znanstvene zaklade, koja će u slijedećim godinam voditi brigu o učenju hrvatskog jezika na Macquarie.
Slijedio je raspis za imenovanje ravnatelja slavistike (Peter Hilla) a nedugo poslje toga i raspis za učitelja hrvatskog jezika (Luke Budaka) čije je izbor, od tri kandidata, odobrila hrvatska zajednica!
Eventualno se to učenje hrvatskog jezika razvilo u današnji Hrvatski studij (Croatian Studies) koji zajedno sa Hrvatskom znanstvenom zakladom već četrdeset godina djeluju u Australiji. Od 1998. glavni pokrovitelj Hrvatskog studija je Republika Hrvatska (RH).
Važno je nagalsiti da se borba za hrvatski jezik vodila diljem Australije, u svim hrvatskim zajednicama. Na primjer, uvođenje hrvatskog jezika u subotnjim školama je bilo univerzalno, u svim državama Australije, za razliku od uvođenja učenja slavistike u Sydneyu.
Pošto je učenje u školama uvedeno ranije nije teško zaključiti da je baš to i utjecalo da se uvede učenje raznovrsnih tako zvanih slavenskih jezika na višem nivou među njima i hrvatskog.
Isto tako nesmije se zaboraviti da unatoč uvođenju učenja hrvatskog jezika u subotnjim školama nije radi toga prestala borba da to bude hrvatski a ne hibridni srpsko ili hrvatsko-srpski jezik kojeg su zagovarali jugoslavenski krugovi uz uzastopnu državnu jugoslavensku propagandu da je učenje hrvatskog jezika ustvari raspirivanje hrvatskog nacionalizma.
Bilo je primjera da su i sami učitelji koji su tobože bili zaposleni u školama znali podnjeti tužbe da se u specifičnin sredinama širi hrvatski nacionalizam putem jezika i kulture.To je bila tipična aktivnost jugo-konzulata tih vremena koji su na bilo koji način htjeli zatrti hrvatstvo u zajednici šireći međusobnu mržnju i nepodnošljivost.
Hrvatska je zajednica ipak bila dorasla takvim makinacijama, nije se dala tako lako zavarati podmuklim djelovanjem jugoslavensko-komunističkih tajnih službi koje su tako rekuč nesmetano radile u Australiji vrbajući nesvjesne i naivne građane.
Zato mi nemamo što novog o tom njihovom radu naučiti, neovisno o kojem se povijesnom dobu radilo. Jasno, da je u vrijeme tako zvanog ‘hladnog rata’ odmah po završetku Drugog svjetskog rata pa sve do osamdesetih taj rad jugoslavenskih tajnih službi bio i te kako razvijen.
Sjetimo se da su australske novine 1989. u jednom velikom članku pisale da je ASIO, australska tajna služba, uprla prstom, to jest identificirala, 50 pripadnika tajnih službi, specifično jugoslavenskih, koji u Australiji „nastupaju ko agent provocateur da bi infiltrirari hrvatske emigrantske grupe, nagovorili ih na ekstreme radnje i zatim dali krive informacije australskoj službi sigurnosti da ovi legalno postupe protiv njih“. (Primjer, hrvatska šestorka).
Ta se protu hrvatska radnja odvijala na svim mogućim poljima rada, uključujući jezik. Unatoč tome taj protu-hrvatski rad nije im uspio. Hrvatski studij je danas trajan simbol tog hrvatskog odpora, koji se prvenstveno oslanjao na hrvatskoj državnotvornoj ideji koja je bila nosilac hrvatskog nacionalizma ili bolje rečeno hrvatskog domoljublja.
Braneči pravo na identitet, to jest vlastit jezik i kulturu, Hrvati su na ovim dalekim australskim prostorima postavljali temelje ne samo današnjoj hrvatskoj zajednici nego i budućoj hrvatskoj državi. Da nije tada bilo tog požrtvornog rada nebi se znalo za Hrvate na ovim prostorima tek do devedesetih godina, kada je uspostavljena i obranjena hrvatska država (RH), a onda bi bilo kasno jer jednostavno do te države nebi ni došlo.
Tu leži važnost učenja hrvatskog jezika u Australiji, nešto o čemu bi trebalo pisati u svim školskim udžbenicima u Hrvatskoj.
Stjepan Asić
veljača 2024
