By U Zagrebu je 09.03.2025.održana konferencija “Vjera i rasuđivanje” u organizaciji Udruge Savez Kršćana – Hrvatske, koja je okupila stručnjake i zainteresovane učesnike u razmatranju odnosa vere i kritičkog mišljenja. Među prisutnima bio je i novinar ScottDouglasJacobsen iz Kanade], koji je svojim izveštajem zabeležio ključne trenutke i razmišljanja s ovog značajnog skupa. U nastavku prenosimo njegov tekst.
https://afurtherinquiry.substack.com/p/journalisms-role-in-moral-narratives
Kako novinarstvo može uravnotežiti potragu za istinom s integritetom vjerskih institucija kada razotkriva zlostavljanje od strane svećenstva?
Prije tri dana obratio sam se Hrvatskoj kršćanskoj udruzi putem virtualne konferencije o zlostavljanju od strane svećenstva, ističući ključnu ulogu novinarstva kao psa čuvara koji razotkriva institucionalno loše ponašanje. Tvrdio sam da bi žrtve trebale biti primarni glasovi, institucije sekundarne, s novinarima koji omogućuju uravnotežene narative. Pozivao sam na priznavanje zlostavljanja bez osuđivanja cijelih denominacija, zagovarajući istrage utemeljene na dokazima, međuvjerski dijalog i snažne reforme za zaštitu žrtava i integriteta vjere. Navodeći povijesne skandale i kulturna kretanja kao kontekst, naglasio sam da su transparentnost i odgovornost imperativ. Ovaj govor u kontekstu cjelokupne konferencije bit će podijeljen Ekumenskom patrijarhu, Europskom parlamentu, Rimokatoličkoj crkvi, UN-u u Ženevi, UNICEF-u, Svjetskom vijeću, Svjetskom vijeću crkava, Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i drugim glavnim institucijama, osiguravajući odgovornost i univerzalno ozdravljenje.
Novinarstvo je, prije svega, ljudski pothvat. Izgrađena je na ljudskom promatranju, napisana za ljudsku potrošnju i prvenstveno se odnosi na ljudska poduzeća. Pravedne demokracije, poštena društva, odgovorna vlast i slično zahtijevaju od novinara da su kritični psi čuvari koji inače skrivene priče stavljaju u prvi plan. Zlostavljanje od strane svećenstva složeno je i suptilno pitanje s jasnim ishodima.
Primarni glasovi zlostavljanja od strane svećenstva trebaju biti žrtve koje mogu dati naznake obrazaca i iz prve ruke vidjeti slabosti u institucijama koje su se nedolično ponašale, zlostavljale i, često izgovarale laži ili samo djelomične, ublažile istine o tome. Sekundarni glasovi su svi ostali u institucionalnom sustavu koji uopće dovodi do zlostavljanja u sustavu. Vjerske institucije imaju manjinu osoba na vlasti, nažalost, koje su zlostavljale. Novinari su tercijarni glas oko ove dvojice.
Uloga novinara je raditi sa žrtvama, s većinom svećenika koji nisu zlostavljali, i drugim istraživačima, kako bi prikupili narative i usporedili ih kako bi dobili širi opseg obrazaca manjine svećenika koji su zlostavljali. Ljudi problem odgovornosti shvaćaju ozbiljno, jer je to loše za žrtve, loše za laike, loše za imidž i autoritet klera i, u biti, loše za reprezentaciju vjere. Ako vam je stalo do budućnosti pravoslavlja, onda vam je stalo do toga kao do pitanja bitnog za cjelovitost vjere.
Dakle, želio sam odvojiti ovih nekoliko minuta da prepoznam suštinski problem pred nama, iz nekoliko razloga. Neki faktori su utjecali na situaciju u kojoj se nalazimo. Prije svega, zločini odabranog broja svećenstva. Drugo, ovi su zločini bili institucionalno neprovjereni mnogo, mnogo godina u najvećim denominacijama kršćanstva – gotovo kao uvod u šire kulturne pokrete viđene u mnogim zapadnim demokratskim društvima.
Treće, tendencija odbacivanja tvrdnji žrtava kada prevladavajući dokazi veliku većinu prijavljenih slučajeva u ekstremnim slučajevima lošeg ponašanja, tj. silovanja, predstavljaju kao dokazno potkrijepljene. Lažne optužbe se događaju, ali one su mala manjina i ne bi trebale predstavljati lažnu dihotomiju podrške. Institucije bi trebale uspostaviti snažne procese za istraživanje svih zahtjeva, odlučno se pozabaviti lažnim optužbama, istovremeno čuvajući povjerenje u istinske žrtve.
Četvrto, diverzifikacija vjere u mnogim zapadnim kulturama, osobito s porastom nereligioznih zajednica i načina života koji su uslijedili. Jedan je rezultat pozitivan: građani su očito slobodniji vjerovati i djelovati kako žele. Jedan negativan rezultat, pretjerani doseg u nereligioznim komentarima stereotipa o crkvama kao žarištima zlostavljanja, što stvara probleme – a kamoli da je lažno. Ne rješava problem, dok pogrešno predstavlja njegov opseg. To otežava i otežava rad većine klera na stvaranju čvrstih institucija odgovornosti za manjinu zlostavljača. Sveobuhvatno je kontraproduktivno.
Ako želimo smanjiti učestalost i, u idealnom slučaju, eliminirati zlostavljanje od strane svećenstva, kao prvo, trebali bismo priznati neka zlostavljanja od strane svećenstva bez pogrešnog predstavljanja svećenstva bilo koje kršćanske denominacije kao univerzalnog utjecaja na dostojanstvo onih koji žele prakticirati kršćansku vjeru. To je loša usluga međuvjerskim naporima, čini nereligiozne idiotske i bezosjećajne, i pokriva svaki kler zločinima svake njihove braće u sjemeništu, i povremene sestre, u Kristu.
Kao drugo, trebali bismo raditi na novijem narativnom kontekstu za širu priču, vidjeti djelomične uspjehe širih kulturnih pokreta i informirati o nesretnim trendovima unutar i izvan crkava radi ravnoteže. Za treće, jednostavno trebamo preusmjeriti neispravne instinktivne reakcije protiv pojedinaca koji dolaze s tvrdnjama kao problemom, a ne istragom kao prikladnim odgovorom, održavajući ugled optuženog i tužitelja, dok imamo snažne mehanizme za pravdu u oba slučaja. Kao četvrto, neki u nereligioznim zajednicama, koji sebe vide kao utemeljene na razumu i suosjećanju uz dokaze, trebali bi razmotriti obrazloženje široke optužbe i sa suosjećanjem razmotriti utjecaje na pojedince u vjerskim zajednicama s autoritetom koji naporno rade na izgradnji institucija sposobnih za pravdu utemeljenu na dokazima o jednoj od najzapaljivijih i najosjetljivijih vrsta zlostavljanja. Međuvjerski dijalog može biti spor, tih, ali dugoročno sveobuhvatan i robustan – učinkovitiji i usklađen s Kristovim idealima ili razumom, suosjećanjem i dokazima.
Za ova četiri konteksta, novinari mogu pružiti objedinjujući kanal javnosti u demokratskim društvima za raspravu o značenju pravde u kontekstu kršćanske vjere koja živi u demokratskim, pluralističkim društvima. Ne možemo ‘riješiti’ pogreške iz prošlosti, ali možemo osigurati trunku pravde za žrtve i stvoriti budućnost u kojoj će se incidenti svesti na nulu kako bi se postavili novi temelji. Onda ‘na toj stijeni’ nemamo ponavljanja u Crkvi kao što smo svjedočili u drugim kontekstima o kojima se raspravljalo tijekom posljednjih nekoliko desetljeća:
- – Skandal s kukom za rep (Skandal seksualnog uznemiravanja američke vojske)
2012 – “Nevidljivi rat” dokumentarac (razotkriva vojni seksualni napad)
- – #YesAllWomen (odgovor na ubojstva u Isla Visti)
2017 – Izvješće Australske kraljevske komisije (seksualno zlostavljanje djece u ustanovama)
- – #MuteRKelly (bojkot R. Kellyja zbog optužbi za seksualno zlostavljanje)
- – #MeTooBollywood (Bollywoodski obračun sa nedoličnim seksualnim ponašanjem)
- – #MeTooPublishing (razotkrivanje seksualnog uznemiravanja u književnom svijetu)
- – #WhyIDidntReport (odgovor na saslušanja Bretta Kavanaugha)
- – Skandal o zlostavljanju na Konvenciji južnih baptista ( Houston Chronicle izložiti)
- – K-Pop #BurningSun (skandal trgovine ljudima i korupcije u policiji)
- – #Ja samVanessaGuillen (slučaj vojnog zlostavljanja i ubojstva)
- – #FreeBritney (razotkrivanje iskorištavanja i kontrole umjetnica)
- – Slučajevi zlostavljanja u židovskim zajednicama Haredi (novinarska istraživanja Shana Aaronson & Hella Winston)
2002.-danas – Kriza seksualnog zlostavljanja u Katoličkoj crkvi ( Boston Globe Istraga u središtu pažnje )
2017.-danas – #MexeuComUmaMexeuComTodas (Brazilski pokret protiv mizoginije u medijima i politici)
2020.-danas – #MeTooGymnastics (zlostavljanje Larryja Nassara u američkoj gimnastici)
- – danas – #SayHerName (Crnkinje i LGBTQ+ žrtve policijskog nasilja)
- – danas – #MeTooIncest (fokus na seksualno zlostavljanje u djetinjstvu unutar obitelji)
Прикажи цитирани текст
Thank you
Прикажи цитирани текст
Bojan Jovanović
