Što o tome hrvatski sinci (i kćeri) trebaju znati
Skoro svi ili mnogi među nama znaju za slogan ili parolu ‘Trst je naš’ i ‘Život damo Trst ne damo’! Za nas vjernike (samo ovozemni život jer vjerujemo u Onostranost). I možda su neki od nas vidjeli na tršćanskim fasadama ondašnjih filmskih zapisa parolu ‘Trst slavenski’. A onda i hrvatski, naravno. Da, to su jako zanimljive teme kojima nam se baviti. To se tiče naše hrvatske povijesti ali i puno više od same povijesti. To je dio našega identiteta, stradanja, turbulencija a onda i prava. Prava na taj grad s okolicom. Premda on sada sa svojom okolicom službeno potpada pod vlast službenoga Rima mi Hrvati pa tako i Hrvatska preko nas ima na njih pravo. I to sa mnogo aspekata i mnogo razloga. Ali to nam valja podrobno razjasniti. Ne, to nije samo dio jugoslavenskoga “imperijalizma” i komunističke propagande nego je priča kudikamo slojevitija i dublja. A bivša država i komunisti su samo jedna etapa ali ne početak i kraj hrvatske priče zvane Trst (s okolnim prostorom). Kako smo rekli, stvar je puno dublja i to što je povučena granica po kojoj oni pripadaju Rimu ne znači da je to za nas gotova priča. Uostalom, granice se kroz povijest mijenjaju te je tako i s Trstom. Trst je stoljećima bio u Austriji odn. Habsburškom Carstvu. Bio je najjača austrijska luka. Ne talijanska nego austrijska. Pa time i naša, hrvatska jer smo i mi kao Hrvati participirali u Austriji za razliku od nekih tamo u Napulju, Palermu ili Rimu. Ljudi a osobito velikani rođeni na tom ogromnom sjevernom dijelu Apeninskog Poluotoka neslužbenoga imena ‘Padanija’ koji povijesno pripadaše i Austriji nisu rođeni u Italiji niti kao Talijani nego kao podanici austrijskoga cara ujedno i hrvatsko-ugarskoga kralja. I to su povijesne činjenice. Koje treba isticati umjesto zabacivati. Milano, Udine, Trst, Bergamo, Torino, Venecija, Mestre, Bolzano i drugi tamošnji ‘padanski’ gradovi su spomenici habsburškoga pače austrijskoga biljega od najsitnijih detalja do najvelebnijih. Od ulične mreže, rasvjete pa sve do arhitekture, načina života, kulturne uljudbe i sl. To je kudikamo više Središnja Europa nego Mediteran (osim možda Venecije, stoljetne nam nezavisne republike Sv. Marka). Padanci se uveliko razlikuju od ‘južnjaka’ (da ne kažemo Talijana). Ali to sve kao da previđaju brojni talijanski nacionalisti i iredentisti (neofašisti) ali zato ih mi trebamo stalno tome podsjećati. Poglavito stoga što oni vole “blebetati” o nekakvim izmišljenim pravima na prostore susjednih zemalja (Slovenije, Hrvatske, Grčke, Crne Gore). Čak svojataju i dijelove Švicarske, Francuske ali i sjevernu Afriku (Libija) te Somaliju, Etiopiju uz Eritreju. Neko imaginarno fašističko “Rimsko Carstvo”. Zato kao logičan odgovor slijedi potraživanje povijesnih prostora Austrije na sjeveru Apeninskog Poluotoka starim vlasnicima i to prvenstveno Austriji pa onda u manjoj mjeri Sloveniji kao i Hrvatskoj. Lampeduza bi mogla k Libiji. Koji zalogaj i Švicarskoj kao ‘osiguranje’ od zlokobnosti s juga vjetrova. Jer upravo susjedne zemlje Talijanskoj Republici prema čijim dijelovima teritorija ona ima prohtjeve imaju istodobno pravo na dio tla i mora koji službeno pripada Talijanskoj Republici (Italiji). Pravo je susjednih zemalja zadati ‘smrtni’ udarac talijanskom iredentizmu i ostavštini fašizma. Kako je umrlo Rimsko Carstvo tako je i virtualnoj “Talijanskoj Imperiji” skončati. Uz mjere koje onemogućavaju pojavu izvorišta za takve sulude misli. Radikalno? Nipošto! Nakon svega zla zbog talijanskog imperijalizma i ‘majke fašizam’ to je realno. Jer tko uzrokuje patnju, nesreću, nepravdu i bol sam ju na kraju treba okusiti s kamatama. Uz cijenu ‘podebljanja’ susjeda kojima je prvi nanio zlo. Dovoljno se sjetiti milijuna ubijenih u Africi tridesetih godina prošlog stoljeća, pokušaja zatiranja nacionalnog identiteta drugih naroda/nacija gdje je fašistička čizma držala vlast (osobito glede Hrvata i Slovenaca). Prema zlu često ne smije biti milosti jer ako zlo se ne kazni strogo onda zlo često i prečesto zna za još manje milosti. Strašno je biti pod udarcima zla i osjećati njezinu surovost. Zato surovo zlo izudarati da mu rane ne zacijele jer to je cijena našega dobra. Ako netko treba patiti i trpjeti muke onda je to onaj koji izaziva zlo i štoviše u tome uživa. To su grijesi koji mame mirisom ‘sodomskim i gomorskim’ i teško je odoljeti uzvratu kaji podsjeća na uzvrat ‘Sodomljanima i Gomorljanima’. Da, kada se samo prisjetimo fašističke paleži ‘Hrvatske Čitaonice’ u Puli dvadesetih godina prošlog stoljeća! Taj zločin je dopirao do Neba poput opačina ‘sodomskih i gomorskih’. Ta što je to drugo i moglo požnjeti nego slično onome što su požnjeli Sodoma i Gomora. Dura veritas sed veritas. Iliti ‘tvrda istina ali istina’ kako govorahu stari Latini (ne i Talijani).
Hrvatsko i slovensko pravo na Julijsku krajinu (Friuli-Giulia-Venezia) s Trstom ili samo “mit”
Postoji povijesno pravo Hrvatske i Slovenije na talijansko kopno i more. Ne, to nije nikakav mit već stvarnost. To se da itekako objasniti i pojasniti. Naime, cijela Julijska krajina s Udinama i Trstom je bila u sklopu Austrije odn. Austro-Ugarske Monarhije. Trst je bio glavna austrijska morska luka. Na područje Trsta su osim Talijana polagali pravo i Hrvati i Slovenci kao slavenski narodi. Trst s okolicom je bilo nacionalno mješovito područje. Hrvatsko, slovensko i talijansko. Hrvati i Slovenci su sve do kraja Austro-Ugarske Monarhije polagali pravo na Trst i okolicu ali i Furlaniju (Udine i njihova regija) ali i veliki dio današnje Savezne Republike Austrije (današnje pokrajine Štajerska i Koruška unutar AUS). Svršetkom Prvog svjetskog rata izbilo je “jadransko” pitanje u koje je bio uključen i sam Trst sa svojom okolicom. Nakon zategnutih odnosa između Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije sklopljeni su Rapalski ugovori 12.11.1920. Tim ugovorima su dogovorom službenog Beograda i Rima Trst s okolicom, dio Kranjske, Gorička (oko 23% današnje Slovenije) Italiji te dijelovi Hrvatske (Istra, Cres, Lošinj, Zadar, Lastovo, Palagruža) pod vlast službenoga Rima. Oko 600 000 Hrvata i Slovenaca je došlo pod jurisdikciju službenoga Rima bez da im vlasti u Rimu garantiraju bilo kakva prava (građanska i nacionalna). Zbog nezadovoljstva tamošnjih Hrvata i Slovenaca unutar njihovih redova je osnovana tajna oslobodilačka (pro)hrvatska ali i (pro)slovenska organizacija Trst-Istra-Gorica-Rijeka (TIGAR). Upravo taj akronim je označavao hrvatske i slovenske krajeve uključujući i Trst s okolicom koje treba vratiti Hrvatima i Slovencima. Prema tome kada se kaže da je Beograd u Rapallu Rimu prepustio dio Kranjske, Goričku, Istru, Cres, Lošinj, Zadar, Lastovo, Palagružu nije u potpunosti točna bez spominjanja Trsta s okolicom. Ali kada se u konteks spomenutih prostora (hrvatskih i slavenskih u širem smislu) spominje i Trst s okolicom onda je to točno u cijelosti. I upravo iz toga razloga su partizani (uglavnom hrvatski) zauzeli ali u smislu oslobodilaca a ne okupatora i Trst s okolicom. A išli su i u pravcu Udina jer je i to po povijesnim pravu bilo slavensko kao i talijansko (romansko). Dakle, htjela se ispraviti povijesna nepravda spram hrvatskoga naroda ali i Slavena koji se zovu Slovencima koja je učinjena ugovorom u Rapallu 12.11.1920. Dakle, nije se radilo samo o širenju komunizma i ideologiji nego i o vidu oslobađanja hrvatskoga ali i slavenskog ‘slovenskog’ nacionalnog područja u koje su spadali također i Trst s svojim primorjem ali i Udine s Furlanijom. Te i velike dijelove današnje južne Austrije. Svakako da nam se ograditi od širenja “komunističkog” Carstva glede teme kojom se bavimo ali nam je gledati na istu tu problematiku u smislu oslobađanja nacionalnog hrvatskog i kako se drži slovenskog teritorija. A u taj kontekst ulaze i Tršćansko primorje s Trstom, Miljem (Muggia) te San Doligo della Valle (Dolina) u Istri ali i sjevernijih Udina i Julijske krajine s Furlanijom. Prema tome, Hrvati i Slovenci odn. Hrvatska i Slovenija imaju povijesno pravo na te prostore. Pogotovo zbog talijanskog iredentizma. A kako bi Hrvati i Slovenci odn. Hrvatska i Slovenija te dijelove današnje Talijanske Republike (Italije) između sebe razdijelili to je stvar njihovoga dogovora. A taj dogovor bi se mogao uglaviti tako da od granica s Hrvatskom pa do barem jednoga dijela Trsta (ili cijeli Trst) pripadne Hrvatima odn. Hrvatskoj do linije ispod Kozine gdje je stara etnička hrvatsko-slovenska granica a sjevernije od te crte u ‘slovenski’ krug. I ako talijanski (veliko)nacionalisti hoće sve skoro do Bara između Boke kotorske i Ulcinja u današnjoj Crni Gori i Nicu, Savoju u Francuskoj te ogroman komad Afrike pa što onda sporno da lijepi komad današnje Italije bude predmet potraživanja Hrvatske i Slovenije? Ništa sporno, realno govoreći. I tako trebamo razmišljati. I na tom narativu snimati i filmove, pisana djela, političke programe i način razmišljanja. Recimo film ‘Trst je naš’ ili ‘Trst slavenski’ pa i hrvatski, o TIGRU-u, Vladimiru Gortanu, Proštinskoj buni iz veljače 1921. i “Labinska Republika-ožujak 1921.” i sl. Bolje to nego film ‘Svadba’ još u nastavcima ili izložba ‘Probudi me u Jugoslaviji’ te blasfemični film ‘Fiume o morte’!
P.S. U pokrajini Julijska krajina sa sjedištem u Trstu postoji regija Furlanija u kojoj živi autohtoni narod koji se u nacionalnom smislu izjašnjava Furlanima ili Furlancima i za materinji jezik smatraju furlanski a ne talijanski. Na Sardiniji koja je autonomna pokrajina (5 takvih u Tal.Rep.) postoji poseban sardski (sardinijski) jezik odvojen od talijanskoga. Autonomna Pokrajina Alto Adige (Južni Tirol) s glavnim gradom Bolzanom na krajnjem S Apeninskog Poluotoka prema Austriji odn. austrijskom (sjevernom) dijelu Tirola je većinski germanofoni prostor te se njegovi pučani žele pripojiti susjednoj Austriji ili biti nezavisna država nego da su dio Italije. Sličnih tendencija ima i na Sardiniji, Siciliji ali i Veneciji te sjeveru Apeninskog Poluotoka. Te tendencije su primjerice da se na S Poluotoka (Apeninskog) formira Republika Padanija čak i kao nezavisna država. U Veneciji se između 80-90% ljudi izjasnilo na referendumu za nezavisnost od Italije. Čak su 1997. proglasili uspostavu nezavisne Venecijanske Republike (samo dijela unutar Italije). Budući je veliki dio današnje Italije pripadao Austriji onda Austrija ima na taj prostor pravo. I to treba uporno ponavljati te tako ‘usmrćivati’ talijanski iredentizam. I pomagati tamošnje talijanske protuiredentističke snage koje rado ističu i hrvatska i slovenska pa i bivše države obilježja. Ali to shvatiti u vidu anuliranja talijanskoga iredentizma umjesto “ideoloških” sučeljavanja. Po onoj ‘neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj’.
U ovome nema ni trunke zla nego borba za vlastiti opstanak i opstojnost.
Pa što Bog da i sreća junačka!
Za Pravo i Dom Spremni!
Josip Žgela
Leave a Comment