☩ TAMO GDJE SE RAĐAJU SNOVI ☩
⛨ Ponekada je dovoljno stati, zašutjeti, udahnuti miris zemlje nakon ljetne kiše. Pogledati prema obzoru na kojem se susreću nebo i hrvatska zemlja. Tek tada shvatiš da Domovina nije nešto što posjedujemo. Domovina je nešto što nam je povjereno. Kao dijete koje tek uči prve riječi. Kao sjeme koje čeka proljeće. Kao svjetlo koje se prenosi s jednoga naraštaja na drugi.
⛨ Hodao sam kroz Hrvatsku bez karte. Nisam tražio gradove. Tražio sam njezinu dušu! Na zagorskim bregima pronašao sam mir. U zlatnim slavonskim poljima nadu.
Uz podravske rijeke strpljenje.
Na prigorskim brežuljcima toplinu doma. U zelenilu Međimurja marljivost. Na istarskom kamenu postojanost. Na obali Jadrana vječnost. Na velebitskim vrhovima ponos. U gorskim šumama tišinu koja liječi umornu dušu. A u svakom kutku iste zemlje pronašao sam čovjeka koji svojim radom, vjerom i ljubavlju ostavlja trag. Činilo mi se da svaka rijeka nosi priču. Da svaka planina čuva uspomenu. Da svaki zvonik pozdravlja novo jutro. Da svaki maslinik, vinograd i ravnica šaptom govore isto: “Čuvaj ono što voliš!”
⛨ Sjetio sam se riječi bana Josipa Jelačića: „Što Bog dade i sreća junačka!“ Nisu to riječi koje pripadaju samo jednom vremenu.
One podsjećaju da su vjera, hrabrost i ustrajnost vrijednosti koje nadilaze naraštaje. Vrijednosti koje se ne mogu kupiti niti naslijediti. One se žive! One se prenose! One ostaju! A onda sam ugledao djecu. Nisu nosila teret prošlosti. Nosila su osmijeh. Trčala su livadama bez straha. Gledala prema horizontu kao da znaju da ih ondje čeka nešto lijepo. U njihovim očima nije bilo sumnje. Bila je nada! Bila je vjera! Bila je ljubav! Tada sam shvatio da je upravo u njihovim očima skriven odgovor na sva naša pitanja. Budućnost nije obećanje! Budućnost je odgovornost!
⛨ Možda ne možemo promijeniti sve odjednom, ali možemo ostaviti trag. Možemo posaditi stablo pod čijom će krošnjom jednoga dana sjediti netko drugi. Možemo naučiti dijete prvoj molitvi. Prvoj hrvatskoj pjesmi. Prvoj riječi koja govori o dobroti. Možemo ga naučiti da voli svoju obitelj, poštuje svoje pretke i čuva ljepotu zemlje u kojoj je rođeno. Tada sam podigao pogled prema nebu. Sunce je obasjalo more, ravnice, rijeke i planine.
U tom sam trenutku shvatio da Hrvatska nije samo mjesto. Hrvatska je osjećaj. Ona živi u svakome čovjeku koji iskreno želi ostaviti više dobra nego što ga je zatekao.
⛨ Zamislio sam dan kada će naša djeca jednoga jutra krenuti istim ovim putevima. Kada će zastati na vrhu nekoga brežuljka. Pogledati prema ravnicama, planinama i moru, i osjetiti isti ponos koji su osjećali njihovi djedovi i bake.
Ne zato što će Hrvatska biti savršena. Nego zato što će znati da su i oni dio njezine priče. Da svaki pošteni rad, svaka pružena ruka, svaka riječ utjehe i svaka iskrena molitva ostavljaju trag koji nadživljuje čovjeka. Tada će možda netko od njih nastaviti tamo gdje smo mi stali. Posaditi novo stablo! Izgraditi novi dom! Otpjevati staru hrvatsku pjesmu! Ispričati svojoj djeci priče o ljudima koji su vjerovali da se ljubav prema Domovini ne dokazuje glasom, nego životom! I upravo će tada naši snovi prestati biti samo snovi. Postati će stvarnost! Jer najljepša budućnost nije ona koju čekamo. Najljepša budućnost je ona koju stvaramo zajedno! Korak po korak! Srcem uz srce! Čovjek uz čovjeka!
I zato neka vječno živi Naša Sveta Domovina Hrvatska!
✠ Za Hrvatsku i slobodu
✠ Bog i Hrvati
⛨ Tomislav Grmovšek
Leave a Comment