By Poštovani gosp Kovač,
vidim da ste danas u centru pažnje što se tiče Bleiburške komemoracije zato Vam se i obračam. Upoznali smo se već prije, uglavnom na sastancima Hrvatskog svjetskog kongresa organizacije koja je bila inicijator obnove i dogradnje spemenika žrtvama Bleiburške tragedije koji je svečano otkriven povodom Šezdesete obljetnice na 15. svibnja 2005.
Nakon toga vodstvo Počasnog bleiburškog voda (PBV) pokrenulo je akciju izgradnje pozornice i oltara na otvorenome na Bleiburškom polju kao druge faze izgradnje cjelovitog Spomen-središta žrtvama tragedije na bleiburškom polju u Austriji. U suradnji s Klubom hrvatskih povratnika iz iseljeništva u Zagrebu angažirani su arhitekt Petar Babić i kipar Kuzma Kovačić. Mjerodavne austrijske vlasti su 28. rujna 2006. Rizničaru PBV uručile konačnu dozvolu za izgradnju natkrivene pozornice i oltara.
Naznačio sam ove podatke da se vidi kako je cijeli ovaj projekt ostvaren i da su za to postojale sve mjerodavne dozvole austrijskih vlasti za uređenje Spomen obilježja Bleiburške tragedije. Tada nije bilo nikakvih dvojbi oko samog spomenika, natpisa na njemu.
Do tih promjena je došlo kasnije, rekao bi više da se zadovolju vlasti u Zagrebu a negoli u Beču!? Naime tražila se je podrška, pokroviteljstvo Hrvatskog sabora, i čini mi se da je tu došlo do spornih promjena jer očigledno je nekome smetalo što je na spomeniku pisalo:
“U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci svibanj 1945”.
Tako je došlo do nekoliko promjena samog natpisa od: “U spomen na nedužne žrtve Bleiburške tragedije” do “U spomen na hrvatske žrtve Bleiburške tragedije”, da bi na kraju ipak bio vraćen izvorni spomenik sa natpisom koji je danas silovito osakaćen.
Da je natpis vraćen na svoj izvorni oblik možemo zahvalit reakciji svijesnih Hrvata u iseljeništvu kao i u domovini koji su prepoznali da se tu radi o nečistom poslu, političkoj trgovini, na uštrb nevinih žrtava. Jedino što je tada trebalo ubacit je da su uz vojsku stradali i civili! Nažalost to nije učinjeno. Danas, sa promjenom političke situacije u Austriji dolazi do ovog novog zahtjeva da se skine ne samo spomen na hrvatsku vojsku nego čak i hrvatski grb!
Izgleda da je to već i učinjeno.Vlada Republike Hrvatske je sa punim pravom prosljedila žalbu na austrijsku vladu ali izgleda da u toj žalbi nije uključila i žalbu zbog promjene natpisa, a to je ključno.
Jer nije samo pitanje grba nego i natpisa. Treba da se zna o kojim se žrtvama radi, a kad se zna koje su onda se zna i tko je odgovoran. Ne samo da su hrvatske nego i tko je tu pobijen. Uz hrvatsku vojsku treba uključit i civile. Tek tada će spomenik biti potpun, relevantan! Sve drugo je izbjegavanje odgovornosti, politiziranje. Dužnost nam je izrazit pijetet nevinim žrtvama, a to je moguće samo ako ih se barem na neki način identificira. Porijeklo i društveni stalež je mínimum što treba.
Zato Vaša izjava:“ da je PBV na svojem saboru prije mjesec dana donio jednoglasne zaključke da tekst na hrvatskom jeziku koji se nalazi na spomeniku mora biti usklađen s tekstom na njemačkom jeziku” ne stoji.
Zašto, zato jer taj tekst ne odgovara onom na hrvatskom jeziku koji je sada izbrisan.
Čini mi se da mi ovdje radimo obrnuto. Umjesto da njemački tekst prilagodimo hrvatskom, mi se pozivamo na njemački prijevod kao izvorni. Od kada prijevod označuje što je izvorno a što nije!? Ako je greška napravljena u prijevodu onda treba ispravit prijevod a ne izvorni tekst. Ili je tu nešto drugo po strani?
Kao da se želi iskoristit prilika krivog prijevoda da bi se izbjegla odgovornost, donošenja prave odluke a ta je, kako je već naznačeno, da su na Bleiburgu žrtve bili hrvatska vojska i civili. Još jednom, kao i 2006. kad se je prvotno mijenjao natpis, dolazi do politizacije spomenika koji obilježava najveću tragediju novije hrvatske povijesti, Bleiburga i križnog puta.
Isto tako ne stoji izjava na novinarsko pitanje je li PBV znao da će austrijske vlasti ukloniti sporni grb sa spomenika na Bleiburškom polju: “kaže da jesu, jer su kao udruga registrirani u Austriji te moraju poštivati zakone i propise o obilježavanjima i komemoracijama u toj zemlji”. Koje propise i koje zakone? One iz 2006. kad je odobren dio obnove i izgradnje ili sada ove nove. Zar će se spomenici samo tako mijenjat iz godine u godinu kako se nekome prohtije.
A ako je stvarno došlo do promjena u zakonu i propisima u Austriji onda je na nama da na to oštro reagiramo a ne jednostavno prihvatimo kao gotov čin!
Kad se je moglo reagirat i odbacit zahtjev za izbacivanjem povijesnog hrvatskog grba sa spomenika tako isto trebalo je odbacit zahtjev za promjenu natpisa. Jedno je povezano uz drugo. Jer, ako ja za njih, Austrijance, hrvatski grb fašistički onda su i žrtve fašisti jer su pod tim grbom obilježene. A zna se vrlo dobro da su tu većinom pobijeni civili koji su bježali da spase goli život od partizana.
Radi se o povijesnom hrvatskom grbu, koji dan danas simbolično stoji na krovu crkve Sv. Marka na Markovu trgu u Zagrebu. To znači da je i današnja Republika Hrvatska fašistička, nastavak one iz 1941.-1945. Nezavisne Države Hrvatske. Ako se želimo od toga obranit nečemo to ostvarit bježanjem od odgovornosti nego kad se suprostavimo takvim podvalama i lažima i konačno stanemo u obranu povijesne istine, nešto što nakon tridesetak godina slobode i neovisnosti nažalost još uvijek fali u Lijepoj našoj.
Lijep pozdrav
Stjepan Asić
