By U danima kad je sunce zalazilo s lijeve strane istine, a magla pokrivala planinske oči, bi sabranje nevidljivih ljudi pod stablom koje ne daje plod. I reče jedan Bradi drugome: “Vrijeme je da se otvore zakopane riječi i zaboravljeni kovčezi, jer sjaj prošlosti ne smije da rđa u tuđoj zemlji.”
I tako nastade Komisija bez pečata, ali sa zadatkom svetim – da traži ono što se nikad zvanično nije izgubilo, ali se potajno zauvijek traži. U toj komisiji bijaše i jedan Pojas Svetlosti, obučen u crno, što blagoslovi planinu dok je brojio kamenje.
Narod priča da su gledali u zemlju kao da čitaju staru kartu, a slušali nebo kao da im ono diktira paragrafe. Oko njih je šaptala legenda – da je sjeme sjaja ostalo nakon što su čuvari zemlje sklonjeni bez suđenja, i da je sada došlo vrijeme da ono nikne… u drugoj zemlji.
BIBLIJSKI DIO:
I uzeše zlatnu težinu iz njedara brda, i rekoše: “Neka bude premještanje, jer nije zlato za one koji ga nisu tražili po knjizi i po dogovoru.” I poče pohod, tiši od molitve, ali teži od molitve kamene.
I sve se to zbivaše pod pokrovom molitvenih dima i riječi bez zapisa. I niko ništa ne zna, ali svi sve znaju, jer proročanstvo iz Donje Pećine beše jasno: “Kad Brada i Glava sklope oči, otvoriće se kovčezi.”
NARODSKI DIO:
E moj rode, ko ti uđe u kuću kroz dimnjak, taj neće pit’ kafu nego će da traži tavane. Pričalo se po sokacima – stigla neka silna gospoda, ni vojska ni popovi, al’ mole Boga i krče zemlju. Kažu, traže svetinju. A mi znamo – kad neko dođe po svetinju, obično je ponese i ne vrati.
Jedan čiča iz sela reče: “Viđe ti mene, đeco, kad oni počnu po groblju da kopaju, ne traže kosti no prstenje.”
MODERNO-SATIRIČNI DIO:
Naravno, sve je u okviru zakona. Komisija je legalna, zubi su legalni, samo je istorija pomalo nelegalna. Mediji su puni vijesti o obnovi duhovnih veza, ali zlatari na sjeveru već naručuju nove sefove.
Jedan lokalni kripto-episkop tvitnuo je: “Ko sa vjerom vadi blago, neće mu rđa pojesti dušu.” Narod lajkuje, država ćuti, a mute se vode ko u betonskim bazenima bez filtera.
U pozadini, svira tihi hor revizionističke harmonije: u višeglasju brade, tamjana i povijesnog šmeka, sve miriše na zlatno doba – samo da se ono preseli par kilometara dalje, u pravcu gdje je zakon elastičniji.
Zaključno:
I dok niko ne pita, sve se zna. Jer kada pošteni tragaju za mitom, a mitovi dobijaju pasoš, tada čak i kamen počinje da šapuće. A Koza iz pećine, ona se samo smije – zlatnim zubima, naravno.
Bojan Jovanović
