Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Prošlog tjedna u Mostaru je održan Peti hrvatski iseljenički kongres koji je okupio 150 sudionika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine te iseljeništva. Naglasak ovog kongresa bio je na pružanju odlučne potpore Hrvatima u Bosni i Hercegovini u ostvarivanju njihovih garantiranih prava. Organizator je bio Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništvo što ga vodi povratnik iz Kanade Marin Sopta. Suorganizatori su bili nekoliko organizacija iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i inozemstva, ali ne i jedina Vladina institucija koja se bavi iseljeništvom, Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Drugim riječima taj iseljenički kongres kao i svi prethodni nije važan za vladinu politiku prema iseljeništvu, pa je to u krajnjoj liniji privatna inicijativa spomenutog centra kojega vodi Marin Sopta.
         Prije svega treba utvrditi koliko je hrvatsko iseljeništvo važno ne samo kao značajan dio hrvatskog nacionalnog korpusa, nego još više kao jedan od ključnih čimbenika u stvaranju hrvatske države nakon raspada komunizma i nametnute umjetne državne tvorevine, najprije monarhističke  a potom komunističke Jugoslavije. U cijelom svijetu po službenim podatcima živi oko 3 milijuna iseljenih Hrvata koji su se integrirali u njihovim novim državama. Pored zapadnoeuropskih zemalja najviše hrvatskih iseljenika ima u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Australiji i Južnoj Americi. Ključnu ulogu prilikom raspada komunizma i Jugoslavije imala je tzv. “nova emigracija” koja je zadržala veze s Domovinom za razliku od “stare emigracije” koja samo kulturološki pripada hrvatskom nacionalnom korpusu.
          Za vrijeme komunističke Jugoslavije Udba i KOS koji su naravno bili pod kontrolom Srba osobito su bili usmjerena na djelovanje hrvatske političke emigracije pa je ne samo njezine istaknute emigrante likvidirala, nego je njihove redove kontrolirala preko ubačenih agenata-provokatora.
Međutim kad se Jugoslavija počela raspadati u kampanju za ostvarivanje vjekovnog sna o vlastitoj državi uključilo se ne samo politički organizirano nego cijelo hrvatsko iseljeništvo prije svega humanitarnom, financijskom, materijalnom i promidžbenom pomoći. U toj kampanji posebnu su ulogu imali iseljenici iz Kanade na koje se preko Josipa Perkovića oslonio Franjo Tuđman. Prvi ministar iseljeništva bio je upravo Gojko Šušak a u njegovoj skupini povratnika bio je i Marin Sopta. Iako je kasnije kao ministar obrane odigrao značajnu ulogu u borbi protiv velikosrpske agresije, kao ministar iseljeništva Gojko Šušak je potpuno zakazao.U tim prvim godinama stvaranja nove države koncept uključivanja iseljenika bio je pogrešan, jer se prvenstveno svodio na grabež “tko je jamio, jamio” u pretvorbi i privatizaciji društvene imovine, a ne na uključivanje provjerenih i uspješnih Hrvata u izgradnju demokratske Hrvatske..Zorni primjeri su, da spomenemo samo jedan dio, poslovno uspješni američki Hrvati Steve Bubalo, Tony Maglica, Ilija Letica, Jure Šola ili Hrvat iz Italije Mate Vekić koji su željeli svoje znanje i poslovno iskustvo investicijski primijeniti u novoj hrvatskoj državi, ali su raznim korupcijskim i birokratskim blokadama jednostavno istjerani iz Hrvatske.
         Bilo je i pokušaja da se osnuje Hrvatska iseljenička banka, ali to naravno nije odgovaralo bankarskoj mafiji u Zagrebu koja je privatizirala vodeće banke tako da je Hrvatska odmah na početku izgubila svoj bankarski i financijski suverenitet   Činjenica je da po nekim procjenama imovina hrvatskih iseljenika vrijedi oko 50 milijardi dolara i da je banka s njihovim kapitalom mogla uspješno konkurirati postojećim sumnjivo privatiziranim bankama bio je glavni motiv da se te inicijative u začetku spriječe. Uzgred rečeno jedan takav lažan pokušaj učinio je tzv. Hrvatski svjetski sabor što ga vodi jedan povratnik sa sjedištem u Poreču propao je na osnivačkoj skupštini održanoj u Las Vegasu(?!). Krovna iseljenička organizacija trebao je postati Hrvatski svjetski kongres koji je proistekao iz relativno uspješnog Hrvatskog svjetskog liječničkog kongresa, ali je odmah u početku tu inicijativu minirala Udba, postavivši za njegovog predsjednika jednog suradnika Udbe. Hrvatski svjetski kongres ni danas ne predstavlja po svojemu zvučnom imenu ništa, jer je i dalje prikriveno pod kontrolom. Može se slobodno kazati da je glavni cilj Udbe i KOS-a u odnosu na brojno i bogato hrvatsko iseljeništvo uspješno ostvaren, jer velikog povratka jednostavno nema, a bez toga ni zaustavljanja novog vala iseljavanja.
         Bez obzira koja stranka bila na vlasti službenoj Hrvatskoj iseljenici ne trebaju jer se ne uklapaju u korupcijsku klimu i mentalitet što vlada Hrvatskom ovih tridesetak godina. Dok HDZ donekle ima osjećaj za iseljeništvo, SDP se ponaša kao da Jugoslavija još uvijek postoji, jer je za njih iseljeništvo još uvijek “politička emigracija”, budući da je ono domoljubno hrvatsko, a to SDP nikad nije bio. U takvim okolnostima djeluje “Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva” Marina Sopte. Iz godine u godinu on organizira Hrvatske iseljeničke kongrese koji osim svečarske atmosfere i ukazivanja na velike propuste službene hrvatske politike prema iseljeništvu lamentiranjem ne može polučiti ništa. Ti kongresi ne će, a to je nakon jednog od njih izjavio i sam Marin Sopta, pokrenuti veliki povratak Hrvata u svoju Domovinu. U tome veliku odgovornost ima prvi val povratnika u koji je spadao i Marin Sopta jer su u njemu bili upravo oni koji su kasnije sprječavali uspješnim poslovnim hrvatskim iseljenicima da sa svojim iskustvom i sposobnošću sudjeluju u obnovi Hrvatske. U svjetskoj iseljeničkoj problematici brojni su primjeri iseljenika koji su pomogli svojoj domovini, a najupečatljiviji je primjer Irske. Ne samo da je Irska privukla svoje iseljenike, čak njih 200.000 u desetak godina, nego svojim gospodarskim čudom privlači sada i Hrvate. Može se slobodno kazati da doznake  hrvatskih iseljenika svojim obiteljima koje registrirano iznose godišnje 3 milijarde eura, a još koju milijardu neregistrirano spašavaju Državni proračun ali i socijalni mir, a za uzvrat vlast ih gotovo ignorira ili im nudi smiješne projekte za povratak. Ako je iza politike uvijek novac, onda bi iza više milijardi poklonjenih eura trebala stajati snažna politička snaga s utjecajem na vladinu politiku. U početku je to bilo 12 zastupnika-uhljeba  u Hrvatskome saboru tzv “dijaposre” jer su u nju bili uključeni Hrvati iz Bosne i Hercegovine, a danas je to 3 marginaliziranih zastupnika pod kontrolom HDZ-a. Upravo je stožerna hrvatska politička stranka glavni krivac što je brojno i to domoljubno i poslovno uspješno hrvatsko iseljeništvo blokirano u političkoj izgradnji prosperitetne hrvatske države.

Vjekoslav Krsnik


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.