By Hrvatski jezik dijeli sudbinu hrvatske nacije budući se svi negativni utjecaji – prvo latinizmi, drugo madjarizmi, zatim germanizmi, srbizmi i na koncu anglizacija – prenose na jezikoslovne odnose glede načina kako moderni Hrvati oblikuju i prenose svoje misli. Već je velikan hrvatske književnosti Mile Budak (1889.-1945.) u svom književnom djelu naslova „Direktor Križanić, Rodoljub i dobrotvor“ (Matica hrvatska, Zagreb, 1938.) na ironičan način medju prvima ukazao na negativnu pojavu prekomjerne uporabe stranih riječi, izraza i tudjizama. „Ne afektira-reče Micek poluglasno radi te lijepe strane riječi. To mnogo znači kada on smije slobodno upotrebljati riječi afektaciju, afektiranje, afektirati. Rekneš glatko, bistro i čisto kao da si gurnuo komadić tople kuhane slanine“. (Isto, str. 79) Moderna anglizacija izmedju ostalog predstavlja promjenu nacionalne svijesti i iskrivljen način oblikovanja i prenošenja osobnih misli i osjećanja.
Prvo, pod anglizacijom treba razumijevati moderne vidove idejne, ideološke, svjetonazorske i kulturološke premoći odnosno manje vrijednosti glede prozapadnjačkih vrijednosti i obrazaca ponašanja u svim oblastima suvremenog hrvatskog društva u vidu vidljivih i prikrivenih oblika. Istina, korijen se nalazi u klasičnom latinskom jeziku koji čini osnovu svih modernih zapadoeuropskih jezika, pa tako i hrvatskog.
Drugo, pitanje jezika u govornom i pisanom obliku, predstavlja oblik nacionalne svijesti i daleko prevazilazi jezikoslovno pitanje jer je jedan od uvjeta uobličenja moderne nacije skopčan sa postojanjem posebne katedre koja se bavi hrvatskim književnim govornim i pisanim jezikom. Hrvatski govorni i književni jezik u neposrednoj je vezi sa etničkom i nacionalnom svijesti.
Treće, dokumentirano, hrvatski jezik i pismo je najstariji na širem Dinarskom i širem Balkanskom prostoru. Prvorazredno spram uporabe izraza, imena i naziva nastali u predlatinsko razdoblje i svojstveni samo hrvatskom jeziku i nepoznate susjednim i drugim. Primjer mjeseca u godini svjedoči starost hrvatskog jezika koji se razvijao samostalno spram susjednih i drugih jezika, iz čega potječe pojam samosvojnosti odnosno izvornosti kao materijalna i nematerijalna kulturna baština. Prema kriteriju izvornosti hrvatski jezik je stariji od modernog engleskog u različitim varijantama zbog blizine središta Rimskog Carstva i kolonizacije ilirskih zemalja, uobličen pod utjecajem latinskog jezika, što je ključan razlog zaštite hrvatskog jezika i promatranja kao oblika hrvatske svijesti.
Četvrto, hrvatski jezik izložen je s povijesnog motrišta različitim pozitivnim i negativnim utjecajima. Negativni utjecaji preovladavaju s gledišta novije hrvatske političke povijesti. Prvo latinizaciji koja se širi preko crkvene hijerarhije kao prvotnog širitelja pismenosti kod Hrvata koja pak ima preovladjujuće pozitivne utjecaje na docniji razvoj hrvatske pismenosti. Pozitivni utjecaji latinizacije se ogledaju prvenstveno kroz dokumentirane izvore pisane na latinskom o starijoj hrvatskoj povijesti. Dakako, zatiranje i zabrana hrvatskog narodnog (govornog) jezika u crkvenom obredu predstavlja pokušaj zatiranja narodnog govora motiviranog evangelizacijom. Nedvojbeno je da su hrvatski tekstovi pisani latinskim slovima razlog tome što su Hrvati na širem Dinarskom prostoru ostvarili značajne prodore u razvoju pismenosti izvan krugova crkvene hijerarhije. Iza toga slijedi madjarizacija, germanizacija, italijanizacija i u modernim uvjetima anglizacija kao posljedice utjecaja vanjskih čimbenika. U razdoblju 1918-1990-tih zabilježena je srbizacija pod krinkom jugoslavenskog (izmišljenog i ideološkog) jezika na prostorima pod utjecajem srbske vanjske politike u imenu prva i druga Jugoslavija.
Peto, fenomen anglizacije treba promatrati u sklopu uspostave novog europskog i svjetskog poretka. Prvi europski službeni poredak definiran je na Berlinskom kongresu 1878. Prvi svjetski službeni poredak vuče korijene iz završnih operacija II. svjetskog rata i političkog dogovora velikih sila u Jalti kada je za zelenim stolom stvorena druga (Jaltska) Jugoslavija i nastavljen proces balkanizacije započet u prethodnom razdoblju. Moderna anglizacija predstavlja dio šireg svjetskog procesa koji teži uspostavi svjetske vlade (Organizacija ujedinjenih nacija), jedno-obraznih pravila (europske stečevine) i jednog službenog jezika (engleski).
Šesto, obrazloženje se sadržava u stavu da se time snižavaju troškovi i povećava učinkovitost uloženih sredstava. Pokretačka snaga se sadržava u krupnom kapitalu koji izdašnim novčanim sredstvima podupire modernu empirijsku znanost u težnji uvjeriti pučanstvo da nacionalne granice, etnički jezici i pisma, predstavljaju zbiljsku prepreku napretku modernih društava te da shodno tome slobodne granice i vladavina engleskog jezika doprinosi boljitku prosječnog čovjeka, svjesno zanemarujući negativne utjecaje na razvoj etničkih skupina, nacionalnih država, nacionalne svijesti i prijetnje zatiranja etničkih posebnosti. Dakle, izvor pragmatične anglizacije je posljedica prvorazrednosti pojedinačnih nad nacionalnim interesima. Sredstvo širenja su ideološko-propagandni aparat, kulturna sredstva a naročito obrazovni sustav koji favorizira procese anglizacije.
Sedmo, posebnosti – samosvojnosti – različitih etničkih skupina i nacija uporedo sa različitim etničkim govorima i pismima, predstavljaju bogastvo ljudske vrste i društvene organizacije. Jednoobraznost predstavlja oblik nametanja pravila koja vrijede za sve i vrstu negiranja antropoloških odlika čovjeka koji je razvio različite vidove idejnog odnosa prema društvu i prirodi u obliku jezika i pisma. Dakle, anglizacija je proces s jedne strane prisilnog nametanja jednog službenog jezika i s druge negiranja posebnih etničkih jezika i pisama.
Osmo, varaju se svi oni koji misle da je anglizacija jedino proces pozitivnih utjecaja jer je poznavanje govornog i pisanog engleskog jezika usko skopčano sa socijalnim i stručnim napredovanjem. Uporedo sa vidljivim oblicima anglizacije – uporaba tudjizama u pisanom obliku premda u hrvatskom jeziku postoje odgovorajući nazivi (opcija, aplikacija, mediji, edukacija, vikend …) – zanemaruju se negativni utjecaji na oblike hrvatske (nacionalne) svijesti jer je jezik i govor vid odnosa prema hrvatskim vrijednostima. Nelagodu izaziva slušati i čitati kako moderni Hrvati govore i pišu i time pokazuju vlastitu podložnost stranim vrijednostima i modelima. Valjda misle da će učestalim korištenjem anglizama dokazivati stupanj obrazovanosti. Oduvijek su postojale sklonosti da se znanje i vrijednost nadomjeste uporabom tudjizama. U pitanju je medjutim osobna nesigurnost, intelektualna površnost i logička ljenost, nedovoljno razvijena nacionalna svijest a moguće priznanje niže vrijednosti.
Deveto, jezik se s suvremenog stajališta promatra isključivo po tome kolike su njegove upotrebne odnosno pragmatične vrijednosti. Brojčano promatrano, jezici i pisma koji su preovladjujući imaju najveću uporabnu vrijednost pa prema ovom kriteriju budući da je hrvatski jezik i pismo u uporabi relativno manje etničke skupine pod imenom Hrvata, on nema značajniju uporabnu vrijednost te stoga se obrazlaže podsticanje engleskog jezika. Pako se gubi iz vida da hrvatski čovjek svoj odnos prema vrijednostima, društvu i svijetu na najprirodniji način uspostavlja jedino preko jezika i pisma hrvatskih roditelja a nikako engleskog koji je proizvod drugih podneblja i uvjeta. Nepotrebna i prekomjerna uporaba anglizama – latinizama prilagodjenih suvremenom engleskom jeziku različitih varijanti – u govornom jeziku i pisanom obliku je posljedica spoznajnog nemara i želje da se u očima drugih osoba stekne dojam obrazovane osobe. Medjutim, obrazovni stupanj se mjeri upravo po tome kako se ispravno govori i piše hrvatski književni jezik. I obratno, nepotrebna uporaba u govoru i pisanju anglizama svjedoči nesigurnost i nedovoljno razvijene nacionalne svijesti.
Deseto, etnički Hrvati koji su nesigurni u vlastiti govor i pismo istovremeno pokazuju niži oblik hrvatske svijesti. Uhvaćeni su u mrežu globalizacije i ne pružaju, dapače, otpor nametanju engleskog kao svjetskog službenog jezika. Kada se čovjek odrekne vlastitog jezika i pisma on se istovremeno odriče vlastite prošlosti i prihvata teoriju o jednoj naciji i jednom jeziku koja medjutim predstavlja vrstu socijalnog, ideološkog i političkog moguće neuspjelog pokusa sa nesagledivim posljedicama slično modelu prisilnog multi-kulturalizma.
Jedanaest, ne pružajući valjan otpor ljudski osmišljenim procesima koji su kreirani od strane predstavnika krupnog kapitala, u prvoj fazi će se brojni Hrvati pronaći ne kao Hrvati već kao europljani – premda je europska nacija izmišljena slično jugoslavenskoj – te u slijedećoj kao pripadnici svjetske nacije, takodjer izmišljene. Po istom modelu će dio Hrvata prihvatiti patvorenu ideologiju sukladno kojoj je isplativije govoriti i pisati engleskim jer će za to biti nagradjeni i kažnjeni – jer drugi ne govore hrvatskim jezikom – zbog toga što govore i pišu hrvatskim. U najboljem slučaju će postojati izdvojeni otoci na kojima će se govoriti i pisati hrvatskim.
Dvanaest, svjedočimo djelomičnom izumiranju etnički cjelovitih skupina i nacija, negiranju etničkih i nacionalnih posebnosti, težnji da se engleski predstavi kao svjetski službeni jezik gubeći iz vida da se radi o ljudski osmišljenoj aktivnosti sa ideološkim pobudama: nakon I. svjetskog rata otvoren je proces zamjene njemačkog jezika – jezika kojim su ostvareni najveći dometi u književnosti, znanosti, filozofiji i teologiji, slično francuskom i ruskom – engleskim kao jezikom pobjedničke nacije. Zamjena posebnih jezika engleskom varijantom nije slučajna već dio šireg plana. U mjeri u kojoj jača utjecaj predstavnika krupnog kapitala u istom mjeri se prati smišljena zamjena pojedinačnih jezika i pisma sa engleskim jer je to sukladno potrebama otudjenih vrhuški i krugova.
Trinaest, dakle Hrvatice i Hrvati, svi koji prekomjerno – nepotrebno – uporabljuju anglizme u govoru i pisanju, pokazuju stanovite probleme glede pripadnosti hrvatskoj etničkoj skupini i upitnu nacionalnu svijest te na dobrom su putu da postanu dio izmišljene europske i svjetske nacije. Zapravo je čistota hrvatskog govora i pisma dokaz višeg stupnje obrazovanja i nacionalne svijesti pa stoga će te u očima osviještenih imati bolji položaj.
Četrnaest, pitanje hrvatskog govora i književnog jezika ima prvorazredno kulturno značenje oblika hrvatske svijesti, ujedno ideološko i političko značenje zaštite hrvatske samosvojnosti. Varaju se svi koji misle da je to jedino jezikoslovno pitanje jer se stupanj i sadržina nacionalne svijesti mjeri, izmedju ostalog, kroz uporabu i sadržinu hrvatskog govora i pisma oslobodjenog anglizama i tudjizama.
Petnaest, anglizam je sredstvo ideološke promjene nacionalne svijesti jer osoba koja pokazuje sklonost prekomjernoj uporabi u govoru i pisanju anglizama svjedoči o nesigurnosti vlastitog odnosa prema etničkoj skupini i njenom vrijednostima a preko toga hrvatskoj državi.
Šesnaest, ne dopustimo nadmoć jedno-obraznosti nad različitosti u oblasti hrvatskog jezika i pisma. Hrvatskim jezikom i pismom suprostavljamo se ljudski osmišljenom globalizmu a de facto krupnom kapitalu koji guta sve pred sobom i dovodi u pitanje opstanak i smisao ljudske civilizacije nametaljem materijalnih vrijednosti. Svi koji govore i pišu hrvatskim narodnim odnosno književnim jezikom izbjegavanjem nepotrebnih tudjizama i naročito anglizama, time pokazuju razvijeniju hrvatsku (nacionalnu) svijest.
Zaključak: svi koji imaju potrebu svoju osobnost izraziti u obliku pisane riječi ili svi koji misle da znaju pisati, trebaju se rukovoditi slijedećom opaskom: pismenost, učenost i obrazovanost se dokazuju uporabom, govornom i pisanom, hrvatskih izraza i riječi te otuda prekomjerna uporaba tudjizama govori o površnosti pisca. Etnički Hrvati koji ne govore hrvatskim jezikom ili oni koji prekomjerno uporabljaju tudjizme, kao što su anglizmi, posjeduju niži stupanj osobne i nacionalne svijesti i time predstavljaju socijalne slojeve kojima nije bliska ideja nacionalne države već vještačke državne tvorevine.
Dr. sc. Ivica Ivo Josipović
