By Osporavanje iskrivljavanja genocidnih narativa, pjesma po pjesma
U nedavnom članku s mišljenjem, Thompson promiče iskrivljavanje Holokausta – njegove laži nisu osporavane, objavljenom u The Jerusalem Postu, a autori su Efraim Zuroff i Aleksandar Nikolić.
Oba autora kritiziraju hrvatskog pjevača Marka Perkovića, poznatog i kao Thompson svojim obožavateljima, i njegov nedavni koncert koji je privukao preko 500.000 ljudi zbog navodnog promicanja „iskrivljavanja Holokausta“ kroz njegovu glazbu i prošle javne izjave.
Iako neke opće zabrinutosti zbog povijesnog revizionizma koje je izrazio mali broj pojedinaca u rekordnoj publici mogu biti valjane, članak previđa značajno pitanje: manipulaciju balkanskom poviješću, viktimologijom i demografskim narativima od strane Srbije kako bi pomogla u potkrepljivanju vlastitih tvrdnji o žrtvi i genocidu.
Još jedna mračnija insinuacija jest da su ova dva autora, koji su obojica prikrili tvrdnje o genocidu, istovremeno pokušali prikriti ono što je postalo sramota za integritet povijesti Holokausta.
Pojavljuje se Gospodin Holokaust
Otkad je preuzeo svoju ulogu u Centru Simon Wiesenthal 1998. godine, Efraim Zuroff – s mješavinom poštovanja i nelagode nazvan “Gospodin Holokaust” – sve se više nalazio u središtu oluja koje je uglavnom sam stvorio.
Nekada cijenjen kao neumorni progonitelj nacističkih bjegunaca, Zuroffov mandat obilježio je sve veći radijus kontroverzi: od njegove omalovažavajuće retorike u vezi s žrtvama iz bivše Jugoslavije do diplomatskih pogrešaka koji su otuđili dugogodišnje saveznike, a sada, paradoksalno, do stavova koji ugrožavaju upravo sjećanje koje tvrdi da štiti.
Poricanje, kako nas povijest podsjeća, rijetko je jednosmjerno.
Razmotrimo, na primjer, Zuroffove izjave o masakru u Srebrenici 11. srpnja 1995., u kojem su snage bosanskih Srba pogubile preko osam tisuća Bosanaca – zločin koji su UN, EU, SAD i Izrael, zajedno s većinom međunarodne zajednice, nedvosmisleno priznali kao genocid.
Zuroff, oštro odstupajući od ovog konsenzusa, javno je doveo u pitanje tu oznaku na temelju toga da su “ubijeni samo muškarci”, tvrdnja koja je pravno neutemeljena koliko i moralno problematična.
Reakcija je bila brza i osuđujuća. Među onima koji su izrazili nezadovoljstvo bio je i pokojni Elie Wiesel, preživjeli Holokaust i dobitnik Nobelove nagrade, koji je Zuroffovu logiku smatrao ne samo duboko manjkavom, već i nagrizajućom za sam integritet priznanja genocida. Kritičari su tvrdili da je Zuroff, cjepidlačeći semantičkom raspravom, riskirao sužavanje definicije genocida na načine koji bi mogli narušiti i odgovornost i sjećanje.
Godine 2022., Zuroffovom prijatelju i kolegi, znanstveniku Holokausta Gideonu Greifu, planirana njemačka odlikovanja otkazana su nakon sve većih kritika zbog sličnog kontroverznog stava o masakru u Srebrenici.
Predstavljajući iskrivljenu verziju povijesti, srpski nacionalisti potiču osjećaj kolektivne žrtve, nešto na što je dr. Lea David sa Sveučilišta u Haifi aludirala kada je napisala: „Posebno u balkanskim državama, nenamjerne posljedice prisilnog obilježavanja sjećanja bile su velike i još uvijek se razvijaju.“
Nije slučajnost da su bosanski Srbi koristili ovu lažnu kolektivnu žrtvu kako bi opravdali svoj masovni pokolj u Srebrenici prije točno 30 godina.
U doba kada su antisemitizam i visceralna mržnja prema Židovima sada gotovo normalizirani, promicanje kontroverznih tvrdnji koje nemaju puno veze sa samim Židovima riskira dolijevanje ulja na vatru mržnje prema Židovima koja sada bjesni od Gaze do New Yorka, Londona i Melbournea.
Manipulacija demografijom potiče mitomaniju
Srbija je optužena za krivotvorenje povijesnih podataka o stanovništvu kako bi se preuveličao broj etničkih Srba koji su bili žrtve nasilja tijekom Drugog svjetskog rata i jugoslavenskih ratova 1990-ih.
Istraživačka izvješća sugeriraju da je 2024. godine srpska ultranacionalistička vlada predsjednika Aleksandra Vučića izmijenila svoje povijesne demografske podatke kako bi prikrila broj stanovnika od 1933. do 1948. te sakrila rast stanovništva od 20% u isto vrijeme kada je židovsko stanovništvo Europe palo za gotovo dvije trećine, uglavnom zbog Holokausta, kako bi prikazala Srbe kao glavne žrtve na Balkanu tijekom Drugog svjetskog rata.
Ova manipulacija služi ne samo za privlačenje međunarodne simpatije, već i za skretanje pozornosti s vlastite uloge Srbije u zločinima počinjenim tijekom tih razdoblja.
Sovjetski koncept DARVO-a, ili Skretanja napada, Obrni žrtvu i počinitelja, dugo je bila taktika koju je prakticirao Beograd.
Stoga nije nikakva udarna vijest da je jedan od koautora spomenutog članka, Aleksandar Nikolić, ostao sablasno nijem o ovom pitanju.
Jednako ne iznenađuje Nikolićeva šutnja o fenomenu koji se nastavlja pred očima: postjugoslavenska rehabilitacija srpskih nacističkih kolaboracionista također je ovjekovječena u kipovima i preimenovanim javnim narativima diljem regije.
Sa svoje strane, Zuroff je dosljedno umanjivao, ako ne i potpuno prikrivao, ratnu stvarnost srbijanskog statusa “Judenfrei” tijekom Drugog svjetskog rata, kada je ubijeno gotovo 15.000 Židova, mnogi od strane lokalnih kolaboracionista. Ova brojka predstavljala je preko 90% srbijanske židovske populacije prije rata.
Godine 2019. izbila je kontroverza nakon što je odobren rad predškolske ustanove na području Starog sajmišta, mjesta bivšeg nacističkog koncentracijskog logora u Beogradu. Odluka je izazvala kritike preživjelih Holokausta, povjesničara i skupina za ljudska prava, koji su rekli da je potez duboko nepoštovan, posebno jer planovi za dugo obećani spomenik na tom mjestu ostaju neostvareni do danas.
Iako je Zuroff izgradio uspješnu (i unosnu) karijeru razotkrivajući iskrivljavanje Holokausta, ostao je neobično nijem o pitanjima poput ovog.
Razni neovisni glasovi tijekom godina razmišljali su o tome zašto se njegov vlastiti moralni kompas čini neobično neusklađenim kada je riječ o srpskoj kolaboracionističkoj prošlosti – prošlosti koja se ne samo ne kaje, već se u mnogim krugovima otvoreno slavi.
Važnost točnog povijesnog prikaza
Točan povijesni prikaz ključan je za razumijevanje složenosti prošlih sukoba i sprječavanje budućih zločina. Manipuliranje demografskim brojkama i povijesnim narativima ne samo da iskrivljuje istinu, već i ne poštuje sjećanje na sve žrtve, bez obzira na njihovu etničku pripadnost.
Ključno je da međunarodna tijela, povjesničari i edukatori poput Yad Vashema surađuju kako bi osigurali da se povijest poučava i pamti onako kako se zaista dogodila.
Iako koncert Marka Perkovića Thompsona možda nije bio po svačijem glazbenom ukusu, nije se radilo o veličanju giga-događaja masovnih ubojica kako tvrde autori, već o slavlju opstanka, otpornosti i vjere u stoljetni ideal hrvatskog identiteta, slobode i demokracije. I, naravno, o glazbi.
Iako je suočavanje s primjerima iskrivljavanja Holokausta važno, a možda čak i obavezno, ne bi trebalo dovesti do refleksnih reakcija, poput ove zbog europskog ljetnog rock koncerta.
Jednako je važno prepoznati i osuditi manipulaciju drugim povijesnim podacima poput one koju promovira Srbija, kao i napomenuti da su tu manipulaciju koristili zlonamjerni akteri – posebno u arapskom svijetu i, u novije vrijeme, na krajnjoj desnici – kako bi otvoreno propitivali užase i valjanost Holokausta.
Samo uravnoteženom predanošću istini i točnosti možemo se nadati da ćemo postići istinsko pomirenje i razumijevanje na Balkanu.
U vrijeme kada napetosti u toj regiji rastu, takva uravnotežena predanost istini i točnosti uvelike bi prigušila nacionalističke požare koji ponovno plamte diljem Srbije.
Kao što kaže stih iz jedne popularne Thompsonove pjesme: „Ako ne znaš što se dogodilo, pitaj svaki kamen našeg grada Dubrovnika.“
Branko Miletić je australsko-hrvatski novinar i podcaster koji posljednjih 25 godina piše za The Australian, Independent Australia, Hrvatski Vjesnik, Hrvatski Tjednik, a objavljuje i blog na Times of Israel.
