By Rasprave o novom svjetskom poretku traju već više godina i doslovce nitko ne zna reći što je taj novi svjetski poredak i u čemu je bit tog novog poretka. Spominju se razne organizacije, osobe, ali u suštini nitko ne pruža odgovor na jednostavno pitanje: „Što je taj novi svjetski poredak i hoće li to ikad zaživjeti.“ Kako bi se razumjela sama bit NSP, potrebno obratiti pozornost na nekoliko čimbenika.
Ideja NSP javlja se nakon drugog svjetskog rata. Najveći znanstvenici iz SAD došli su do spoznaje kako bi cijeli svijet trebao biti praktično skupa i kako bi sve države svijeta i vlasti trebali imati samo jedan cilj, gospodarski napredak. Zbog toga se nakon drugog svjetskog rata spominjao „Novi Ekonomski Poredak“, jer se tako to tada zvalo. Započelo se i s nazivljem „svjetsko tržište“. Tadašnje komunističke države tvrdile su kako je, u suštini, taj NEP postupni masovni prijelaz iz kapitalizma u socijalizam te posljedično tome, u komunizam. Komunistički lideri ignorirali su riječi samog Marksa na koga su svakom prigodom prisezali, a koji je govorio kako je za prijelaz u komunizam potreban visoki stupanj „društveno ekonomskog razvitka“. Poglavito, SSSR koji je predvodio komunističke države, sprovodio je širenje socijalizma tenkovima i podmetanjima revolucija i pučeva te tako uspostavljao svoje poslušnike odane socijalizmu, a u suštini, odani samom SSSR. S propašću komunizma, kao i završetkom „hladnog rata“, ideja globalizacije počinje se masovno sprovoditi. Svijet je trebao biti jedinstveno svjetsko tržište koje će biti korisno za sva gospodarstva svih države svijeta, jer će se sva gospodarstva trebati uklopiti u to svjetsko tržište i vlastitom ponudom slijediti potražnju na svjetskom tržištu. Gospodarstva će konkurirati međusobno visinom troškova proizvodnje, visinom poreznih stopa, visinom kamatnih stopa, te cijenom radne snage. Dakle, to su trebali biti čimbenici konkurencije u koju je uključeno praktično sve iz svake države.
Sama ideja globalizacije bila je promašena, u smislu što svako tržište, pa i svjetsko, kroz svoj sustav stvara tvrtke pobjednike i tvrtke gubitnike. Stoga ideja o korisnosti globalizacije za sva gospodarstva svijeta jednostavno nije mogla biti ostvarena. Najrazvijenija gospodarstva posjedovala su snažne korporacije koje su bile već desetljećima nadmoćne na svjetskom tržištu. Stoga konkurentski pristup nerazvijenih gospodarstava svjetskom tržištu nije imao nikakve šanse za njihov uspjeh već u samom začetku. Visoko razvijena gospodarstva imala su zajamčeno vodeće mjesto na svjetskom tržištu.
U takvoj situaciji dogodilo se nešto ne predviđeno. Naime, nakon sloma komunizma, demokratski procesi koji su zahvatili čitavu Europu i počistili sav komunistički vlastelinski otpad, val demokracije nije uspio to isto učiniti i u Kini. Kineski studenti koji su tražili demokraciju na središnjem trgu Tiananmen u Beijing bili su temeljito izgaženi tenkovima kineske vojske, a nakon toga i kolektivno kremirani. Stoga je u SAD-u, kao državi predvodnici postupka demokratizacije diljem svijeta, postalo jasno kako od kineske demokracije nema ništa. No, postojala je stalna prijetnja izbijanja rata koji bi predvodila Kina. Naime, Kina je imala posve nedostatnu proizvodnju hrane, a broj pučana bio je preko 1,5 milijarde. Kina se ne može teritorijalno proširiti nigdje osim na sjever, točnije rečeno Sibir, koji je Kini još u 18 stoljeću oduzet od strane Rusije. Stoga je u SAD postojala stanovita strepnja kako bi moglo doći do velikog rata, pa čak i nuklearnog, ukoliko bi Rusija i Kina zaratili. Kako bi upravo takvu mogućnost spriječili, SAD su odlučile ekonomski pomoći Kinu, a što je želio tadašnji komunistički car Teng Siao Ping koji je smijenio sa vlasti komunističku Mao dinastiju. Otvarale su se masovno tvrtke u koje je ulazio američki kapital u točno određenim teritorijima Kine koje odredila državna vlast Kine. Teng je naime odlučio prihvatiti tržišno gospodarstvo, pluralizam svojinskih oblika, ali ostati na jednostranačkom sustavu. S druge strane, primijenjena je strategija u kojoj inozemna poduzeća moraju prije svega biti usmjerena na nastup na svjetskom tržištu, a ne nacionalnom, kako bi se kroz priljev čvrstih valuta u vanjskoj trgovini omogućile isplate dividendi američkim investitorima. Prolazila su desetljeća, kinesko gospodarstvo koje započelo sa proizvodnjom robe niske tehnološke razine, kao plastične šlape i drugo, usvajalo je sve više i više znanja i stvaralo uvjete za napredniji razvoj. Tehnologija se kupovala i kopirala pa i krala. Kina je proizvodila sve više roba više i visoke tehnološke razine. Na taj je način Kina ostvarivala ogromne suficite u trgovinskoj bilanci i posljedično tomu u bilanci plaćanja prema inozemstvu, a tako je i danas. SAD nisu znale zaustaviti daljnju „suradnju“ s kineskim gospodarstvom, ali se osjetila bitna razlika među njima, što je poljuljalo suradnju. Kina je vodila neku vrstu državnog kapitalizma, dok je u SAD-u i u EU vođen dionički kapitalizam.
Visoki rast izvoza iz Kine dogodio se zahvaljujući niskim izvoznim cijenama, a što se „objašnjavalo“ niskom cijenom radne snage. Međutim, ta niska cijena radne snage prestale je biti niska već prije 2 desetljeća, ali je kineska roba i dalje ostala jeftina. Razlog je u tome što je tečaj kineske valute yuan ostao praktično ne promijenjen. Tako je sva roba iz Kine ostala stalno jeftina, iskazano u stranim valutama država koje uvoze robu iz Kine. Dakle, politika podcijenjene tečajne vrijednosti yuana održava visoku potražnju za robom iz Kine. Tako se došlo do sadašnjeg stanja u kojem je preko 70% prometa na svjetskom tržištu vezano za kinesko gospodarstvo. Drugim riječima, svjetsko tržište postalo je monopolizirano od strane kineskog gospodarstva. Kinesko gospodarstvo postalo je drugo po svojoj snazi u svijetu, dok je američko tek nešto ispred kineskog. Također, gospodarstvo EU već je ozbiljno ispod kineskog gospodarstva. Na taj su način stvoritelji globalizma postali žrtve tog istog globalizma. U starom komunističkom „rječniku“ bi se reklo „revolucija jede svoju djecu“, a u ovom slučaju globalizam je skoro pa uništio „zapadni“ tržišni svijet. Dakle, „globalizam“ je praktično mrtav, i svako daljnje ustrajavanje na „globalizmu“ kakvog poznajemo ravno je suicidu čitavog „zapadnog“ svijeta.
„Zapadni“ svijet je suočen sa jednostavnim pitanje, kako dalje? Sada se rješenje traži u podjeli interesnih sfera u svijetu od strane velikih gospodarstava SAD, EU i Kine! Drugim riječima, Kinu treba spriječiti u ovladavanja baš čitavim svijetom, a što se sada događa. Kako bi se Kinu spriječilo mora se ponovno prihvatiti nužnost vlastite proizvodnje gotovo svih vrsta roba, kako je to nekad bilo. Ne može se dopustiti da baš sva proizvodnja robe bude u Kini te da se baš sve iz nje uvozi. Prve carinske pristojbe kineskoj robi uveo je Trump, protiv kojih je Biden bio „silno protiv“, a nakon dolaska na vlast Biden je još povisio carinske pristojbe te uveo i nove. SAD sada nastoji potaknuti vlastitu proizvodnju, a upravo to je nastojao i Trump. Zajedno s odljevom proizvodnje iz SAD u Kinu došlo je do socijalnog raslojavanja puka u SAD-u, na 95% siromašnog puka i 5% bogatog puka. Srednji sloj puka više ne postoji.
Time smo polagano došli do odgovora što je Novi Svjetski Poredak, a on označava globalnu podjelu svijeta između SAD, EU i Kine, uz oživljavanje vlastite proizvodnje u SAD i EU. Problem za SAD leži upravo u tome, kako objasniti Japanu, Južnoj Koreji, Tajlandu, te drugim azijskim državama koje su bile desetljećima vezane politički i gospodarski za SAD da sad moraju biti vezane za Kinu, a ne više za SAD? Veliko je pitanje isto tako, hoće li Kina imati teritorijalne zahtjeve prema susjednim državama poput Rusije ili Indije? Hoće li doći do sukoba Pakistana i Indije u slučaju sukoba Kine i Indije? Kako izgleda, „Novi Svjetski Poredak“, koji se tek treba uspostaviti, uopće nema nikakav idejni začetak, nego tek potrebu za promjenom. To bi bila promjena u kojoj više neće biti sveopćeg globalizma. A budućnost, puna je izazova, a premalo ima ideja.
Prof. dr. sc. Tihomir Janjiček, Kanada
