By Jedna od dilema s kojom se nedavno suočavala svjetska javnost bilo je pitanje dali će se Trump odlučiti bombardirati podzemne iranske nuklearne instalacije. Ustvari to je bilo krivo pitanje, formulacija, trebalo je glasiti “kada će ih napasti”!
Što je više vrijeme oticalo postalo je jasno da bez ovog zadnjeg ali ključnog vojnog pothvata svi raniji izraelski zračni napadi na Iran bi na kraju bili uzaludni, kratkotrajne važnosti. Intransigentni stav iranskog fundamentalističkog vodstva nije nićemu doprinuo da se stvar riješi mirovnim putem.
Dakle, dok god je Iran i dalje odugovlačio pozitivno riješenje nastalog impasse, zastoja, jednostavno nije bilo drugog izlaza. Iran nije htio prihvatiti drugorazrednu ulogu da ima na upotrebu atomsku energiju za dobrotvorne svrhe, želio je da ima izbora, da tu istu silu može preokrenuti u nuklearno oružje, na tome je radio i skoro taj cilj ostvario.
Takvo rješenje nikome nije prihvatljivo, pogotovo SAD a niti Kini i Rusiji, iako se te dvije sile nisu specifično od toga ogradile, jer bi takvo naoružanje Irana izazvalo lančanu reakciju na Bliskom istoku te bi i Saudijska Arabija zatražila da i ona dobije atomsko naoružanje.
Logično je da što više zemalja ima takvo naoružanje da su prilike za potencijalni nuklearni rat s tim veće. Argument da pošto Izrael ima već atomsko naoružanje da u tom smislu i Iran, kao protuteza Izraelu, može također imati slično naoružanje ne stoji.
Razlika je u trome što Izrael nema namjeru uništiti Iran, to nikada nije sugerirao, dok suprotno tome Iran je specifično stalno najavljivao da mu je želja da Izrael izbriše s kugle zemaljske. To nije samo želja Irana nego je i želja raznih pokreta na Bliskom istoku, tipa Hezbollah, Hamas kao i jemenskih Huta.
Činjenica je da li se mi slagali sa Izraelom i naćinom kako je nastao kao država Izrael je tu, i nema drugog izlaza nego prihvatiti njegovu eksistenciju. U mngoćemu Izrael je sličan Hrvatskoj, koju također nitko nije želio nego je morala sama odlučiti svoju sudbinu.
Kako reče izraelski prvi ministar Netanyahu pred 80. godina židovskom je narodu prijetilo istrebljenje, Holokaust je bio u punom pogonu. Danas je izraelski narod u punom razvitku, sila na Bliskom Istoku, u stanju obraniti se i ako treba povesti ratne aktivnosti i u susjednim zemljama.
Slično se i hrvatski narod suočio sa svojim vlastitim holkaustom također pred 80. godina, bleiburškom tragedijom, dok danas Republika Hrvatska je ne samo priznata zemlja u svijetu nego članica EU i NATOa, u stanju ustati u svoju vlastitu obranu.
Većina arapskih zemalja prihvaća postojanje Izraela i želi suradnju iako se to javno ne govori. U interesu je na pr. Saudijske Arabije da normalizira odnose sa Izraelom znajući koliko je ta zemlja napredna i razvijena vis a vis drugih arapskih zemalja. Zato je Hamas, kao iranski proksi, napao Izrael da do tog zbliženja ne dođe.
Žalosno je danas vidjeti u kakvom se stanju nalazi palestinski narod, samo radi toga što njihove vođe nisu shvatili političku stvarnost, to jest postojanje Izraela i stvorili svoju vlastitu državu u okvirima koji su im se pružali.
Bivši palestinski vođa Arrafat je potpisao ugovor sa Izraelom u Oslu 1993. ali ga nikada nije realizirao. Iako je ostalo mnogo neriješnih pitanja kao na pr. status Jeruzalema, kao glavnog grada Izraela i buduće palestinske države, rješenje je bilo moguće.
Slijedila je velika protivnost potpisivanju ovog sporazuma s obe strane, pogotovo palestinske.
Tražio se je odlučan lider koji je bio u stanju ponjeti moguću krivnju i nedostatke tog sporazuma. Izraelski prvi ministar Itzak Rabin je zato 1995. platio svojim životom, dok je Yasser Arafat posustao!
Danas takav jedan sporazum je nemoguće poptpisati, slijedila je radikalizacija u punom smislu. Smrću Arafata nastao je vakuum u palestinskom vodstvu kojeg je iskoristio Hamas da nametne svoju ekstremnu ideologiju uz potporu isto tako radikalnog Irana.
Zato nedavno bombardiranje iranske nuklearne industrije je samo nastavak suzbijanja radikalizma na Bliskom istoku. Prvo Hamasa, zatim Hezbollaha, a prije toga marginalizacija Sirije i Iraka. Posljedice će pokazati koliko je ova politika čvrste ruke, bilo Izraela bilo SADa, bila efikasna.
Jednostavno islamnskom fundamentalismu nema mjesta bilo na Bliskom istoku bilo gdje u svijetu. To je jedna arhaična ideologija koja vuće svoje korijene iz Muslimanskog bratstva nastalog u Egiptu jos dvadesetih godina prošlog stoljeća. Od tuda se u raznim nijansama proširilo diljem arapskog svijeta.
Iran, prvo pod vodstvom revolucionarnog lidera Ayatollah Khomeinija i sadasnjeg Khamenia sebi je prisvojio ulogu vrhovnog vođe, kao nastavak islamnskog kalifata koji je završio padom Otomanskog carstva krajem Prvog svjetskog rata. Ustvari radi se o jednoj manjinskoj sekti Shias vis a vis većinskoj Sunni kao što je je Saudijska Arabia, od tuda proizlazi suparništvo ovih dviju zemalja, Irana i Saudijske Arabije.
U sadašnjoj situaciji Iran nemože računati na bilo čiju potporu. Rusija je zauzeta sa ratom u Ukrajini a u isto vrijeme ne želi raspiriti islamnski fundamentalizam na svoju muslimansku manjinu. Kina s druge strane već je sredila svoje muslimane kojih u Kini ima oko 20. miljuna. Primjerice, Uygure strpala je u stvarne koncentracione logore, zabranila im vjerske običaje!
Kategorični nastup, akcija, američkog predsjednika D. Trumpa je opomena Kini da pazi što namjerava raditi u vezi Tajvana, da je Amerika odlučna braniti svoje interese iako je prije izbora izjavio da za njegovog mandata neće biti novih ratova.
Također je vidljivo da je njegova politika napram EU bila ispravna, učinila da se Europa bolje naoruža i shvati svoju ulogu, kao što je to nedavno potvrdio novoizabrani njemački kancelar Merz izjavom:„Ovo je prljavi posao koji Izrael radi za sve nas“!
Možda je ovo početak jednog novog Pax (Trumpa) Americana koji za sada nije vidljiv ali ima vremena da sazrije ako svijet ozbilno shvati nastalu političku situaciju. Do tog shvačanja će zavisiti dali će biti daljnje ekskalacije konflikta, bilo na Bliskom istoku bilo na drugim ratištima. S time i kraj dilemi i korak napram općem miru u svijetu.
Stjepan Asić
