By Umjesto tebe
uvijek se netko drugi vrati
nekom drugom
na neko nepoznato mjesto.
(M. Tomaš, Povratak u Mostar)
III. Dio
Kao što je već u ranijim nastavcima teksta “Mit o povratku i hrvatska dijaspora” rečeno, hrvatska dijaspora u Australiji po svojoj društvenoj strukturi je etnonacionalnog karaktera. U rasponu od četiri desetljeća stvaranja i djelovanja dijasporskih institucija kojima se gradio i održavao odnos spram domovine porijekla i mainstreama Australije, održala se i jačala stvorivši čvrstu jezgru društvene formacije. U odnosu na druge manjinske zajednice i dijasporske grupacije u Australiji, hrvatska je dijaspora bila među najglasnijima i najaktivnijima ističući se volonterskim radom i humanitarnim angažmanom, političkim aktivizmom i kulturnim i športskim aktivnostima, entuzijazmom i originalnim projektima usmjerenima spram stare domovine, koji su većinskom društvu Australije ponekad zadavali ozbiljne glavobolje. Dijaspora koja nije imala nacionalnu državu na koju bi se mogla pozivati, a Jugoslaviju iz koje je većina njezinih pripadnika pobjegla nije smatrala svojom, stvarala je simulakrum nepostojeće hrvatske države i tako prkosila svima koji je nisu priznavali, bilo da su dolazili na krilima UDBE iz Jugoslavije ili iz institucija Australije kojima se hrvatska dijaspora činila velikim teretom za stabilnost bilateralnih odnosa s Jugoslavijom i političke prilike na domicilnoj društvenoj sceni. O tome svjedoči i u svjetskim razmjerima jedinstveni projekt hrvatske „kvazi ambasade“ s kraja 70-ih, koji su smislili hrvatski politički emigranti i koji je zadao velike muke australskoj državi te je bila prisiljena donijeti novi zakonski akt kako bi zabranila nakon gotovo dvije godine postojanja njezino daljnje djelovanje. To je izazvalo znatnu pozornost i brojne reakcije australske i svjetske javnosti.
Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, val hrvatskih doseljenika na australsko tlo nametnuo je došljacima potrebu vezivanja sa sunarodnjacima koji su već djelovali u različitim društvima u ranijem razdoblju ponajprije radi prilagodbe novoj sredini. Zatečeni sličnim svakodnevnim problemima, od potrage za poslom i krova nad glavom do nemogućnosti komunikacije na materinskom jeziku, novi pridošlice tražili su zaštitu i pomoć sunarodnjaka i međusobno se povezivali da bi prebrodili kulturni šok s kojim su se suočili doselidbom u svijet o kojemu nisu gotovo ništa znali. Nije trebalo proći mnogo vremena da dođu do izražaja poremećena emocionalna stanja i psihičke traume koje su mnogi proživjeli zbog osjećaja gubitka veze s korijenima i straha od nepoznatog okruženja. Postepenim organiziranjem društvenog života zajednice, stvaranjem neophodnih institucija, vjerskih i društvenih sastajališta polako se oblikovao politički osviješten narativ o nužnosti identifikacije dijasporske zajednice navlastitoga etnonacionalnog identiteta na programu rada za neovisnost hrvatske države. To bi bio uvjet, kako su mnogi vjerovali, za njihov povratak u domovinu, a onima koji bi ostali, zahvaljujući priznanju hrvatske države na međunarodnoj političkoj sceni, priznao bi se nacionalni identitet i pripadnost hrvatskom nacionalnom korpusu.
U tome su dvije vrste institucija odigrale ključnu ulogu: hrvatski katolički centri s katoličkim klerom iz domovine te političke organizacije, u čemu je hrvatska dijaspora u Australiji pokazala osobitu živost. Oba ova čimbenika usmjeravala su i pokretala razvoj dijasporske zajednice organiziranjem lepeze društvenih sadržaja i institucija, klubova i udruga, jezičnih tečajeva i kulturno-umjetničkih programa. Oni manje vidljivi, ali ne i manje značajni subjekti u hrvatskoj dijasporskoj zajednici bile su hrvatske žene koje su, usprkos neprimjetljive pozicije u australskom društvu, odigrale izuzetno važnu ulogu u čuvanju materinskog jezika, običaja i etosa među potomcima te držale obitelj na okupu.
Bilo je stoga potrebno u središnjem djelu knjige Mit o povratku, hrvatska dijaspora u Australiji donijeti povijesni pregled doselidbe Hrvata na australsko tlo i formiranja dijasporske zajednice s nacionalnim sentimentom u periodu od kraja Drugog svjetskog rata do proglašenja nezavisnosti Republike Hrvatske. U tome dijelu prati se doselidba Hrvata u Australiju, stvaranje institucija, političkih organizacija, borba za priznanje hrvatskog identiteta i veza s domovinom. Među hrvatskim doseljenicima rano se razvila politička aktivnost, formirane su brojne političke organizacije koje su bile isključivo podređene cilju stvaranja hrvatske države. Ideja slobodne Hrvatske sve ih je držala na okupu, iako su pripadale čitavom spektru političkih ideja i nisu bile jedinstvene po pitanju metoda djelovanja. U australskom političkom životu nisu sudjelovale, jer su sve svoje energije usredotočile na aktivnosti oko stare domovine. Razumljivo, to je izazivalo brojne napetosti između australske države i hrvatske zajednice čemu je dobrim dijelom kumovala djelatnost razgranate mreže pripadnika tajnih službi Jugoslavije. Dijelom su tome doprinosili i pojedini radikalizirani aktivisti koji su vjerovali da mogu uz pomoć svojih istomišljenika rušiti jugoslavenski komunistički poredak ne poznajući stvarno stanje režima i politički i društveni kontekst u Jugoslaviji. O tim tragičnim epizorama također se govori u knjizi.
U ovom središnjem poglavlju razmatraju se i drugi oblici društvenog i kulturnog života hrvatske dijaspore u Australiji. Od osobite važnosti bilo je čuvanje nacionalnog identiteta prisutno u svim oblicima zabave, vjerskih i kulturnih praksi. O tome su brinuli hrvatski katolički centri i svećenici iz domovine kao glavni čuvari religiozne i nacionalne svijesti. Posebna pozornost posvećivala se njegovanju materinskog jezika organizacijom tečajeva, škola, a u konačnici organiziran je i studij hrvatskog jezika i kulture na Macquarie sveučilištu u Sydneyu (prvi takav program u svijetu). Na očuvanju hrvatskog jezika znatan doprinos dali su hrvatski mediji – tiskovine, radio i TV programi, političke tribine i informativni centri. U okviru ovoga poglavlja analizira se i proces hibridizacije dijasporske zajednice pod utjecajem mainstream kulture te “pomicanje” identiteta nove generacije australskih Hrvata rođenih i školovanih u Australiji koji su s vremenom zahvaćeni procesom asimilacije. Ti su Hrvati druge generacije polako gradili most spram australskog mainstreama, ali se u većini nisu do kraja oslobodili osjećaja podijeljene naklonosti.
Što se tiče pozicije hrvatskih žena u Australiji, Australke anglo-keltskog porijekla imale su ogromne prednosti u odnosu na doseljenice iz drugih zemalja pa tako i u odnosu na Hrvatice. Australke su vrlo rano, već koncem 19. stoljeća podržavale sufražetski pokret. Već početkom 20. stoljeća izborile su pravo glasa i izjednačile se u političkim pravima s muškarcima. Žene većine drugih etničkih grupa, živjele su u izoliranim etničkim getima naučene na način života i ulogu žene kakav su poznavale u zavičaju gdje su odrasle. Većina Hrvatica stigla je u Australiju iz pasivnih konzervativnih sredina u kojima su oblikovale svoj identitet majke i supruge. Kako nisu znale engleski jezik, bile su vezane za lokalne etničke enklave u kojima su rješavale svoje svakodnevne obaveze i druženja, te su ostale daleko od života mainstreama. Čak i onda kad su počele raditi i privređivati izvan doma, prošle su težak put oslobađanja iz svoga etničkog geta. Prva mjesta za društvenu interakciju Hrvatica bila su filantropska društva koja su same osnivale i vodile te kulturne udruge koje su im omogućavale kontakt s drugim etničkim grupama i društvom zemlje domaćina.
U zadnjem, etnografskom, bloku u knjigu je uvršteno sedam životnih priča australskih Hrvata koje pružaju uvid u osobna iskustva iseljeničkog života pripovjedača, ali i u proces stvaranja dijaspore te u dinamiku društvenih odnosa u hrvatskoj zajednici u Australiji. Autori priča su Tomislav Gavranić, Carol Susan Su Mijić koja pripovijeda o svome suprugu Petru Mijiću, Dragica Hedješ, Drago Šaravanja, Luka Budak, Duška Tomašić i Vladimir Mark Jakopanec. Potrebno je istaknuti da sudionici ovog istraživanja pripadaju različitim kontekstima po dobi, obrazovanju, doselidbi, profesijama. Jedina poveznica među njima koja ih čini članovima dijaspore odnosi se na njihovo sudjelovanje u društvenom životu i procesima hrvatske dijaspore. Osim navedenih sedmoro sudionika istraživanja, u ovu disertaciju uvršteni su mnogobrojni autentični iskazi pojedinaca vezanih osobnim sudbinama za iskustvo dijaspore.
Dubinskim istraživanjem teme mita o povratku u hrvatskoj dijaspori u Australiji, koji je odigrao fundamentalnu ulogu u razvoju i oblikovanju hrvatske dijasporske zajednice u obliku velikog narativa o mesijanskoj ulozi dijaspore u borbi za osamostaljenje Hrvatske, pokazalo se da je hrvatska dijaspora društvena formacija koja odgovara definiciji klasične žrtvene dijaspore. To je društvena formacija nastala na etnonacionalnom supstratu, trajno okrenuta zemlji odselidbe, a svojim transgraničnim i transnacionalnim vezama, ostalim hrvatskim dijasporskim zajednicama u svijetu i sličnim grupacijama u zemlji prihvata. To je društvena formacija koja zemlju prihvata nije doživljavala ko svoju pravu domovinu. Uz pomoć narativa o povratku gradila je institucije i živjela unutar svoje grupe, a time je nenamjerno osigurala pretpostavke za postupnu integraciju u društvo domaćina. Terapijski karakter mita o povratku služio joj je kao balzam na rane. Snaga, razvoj i uspjesi ove dijaspore ovisili su o političkoj i društvenoj situaciji u Hrvatskoj. Što je teže bio dohvatljiv cilj slobodne hrvatske države, to je dijaspora žešće i upornije nastupala u javnom prostoru mainstreama. Program koji si je zacrtala nije bio pravi povratak, nego legitimiranje vlastitog identiteta ʼdrugostiʼ u odnosu na društvo mainstreama kojega je mogla ostvariti jedino međunarodnim priznanjem svoga nacionalnog identiteta.
Danas smo svjedoci da je proces ubrzane integracije pripadnika hrvatske dijaspore u australsko društvo u punom zamahu kao i rastakanje hrvatske dijasporske zajednice kakvu smo poznavali do konca 20. stoljeća. Neminovnost toga procesa nije moguće zaustaviti, ali je jedino moguće ostaviti širom otvorena vrata domovine svima onim potomcima stare dijasporske zajednice koji osjećaju svoju ʼdrugostʼ u odnosu na zemlju domaćina Australiju koja ih je konačno prigrlila i priznala, ali još uvijek nose srčiku hrvatskoga identiteta u svojim njedrima.
Hvala na pažnji!
dr.sc. Tuga Tarle
