Nikola (ukrajinski Mykola) Kostomarov (1817.-1885.) jedan je od najistaknutijih ukrajinskih i ruskih povjesničara 19. stoljeća. Možemo reći da je bio čovjek koji se stalno nalazio na granici dviju kultura – ukrajinske i ruske. Otac mu je bio Ukrajinac, majka, prema njegovom svjedočanstvu, Ruskinja. Rođen je u Voronješkoj oblasti (današnja Ruska Federacija), gdje je značajan dio stanovništva bio etnički Ukrajinci, ali su pored Ukrajinaca tamo živjeli i Rusi. Već u djetinjstvu M. Kostomarov imao je priliku promatrati razlike između ova dva naroda. M. Kostomarov je o tome vrlo dobro pisao u svojoj “Autobiografiji”, kao i u članku (Dvi rus’ki narodnosty) gde je istaknuta i programska javno-politička i povijesna rasprava ukrajinskog povjesničara Mikole Kostomarova, objavljena 1861. godine u petrogradskom časopisu Osnova.
Kostomarov osporava službenu ideju o jedinstvenom ruskom narodu te dokazuje da istočni Slaveni dijele korijene, ali da su se razvili u dva potpuno odvojena naroda – velikoruse (Ruse) i južnoruse (Ukrajince).
Inače, Mykola Kostomarov autor je brojnih povijesnih studija, uključujući monografiju o prošlosti i Ukrajine i Rusije. Budući da je pod određenim utjecajem filozofije njemačkih romantičara, bio jedan od prvih u ukrajinskoj i ruskoj historiografiji koji narod smatra važnim objektom povijesti.
Ključne teze i važnost njegova djela odnose se na razgraničenje naroda, u kojem Kostomarov detaljno povijesno, kulturno i psihološko uspoređuje dva slavenska naroda – ono što naziva “južnoruskim” (danas ukrajinskim) i “velikoruskim” (danas ruskim) narodima.
U djelu kulturnih razlika, ističe da Ukrajince (južne Ruse) karakterizira individualizam, težnja za osobnom slobodom, demokracijom i dubokom poetikom. Nasuprot tome, Ruse (Velikoruse) opisuje kroz sklonost kolektivizmu, želja za životom u državi sa vladanjem čvrste ruke (autokraciju) i praktičnost.
Temelj ukrajinskog pokreta izložen u tekstu smatra se jednim od ključnih intelektualnih temelja ukrajinskog nacionalnog preporoda u 19. stoljeću, jer je znanstveno i novinarski opravdao postojanje posebnog ukrajinskog identiteta neovisnog o ruskom.
Nažalost, članak „Dvije ruske nacionalnosti“, zbog političkih razloga, postao je „terra incognita“ prilikom razmatranja ostavštine Mikole Kostomarova. Obično nije ponovno objavljivan, a istraživači se nisu usredotočili na njega. Stavovi izneseni u njemu bili su previše nekonvencionalni – i za rusku carsku i za sovjetsku historiografiju. Nažalost, i ukrajinski nesovjetski povjesničari praktički su ignorirali ovo djelo.
U članku “Dvije ruske nacionalnosti” mogu se razlikovati tri semantička bloka. Prvo, znanstvenik iznosi svoje stavove o formiranju nacionalnosti. Istovremeno, veliku pozornost posvećuje geografskom okruženju, kao i kontaktima među narodima. U drugom semantičkom bloku predstavljena je shema formiranja i razvoja istočnoslavenskih etničkih skupina. Treći, najvažniji semantički blok članka je usporedba ukrajinske i ruske nacionalnosti. M. Kostomarov ističe značajne mentalne razlike između ove dvije etničke skupine, da su to potpuno različiti narodi i po kulturi i (što je najvažnije!) po načinu ponašanja i svjetonazoru. Međutim, kaže da se ove nacionalnosti međusobno nadopunjuju.
No, kako bismo dalje razumjeli koncept i prije nego što započnemo analizu članka, potrebno je razmotriti u kojem se kulturnom i znanstvenom kontekstu pojavio i „funkcionirao“. U to vrijeme u ruskoj historiografiji prevladavala je dinastička teorija, prema kojoj je Rus (ruska država) nastala pozivom Varjaga u Novgorod. Tako je rođena dinastija Rjurikoviča, čiji su predstavnici vladali prvo u Kijevu, zatim u Moskvi i Sankt Peterburgu. I vladali su jednim narodom – Rusima. Činjenicu da su vlasti njegovale ovu teoriju svjedoči i veličanstvena proslava 1000-te obljetnice pozivanja Varjaga, 1862. godine. Pojašnjenja radi, 1862. godine Rusko Carstvo slavilo je 1000. obljetnicu “sazivanja Varjaga” (što se, prema kronologiji ljetopisa, dogodilo 862. godine). Taj je događaj službeno protumačen kao “1000. obljetnica ruske državnosti”.
Što se tiče Ukrajinaca i Bjelorusa, oni su smatrani regionalnim granama velikog ruskog naroda. I, sukladno tome, glavnim zadatkom vladara Rusije smatralo se okupljanje svih “ruskih zemalja”. Kasnije modifikacije ove teorije bili su koncepti “staroruske narodnosti”, “tri bratska naroda”, a u sadašnjoj fazi koncept “ruskog svijeta”.
Alternativa tim stavovima bili su stavovi koje su iznijeli poljski intelektualci. Već su predstavnici “ukrajinske škole u poljskoj književnosti”, posebno Tomasz Padura, vjerovali da su Rusi “potomci Mongola”. Oni “nisu baš Slaveni” ili čak uopće nisu Slaveni. Dok su Ukrajinci i Bjelorusi Slaveni i bliski Poljacima. Takvi su stavovi razvijeni i potkrijepljeni u djelima Franciszeka Henryka Duchińskog, rođenog Ukrajinca (poljski: Franciszek Henryk Duchiński, 1816.-1893.). Emigrirao je iz carske Rusije u Francusku, gdje je objavio svoja djela. Objavljeno na francuskom, njegovo djelo “Arijski i turanski narodi” postalo je prilično poznato među znanstvenom i neznanstvenom javnošću. Pod utjecajem ovog i drugih djela F. Duhinskog, u Francuskoj su čak ispravljeni i udžbenici povijesti. Očito je M. Kostomarov znao za ta djela, a njegov članak “Dvije ruske nacionalnosti” u određenom je smislu reakcija na stavove F. Duhinskog. Iako članak ne sadrži reference ni na jedno djelo, uključujući i djelo ovog autora.
Koja je bit stavova F. Duhinskog? Čovječanstvo je podijelio u dvije velike skupine – Arijevce (Indoeuropljane) i Turance. Glavna razlika među njima je u tome što su Arijevci poljoprivrednici, a Turanci uglavnom nomadi. Ta se razlika odnosi na sve aspekte društvenog i kulturnog života i nemoguće ju je iskorijeniti.
Prema F. Duhinskom, granica između arijske Europe i turanskog svijeta ide uz Dnjepar. Europska regija obuhvaća Ukrajinu (za koju F. Duhinski dosljedno koristi izraz Rus), Bjelorusiju, Litvu, baltičke zemlje i teritorij bivše republike Veliki Novgorod. Dalje na istok proteže se strani turanski svijet.
Znanstvenik je smatrao pogreškom tražiti podrijetlo Rusije, same Moskovije, u povijesti Slavena Kijeva i Novgoroda. To podrijetlo, prema njegovim stavovima, treba tražiti u povijesti finskih plemena Volge. Odbacujući stavove ruskih povjesničara, izjavio je da nikada nije bilo masovne migracije Slavena iz Dnjepra u Volgu. I moskovska država ne može se smatrati nasljednicom tradicija kijevske državnosti. Usvajanje imena Rus, Rusija od strane vladara Moskovije je povijesna uzurpacija. Međutim, pod utjecajem dinastije Rjurikovača i Pravoslavne crkve, finski i tatarski stanovnici Moskovije usvojili su slavenski jezik, ali su zadržali vlastiti način života. To se može vidjeti u njihovim nomadskim tradicijama, komunizmu (što znači ruske distributivne općine), autokratskom obliku vladavine i vjerskom sektaštvu.
No, naglasimo da je Kostomarov 1845./1846. u Kijevu bio suosnivač i glavni teoretičar Bratstva svetih Ćirila i Metoda (Кирило-Мефодіївське братство), tajnog društva koje je okupljalo ukrajinske intelektualce. Bio je autor njihovog glavnog programskog dokumenta pod naslovom “Knjiga o biću ukrajinskog naroda” (Книга бутя українська народо).
U ovom programu najavljen je koncept panslavenske federacije, Kostomarov je predstavio viziju panslavenskog ujedinjenja temeljenog na načelima demokratske i liberalne federacije. Njegova ideja bila je sljedeća: Ukidanje carstva i kmetstva, jer se snažno protivio ruskom autokratskom carizmu i ugnjetavanju. Zamišljao je savez slobodnih i ravnopravnih slavenskih naroda. Zamišljena autonomija za sve Slavene: Federacija bi se sastojala od nekoliko slavenskih država s vlastitom samoupravom, ali sa zajedničkim parlamentom (saborom). Za nas je u tom programu najvažnije bilo uključivanje Hrvata i Srba u slavensku zajednicu (bez Rusa). U njegovoj koncepciji, slavenski narodi bili su podijeljeni u zasebne skupine koje bi unutar te velike federacije formirale republike. Južni Slaveni, prije svega Hrvati, Srbi i Slovenci, smatrani su ravnopravnim članovima tog budućeg sveslavenskog saveza, koji bi bio oslobođen pritiska i Austrijskog (Habsburškog) i Osmanskog carstva.
Osim toga, Mykola Kostomarov reagirao je na to kako je Moskovija preuzela (prisvojila) ime Rus od ukrajinskog naroda. Kostomarov objašnjava fenomen promjene imena kroz sljedeće aspekte: gubitak vlastitog imena. Ovdje navodi da je naziv “Rus” izvorno bio isključivo vlasništvo jugozapadnog (ukrajinskog) naroda. Kada se to ime proširilo na sjever i istok (Moskovska kneževina), Ukrajinci su praktički ostali bez svog povijesnog imena, jer je ono što je bila njihova lokalna značajka postalo opći naziv za cijelo carstvo. To je potvrdio ističući postojanje koncepta dviju različitih kultura. Podsjetio je da Moskovska kneževina i stara Kijevska Rus predstavljaju dva potpuno različita kulturna, mentalna i politička modela. Dok je jugozapadna Rus (Ukrajina) njegovala slobodu, demokratske elemente i Kozake, sjever (Moskovska kneževina) razvio je autokraciju, despotizam i centraliziranu vlast cara.
Karta francuskog vojnog inženjera i kartografa Guillaumea Levasseura de Beauplana iz 1680. (na temelju opće karte iz 1648.). A u gornjem desnom kutu je lokacija Moskovske države – Moscovia Pars (Zemlja Moskovske države)
Kako bismo objasnili prepisanu povijest od strane današnje ruske države, navest ćemo neka poznata ukrajinska imena. Tako kod Ivana Drače čitamo: „Ime Rus je istrgnuto iz srca Kijeva željeznom rukom Petra.“ To se dogodilo prije 300 godina, 22. listopada 1721., kada je car Petar I. proglasio Moskovsku Imperiju „Ruskim Carstvom“, a Moskovljane „Rusima“. Takva promjena imena moskovske države predstavljala je ozbiljan izazov identitetu ukrajinskog naroda.
„Mi smo narod kojem je ime ukradeno“ – tako je nekoliko stoljeća kasnije akademik Mihail Hruševski opisao situaciju.
Doktor povijesti Jaroslav Daškevič detaljnije je komentirao događaj: „Moskovska Rusija je u biti uzurpirala ime Rus, koje svojim specifičnim značenjem – etničkim, geografskim i organizacijskim – u potpunosti odgovara modernom terminu Ukrajina… To je Moskovskoj Rusiji, iako lažnoj, ali ipak, dalo sjaj kulturne, civilizirane države s drevnom povijesnom tradicijom, s bizantsko-kijevskom crkvenom metrikom.“
Razmotrimo u fazama kako se to dogodilo.
Godine 1721., nakon preimenovanja, u Moskvi se pojavila hitna potreba za pisanjem nove verzije povijesti koja bi opravdala kontinuitet imena “Rus” iz kneževske Rusije. I imperator Petar I. se zauzima za to.
Moskovsko kraljevstvo ili u europskim izvorima “Moskovska kneževina” naziv je ove države prije Petra I. Situacija se radikalno “promijenila”… Nakon pobjede u Sjevernom ratu protiv Švedske i gušenja otpora ukrajinskog naroda predvođenog hetmanom Ivanom Mazepom. Godine 1721. moskovski car Petar Prvi proglasio se carem, a ime svoje države Moskovske kneževine promijenio je u “Rusija” – bizantsku transkripciju imena drevnog ukrajinskog carstva Rusije (usput, Petar Veliki usvojio je i bizantski grb Ruskog Carstva – crnog dvoglavog orla). Izjavio je: “Od sada će se moskovski narod zvati ruski narod!” Za to što će zapadni pisci od sada pisati Rusija (Russia) umjesto Moskva. Za ovo Petar je platio zlatom”….. Međutim, povijesno je poznato, unatoč moskovskoj propagandi, da je Ukrajina Rus, ali ne Rusija.
Ovdje je detaljno napisano kako su Petar I., i njegovi nasljednici slali “ambasadore” po Europi, koji su pretraživali sve trgovine i knjižnice tražeći stare karte gdje se Moskovska kneževina nazivala Moskovska kneževina, a Ukrajina – Ukrajina ili Rusija. Potrošili su mnogo novca i truda da unište stare karte i plate tiskanje novih – s “ispravnim” natpisom…
Tako je počeo koristiti izraz “Ruski svijet”!
U to vrijeme, Srbija je bila pod okupacijom Osmanskog Carstva, ali je na Berlinskom kongresu 1878. godine stekla punu neovisnost od njega. Dinastija Obrenović napravila je veliki zaokret u vanjskoj politici prema Austro-Ugarskoj zbog razočaranja u Rusiju (Sanstefanski ugovor). Vrhunac zbližavanja s Habsburškom Monarhijom bilo je potpisivanje Trgovinskog ugovora i Tajne konvencije 28. lipnja 1881. Tim strogo tajnim dokumentom Srbija se obvezala da neće sklapati nikakve političke sporazume s drugim državama (prvenstveno Rusijom) bez prethodnog odobrenja Beča.
U to vrijeme Nikola (Mykola) Kostomarov je uhićen i zatvoren u Petropavlovskoj tvrđavi 1847. godine, za vrijeme vladavine cara Nikole I. koji se bojao da je Kostomarov stvorio skupinu poput oktobrista koji su se, međutim, pojavili dvadeset godina kasnije (umro je 1885.).
Tada su, zajedno s Tarasom Ševčenkom, počeli pisati na ukrajinskom jeziku i bili je prožeti idejama slobode. Većina raspravljenih pitanja bila je reformistička. Zamišljali su napredak bez krvoprolića, ispovijedanje evanđeoske dobrote, razvoj kulture i promjene u društvu. Iako su im se mišljenja razlikovala po pitanju oružanog ustanka. Novinar Mykola Savich zagovarao je tu tezu, kao i Taras Ševčenko, koji je u svojim djelima više puta pozivao narod na borbu protiv vlasti.
Imali su i različite stavove prema religiji. Ševčenko je bio vjernik, ali je bio skeptičan prema crkvi. Rekao je religioznom Kostomarovu: “Ti, Mikola, želiš vratiti sve Slavene u svećenikovu (popovu) kuću.” Kršćanska religija nije bila ideološki odbačena. Ali pitanje je u kojoj mjeri bi se trebala temeljiti na pravoslavnim tradicijama. Jer dio Slavena su katolici.
Bilo je to razdoblje ruskog cara Aleksandra II. Romanova koji je ubijen 13. ožujka 1881. Taj car, otprilike istih godina kao i britanska kraljica Viktorija, kojom se nekoć namjeravao oženiti i tako ujediniti prijestolja Rusije i Britanije, kako bi se na velikoj pozornici započelo stvaranje “ruskog svijeta” u Europi. Vozio se u kočiji na vojnu paradu. Ali ubojice koje su ga čekale s eksplozivom pripadale su ljevičarskoj skupini koja je bila za socijalnu revoluciju. Jedan od vođa tih ćelija bio je Aleksandar Uljanov – Lenjinov brat. Nakon atentata u kome je imperator Aleksandar II., ostao bez obe noge, umro je u roku od 15 minuta.
Nekoliko godina kasnije, u Srbiji, posljednji vladar iz dinastije Obrenović, kralj Aleksandar Obrenović, biva ubijen zajedno sa svojom suprugom, kraljicom Dragom, u atentatu poznatom kao Svibanjski ustanak. Ovaj puč izvršen je u noći između 28. i 29. svibnja 1903. godine po starom kalendaru (ili 11. lipnja po novom kalendaru). Ustrijelili su kraljevski par, izboli ih bajunetima, a zatim njihova unakažena tijela bacili s terase (prozora) palače ravno u dvorište. Ovim brutalnim činom službeno je ugašena loza i vladavina dinastije Obrenović, a na srpsko prijestolje doveden je kralj Petar I. Karađorđević. Dolaskom na vlast Petra I., Srbija je radikalno promijenila smjer svoje vanjske politike – prekinut je dotadašnji austrofilski kurs Obrenovića, a zemlja se čvrsto okrenula prema Rusiji i Francuskoj.
Još jedan detalj je primjetan u ovom atentatu, a to je defenestracija. Ovaj čin nasilnog izbacivanja neželjenih ljudi kroz prozor danas je usvojio ruski predsjednik Vladimir Putin i široko se primjenjuje na one koje želi ukloniti.
Za razliku od ruskog carskog panslavizma, koji je težio dominaciji Moskve, Kostomarovljev koncept temeljio se na jednakosti svih naroda. Svaki slavenski narod imao bi svoju samoupravu, očuvan jezik, kulturu i posebne institucije. Uz Ukrajinace, Ruse i Bjeloruse, ova zajednica je nužno uključivala i Južne Slavene (Srbe, Hrvate, Bugare, Slovence), kao i Zapadne Slavene (Poljake, Čehe, Slovake). Ali bez Moskovljana!
Srbi se tome opiru do danas i žele “ruski svijet”. A taj “svijet” donosi svakakve probleme, i to ne samo na Balkanu.
Bojan Jovanović
Leave a Comment