Starije osobe nikada nisu bile izloženije raznim predatorima i lešinarima kao danas, ali još je strašnije kada sumnja padne na one koji bi po svojoj službenoj dužnosti trebali biti njihova zaštita, posebno ako su to institucije u funkciji pravne države ili sustava socijalne skrbi.
Slučaj u priloženom videu je svjedočenju s otoka Ugljana toliko nevjerojatan da bi, da nije riječ o pravoj ljudskoj tragediji, mogao zvučati kao scenarij za kriminalistički film. Prema navodima Hrvoja Punoša koje je izrekao u razgovoru sa novinarom Hrvojem Bajlom, djelatnice Centra za socijalnu skrb Zadar dolaze u psihijatrijsku bolnicu na Ugljanu do žene koja se liječila nakon navodnog pokušaja samoubojstva i navodno je nagovaraju da potpiše dokument kojim pristaje na prodaju odnosno gubitak suvlasničkog prava na vlastitoj obiteljskoj kući, što je po izjavi gospodina Punoša i potpisala.
Ako je sve što je naveo gospodin Punoš istina, a osoba u tom trenutku bila teško psihički bolesna i hospitalizirana, logika traži odgovor na pitanje tko je procijenio da je sposobna donositi tako dalekosežne imovinske odluke? Tko ju je u navedenim okolnostima štitio zajedno sa njenom imovinom?
Nakon potpisivanja suglasnosti slijedi dio priče koji spada u pravi horor koji bi mogao biti zanimljiv i nekim nadležnim institucijama pravne države, a možda i jeste. Dakle, i opet po izjavi gospodina Punoša, nakon potpisivanja dokumenta žena je doživjela incident sa samozapaljenjem u psihijatrijskoj ustanovi, potom preminula, a njezina je kuća ubrzo prodana, navodno ispod tržišne vrijednosti.
Posebnu zanimljivost i tajanstvenost cijeloj priči daje navod po kojem je nakon smrti gospođe o kojoj je riječ (Marija Lasan) obavljeno kremiranje bez obavještavanja dijela obitelji, dok je imovina ubrzo prodana. Ako su navodi gospodina Punoša točni postavlja se pitanje zašto bi netko prodao vrijednu nekretninu ispod tržišne cijene, potom bez obavijesti obitelji u tajnosti kremirao nečije tijelo, a nakon svega uskratio informaciju gdje je pohranjena urna sa pepelom preminule osobe.
Ako je u navedenom slučaju sve bilo zakonito i u najboljem interesu bolesne, kasnije preminule osobe, onda prostora za tajnovitost i uskratu informacija ne bi trebalo biti, no ako je u ovom slučaju moguće riječ o zlouporabi sustava nad najranjivijima, a potom i prikrivanju nekih radnji, onda se radi o i te kako ozbiljnom kršenju zakona, naravno, ako se utvrdi da su navodi gospodina Punoša točni.
Ako nadležne institucije potvrde navode onda netko treba odgovoriti na pitanje tko je sve u navedenom slučaju donosio pojedine odluke, na temelju kojih činjenica ili nalaza, tko je u psihijatrijskoj ustanovi provjerio sposobnost osobe za raspolaganje imovinom, tko je nadzirao postupak, i na koncu je li provedena neovisna istraga?
Ne ulazeći u točnost navoda gospodina Punoša sa čime bi se zasigurno trebao pozabaviti DORH, treba naglasiti kako država koja ne može zaštititi bolesnog i nemoćnog čovjeka od onih koji bi ga trebali štititi nije zakazala samo prema jednom čovjeku, zakazala je kao sustav i prema svima. Starost, bolest i nemoć ne smiju postati ulaznica za otimačinu tuđe imovine.
Ako je sve čisto u spomenutom slučaju onda to DORH treba potvrditi, ali ako nije onda netko mora odgovarati!
(Na oov linku možete pogledati snimku razgovora)
https://www.youtube.com/watch?v=utydB2Wfr0k
U Zagrebu, 08. 10. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof
Leave a Comment