Kompromis između dva svijeta – polemika o idealizmu u „krletci od krvi”…

Ova polemika od 26. rujna dio je mrežne korespondencije između Nikole Puzovića i sugovornika pod pseudonimom Optimum X koja je svojevrsni nastavak cjeline U metafizičkim okovima realnacionalizma. Kroz formu sažetog, ali argumentiranog dijaloga, autori otvaraju vječni sukob između materijalističkog determinizma i metafizičkog idealizma, propitujući pritom samu svrhu i vrijednost ljudskog bivanja, odnosno postojanja i djelovanja.

Puzović kao i do sada snažno zastupa voluntaristički post-iluzorni idealizam, vršeći sintezu s konceptom junačkog pesimizma, čime se stvara alternativa amorfnom nihilizmu, ali usprkos tome brani premisu biološkog determinizma. Prema tom stajalištu ljudsko ponašanje, društveni odnosi i osobine objašnjavaju se biološkim čimbenicima, kao što su genetika, anatomija i evolucija. U tom kontekstu bi se moglo reći da se Puzović kao post-iluzorni idealist referira na latinsku izreku ingenii largitor venter (hrv. trbuh podmićuje karakter).

[Puzović]: Materijalno je imanentno, neekonomično, non-idealističko… Individua je eksterno tek objekt koji je biološki determiniran. Naškoditi biću je nepravda, no isto usmjeriti ka sebi je oslobađajuće tek kao opcija – izbor u gotovo svakom trenutku bivanja.

[Prva misao se nadovezuje na sljedeću autorovu tvrdnju]: Intelektualna meritokracija potisnuta je materijom, a materija je uvijek kvantitativna, no nakupinom otpadnih tvari dobijemo deponiju… Što sam doli dio sustava – bezvrijedni komad.

…Postoji samo jedno ispravno pitanje: šta je svrha tvog života i u čemu je njegova najviša vrijednost? Šta da činiš da on ne bude uzalud protraćen? Svakako to što ćeš živjeti radi najrjeđih i najvrjednijih, a ne većine, najbrojnijih, ali najbezvrjednijih. Upravo takvu svijest bi trebalo formirati i njegovati kod mladog čovjeka. On prvenstveno sebe mora da shvati kao bezuspješno djelo prirode, ali i kao svjedočanstvo o najplemenitijim i najiskrenijim namjerama te umjetnice…

(izdvojeno iz djela Friedricha Nietzschea, „Schopenhauer kao odgajatelj”, 6. poglavlje, str. 96.)

[Optimum X]: Što znači prva rečenica [Materijalno je imanentno, neekonomično, non-idealističko…]? Materijalno se ne mora kršit s idealizmom, idealist će tvrditi da je materija također ideja, doduše ne naša ideja već Božja. Zatim, u kojem je smislu pojedinac biološki determiniran? Biološka svojstva pojedinca mogu utjecati na njegovu sposobnost spoznavanja, brzinu spoznavanja i tome slično, međutim genetski kod ne može prenijeti informaciju poput misli i sjećanja, ona su dio života pojedinca. Naškoditi sebi (u smislu samoubojstva, pretpostavljam da na to misliš s obzirom na prijašnje tekstove) je isto što i naškoditi drugome jer i jedno i drugo ograničava mogućnost bivanja ili činjenja.

Bivanje je dobra stvar jer je nešto više i bolje od nebivanja. Bivanje materiji daje smisao jer netko o njoj može promišljati, nju mijenjati i njom raspolagati, bez bivanja materija nema svrhu.

[Puzović]: Materijalno je suprotnost idealizmu, a bivanje je uvjetovano biološkim utjelovljenjem, odnosno kauzalno jest dio jednog šireg lanca. Nije riječ o nasljednom čimbeniku, već generalno, o Homo sapiensu kao dijelu životinjskog svijeta. Homicidom vršim zločin, protivno tuđoj volji, a individualno imam vlastitu svijest i mogućnost odluke u skladu s njom. Ne možeš tvrditi ni da je bivanje samo po sebi vrijednost. Referiram se na prijašnje ideje, koje su za mene tek utopijsko fraziranje. To djeluje kao vitalistički aksiom, dogma… Što je bivanje onda? Bivanje je pragmatično. To je kompromis između dva svijeta…

Zašto ovo produciram? Ono što pišem također ovisi od mnogobrojnih čimbenika – biokemijskih, odnosno neuroloških sinapsi i materijalnih procesa u vlastitoj krletci od krvi. Što je Domovina? To je imanentni ideal. Zato je i nacionalizam tek „nužno zlo”.

[Optimum X]: Jel doista? Nije li neobično da kemija u mozgu tebe navodi da misliš o egzistencijalnim pitanjima koji te vode do zaključaka koji se protive tisućljećima prirodne selekcije odnosno evolucije? Možda ipak postoji neki viši “ja” koji postoji neovisno o tijelu? Takvo što nije lako dokazati, međutim to nije dokaz nepostojanja. Nisu li znanstvenici otkrili atom još prije 120 godina pa su ga tek nedavno vidjeli okom pomoću iznimno složenih elektronskih mikroskopa? Kako su prije mogli kazati da postoje? Vidjeli su pojave poput difrakcije i sl. i na temelju toga došli do zaključka kako izgleda atom. Možemo li sličnim putem dokazati postojanje duše? Eto pa promisli.

Nikola Puzović