By Jedan od Junaka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, Anton Kikaš, iznimno je bio sretan što je 18. svibnja prvi put mogao proslaviti rođendan, nigdje drugdje nego u rodnom mjestu bl. Alojzija Stepinca u Krašiću, gdje je u društvu vojnog ordinarija RH u miru mons. Juraja Jezerinca uz ostalo razgledao i rodnu kuću čovjeka koji će posve sigurno kad-tad biti proglašen i svetim!
- Nema tome dugo stigao sam u Zagreb, gdje sam se susreo s mnogim svojim prijateljima. No, iznenadio me poziv da na rođendan dođem u Krašić, što nikako nisam mogao propustiti. To je čudesno mjesto, koje vam daje iznimnu snagu, rekao je Kikaš, koji je podrijetlom iz Bijakovića pokraj Međugorja, a koji već desetljećima živi i radi u Torontu u Kanadi, gdje je ostvario i zavidnu poslovnu karijeru.
- Velika mi je radost što su još neki važni ljudi rođeni na ovaj datum, poput Svetog oca Ivana Pavla II, hrvatskog znanstvenika Ruđera Boškovića ili pak športaša Franje Wolfa ili Antona Stipančića.
Međutim, kad već govorimo o Antonu Kikašu vrijedno se podsjetiti da je to čovjek koji je dao značajan doprinos na početku velikosrpske agresije, kad je Boeingom 707 Uganda Airlines doletio na zagrebački Pleso iz Južne Afrike, iz Botswane, s 19 tona oružja za obranu Hrvatske!
To je bio svjetski poduhvat, nešto što se nitko dosad nije usudio. Ali zahvaljujući, među ostalim i hrvatskim izdajicama, uhićen je od strane zločinačke JNA, te odmah na Plesu pretučen, a potom sproveden u Beograd u ćeliju vojnog zatvora, gdje su ga mlatili, mučili, vodili na strijeljanje i na kraju, nakon tri mjeseca, pustili u zamjenu za ratnog zločinca generala Aksentijevića. Taj ozbiljan, domoljubni i iznimno hrabar pothvat Hrvatska nije i nikada ne će zaboraviti. O tome je poznati redatelj Jakov Sedlar snimio i veoma uspješan dokumentarni film s naslovom „Nisam se bojao umrijeti – domoljubna misija Antona Kikaša 1991.“, koji je prikazan i diljem svijeta. Također treba spomenuti da je Kikaš poznat i kao veliki humanitarac, čovjek velikog srca, koji je pomagao i pomaže, kao malo tko, a za što je i nema tome dugo „okićen“ i zasluženim visokim hrvatskim odličjem.
Svi koji poznaju ovog čovjeka, čiji je moto „Ne pitaj što tvoja zemlja može učiniti za tebe-pitaj što ti možeš učiniti za svoju zemlju“ (J.F. Kennedy), znaju da nikada nije žalio truda ni novaca kad je bila u pitanju pomoć za Hrvate. Zahvaljujući, prije svih, njemu Hrvati su svojedobno na Sveučilištu Waterloo, najvažnijoj visokoškolskoj ustanovi u Kanadi, dobili i prvu katedru hrvatskog jezika. Bio je uporan i za to je skupio ne mala financijska sredstva.. Čak je pozivao u goste i hrvatske glazbene, kazališne i ine umjetnike, pa i nogometaše! Otkupio je prava i za jedan tv kanal, pa Hrvati u toj dalekoj zemlji mogu gledati i svoj program, koji on svaki tjedan uređuje i kojeg sa zanimanjem prate u provinciji Ontarijo koja ima 13 milijuna stanovnika!
U zadnje vrijeme pomogao je i varaždinskom kazalištu u uređenju nove pozornice!
Stoga, dragi naš Antone, – sretan Vam rođendan!
Mladen Pavković
