Sav uloženi napor vezan uz biokemijsku regulaciju kauzalno teži održavanju mikropragmatične egzistencije – tog leša pred onom širom, kolektivnom kosturnicom, odnosno društvom. Da bi se to ostvarilo, potrebno je stvoriti intelektualnu blokadu jedinke, jer samo limitirana individua jest društveno prihvatljiva i održiva – uz tobožnju optimalnu gradaciju patnje kojom smo, kao bića nuždom bivstvovanja iliti bivanja, i okruženi. Suprotnost tome bila bi vjerojatno jedina više istinska vrijednost: apsolutno ništavilo.
U ovom realsolipsističkom poretku te oko te konzumerističke žgadije (kakav sam i osobno tek dijelom?) ne postoji čak ni tzv. imanentni ideal, a što li je uopće ovostrano što bi moglo zadovoljiti smrtnika nalik meni – individuu koja ne može biti inkorporirana ni u majku zemlju koja ga je okotila, odnosno stvora koji protežira fizičku manifestaciju s maskom na licu misleći da pod mračnim svodom i pustoši ravnice pripada materijalnom kolektivitetu.
Ono čime sam ogađen i sve u što se uzdah – obamrlo je odavno. Svaki napisani redak je obesmišljen kao individualni čin pred prolongiranjem konačnog potpisa – potpisa blistave ovostrane kapitulacije. Dokle će se nastaviti ta biološka oksidacija, pitanje je. Postavljao sam ga mnogima, ali nikada od strane natalista nisam dobio ni slovo, a kamoli cjelovit odgovor. Zašto bismo se onda i morali preispitivati i oko čega kao životinjska bića koja koegzistiraju u ovom suhoparnom univerzumu?
Nikola Puzović,
hrvatski publicist iz Vojvodine, 17. listopada 2026.
Leave a Comment