By U Uvodu knjige Borba za Boku kotorsku / U Boki kotorskoj svaki kamen govori – Hrvatski, Zagreb, 1999. Kažem kako se u njoj opisuje borba Hrvata – Bokelja nastanjenih u Hrvatskoj za povratak Boke kotorske, njenih hrvatskih pučana i njihove velike baštine u svijest i savjest hrvatskog naroda u cijelini i hrvatske države.
I na kraju tog Uvoda govorim o tome:
Međutim izgubljena ognjišta ne podrazumijevaju njihov zaborav, kako su svi osvajači to pokušavali nametnuti Hrvatima. Jer kada naučiš zaboraviti jednu izgubljenu hrvatsku zemlju, naučit ćeš gubiti i druge. Zato je povratak Hrvata Boke kotorske u svijest hrvatskih ljudi i hrvatske države itekako važan i za sve hrvatske ljude i za samu hrvatsku državu i njenu opstojnost.
Da su Bokeljski Hrvati iz RH u tome uspjeli svjedoči i to da su ove godine „Svečanosti sv. Tripuna i kola sv. Tripuna – tradicija bokeljskih Hrvata u Republici Hrvatskoj” novo je hrvatsko kulturno dobro upisano na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne baštine.
S druge strane ove godine je i Nagradu “Bogdan Radica” dobio Radio Duxu iz Boke kotorske.
Nedavno je tiskan knjiga Matice Hrvatske PRIJELOMNA VREMENA / Hrvatske zemlje nakon 1918, 2022. Knjigu citiram u svom životopisu zato što u tekstu o hrvatskoj znanosti dr. sc. Zdravka Jelaska Marijan s Hrvatskog instituta zapovijest na str. 413. piše: Djelovali u inozemstvu ili u Hrvatskoj, neki od hrvatskih znanstvenika su tijekom 20. stoljeća dali važan doprinos svjetskoj znanosti, prvenstveno nobelovci Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog (kemija). Značajan ugled stekli su i fizičar Ivan Supek (električnavodljivost materijala na niskim temperaturama), matematičari Vilim (William) Feller (teorija vjerojatnosti) i Josip Pečarić (teorija nejednakosti), molekularni biolozi MiroslavRadman i Ivan Đikić, fizičari Davor Pavuna (supraprovodljivost i nano-inženjering) iMarin Soljačić (bežični prijenos energije i nano-fotonika) i mnogi drugi.“
Međutim za nas Bokeljske Hrvate itekako je važno da postoji poglavlje HRVATI U BOKI KOTORSKOJ I CRNOJ GORI koje je napisala redovita profesorica Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr. sc.Tihana Petrović Leš. Ona spominje i moj znanstveni rad:
Hrvatskim kulturnim postignućima treba pribrojiti i ono što su iseljeni Bokelji i njihovi potomci stvarali u Hrvatskoj ili drugdje. Spomenimo pjesnike Viktora Vidu i Frana Alfirevića, književnika i filozofa Vjenceslava Čižeka, književnika i novinara Luku Brajnovića (jedna od najznačajnijih novinarskih nagrada u Španjolskoj nosi njegovo ime), pjesnikinju Ružicu Orešković. Cata Dujšin-Ribar objedinila je pjesništvo i slikarstvo: u likovnim umjetnostima nezaobilazan je doprinos Antuna Šojata i njegove kćeri Vesne, Vaska Lipovca i Vjekoslava Radoičića, a svakako treba spomenuti i oca hrvatskoga stripa Andriju Maurovića. Skladatelj Ivo Brkanović nalazio je nadahnuće u tradicionalnoj glazbi rodne Boke i južne Dalmacije. U hrvatskoj i svjetskoj znanosti istakli su se matematičar akademik Josip Pečarić, povjesničar prava Antun Dabinović i dr. Medijsku popularnost stekao je prognostičar Milan Sijerković, autor niza knjiga i stotinjak radova s područja meteorologije. Slaven Zambata, Sinjanin rođenjem, a Bokelj podrijetlom, jedna je od legendi hrvatskog nogometa. Politički život Hrvatske obilježila je Savka Dabčević- Kučar, a suvremenoj hrvatskoj politici značajno doprinosi Davor Božinović.
Međutim ne spominje e samo zbog znanstvenog rada u matematici jer u tekstu citira i jedan moj zajednički rad sa suprugom Ankicom:
A.Pečarić – J. Pečarić, Hrvati u Boki kotorskoj u Kraljevini Jugoslaviji, Hrvati Boke kotorske /Zbornik Pomorskog muzeja Orebić: Posebno izdanje/, Orebić 2003.
Ono što je zanimljivo da taj rad nisam ni spomenuo kada sam nedavno dao popis Ankičinih radova u tekstru:
JEDAN KOMENTAR TEKSTA „PUTIN, MILOŠEVIĆ I GENOCID“
- 4. 2022.
Kolumnist portala dragovoljac.com Zvonimir R. Došen komentirao je moj tekst PUTIN, MILOŠEVIĆ I GENOCID
(https://bezcenzure.hr/vlad/putin-milosevic-i-genocid/
https://www.dragovoljac.com/index.php/razno/30188-putin-milosevic-i-genocid):
Naravno da ste svojim neumornim radom na promociji istine postali dosadni i opasni za mnoge “hrvatske” povjesničare i političke lidere poput raznih Goldsteina, Jakovina, Klasića, Plenkovića, Pupovaca i niza drugih “antifašista”, kojima tim Vašim “dosadnim pisanjem” neprestano stajete na žulj. Posebno iritirate “hrvatske” diplomate jer bez njihove dozvole radite posao koji bi oni trebali raditi. Što je još gore Vi, njima za dešpet, taj posao radite pro bono. Ali ono što ih najviše uznemirava je što Vi “herojski narod, koji je srušio tri carstva” nazivate zečevima. Vi ste zapravo plagijator, jer bez dozvole kopirate ono što je rekao (od 1987. do 1995.) “veliki vožd”, a poslie 1995., “najveći izdajnik srpskog naroda posle Vuka Brankovića”. 😃
P.S. Nedavno sam preko Amazona kupio knjigu JASENOVAC A LIE UNCOVERED, pa se ovim putem želim zahvaliti Vama i dru. Razumu. Ovakve knjige su od neizmjerne koristi za borbu protiv velikosrbske i jugokomunističke promičbe. Kad završim s čitanjem poslati ću je jednome od kanadskih sveučilišta, a Vi nastavite idalje biti “dosadni”
Pozdrav Vama i dru. Razumu
Za Dom Spremni!
Hvala Zvonimiru na lijepom komentaru. Moram priznati da mi je posebno drago spominjanje rada pro bono.
Zašto?
Pa kada sam ja u pitanju kod mene to nije dano u klasičnom značenju tog rada. Naime moja supruga je kao profesorica povijesti radila u HIC-u Ante Belje na pitanjima Hrvata Boke kotorske.
- A. Pečarić and J. Pečarić, Biskup Strossmayer i knjaz Nikola, “Zadarska smotra”, Časopis za književnost, znanost i umjetnost,1-2, 1995, 151-166.
- J. Pečarić, Smrt Jugoslavije, Mostariensija, Časopis za humanističke znanosti Sveučilišta u Mostaru, 5 (1996), 161-169.
- A. Pečarić i J. Pečarić, Hrvati u Crnoj Gori, Zadarska smotra, Časopis za kulturu, znanost i umjetnost, god XLV, br. 1-3, 1996, 65-86.
- A. Pečarić i J. Pečarić,Kako je Boka kotorska postala dio Crne Gore: Slučaj Oslava Smodlake, Časopis za suvremenu povijest, 30, 2(1998) 377-385.
- A. Pečarić i J. Pečarić, Očuvanje hrvatskog identiteta kroz stoljeća,Glas Ravnice, glasilo Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, br. 87-89., veljača-travanj 1998.
- J. Pečarić, Konc-logori u Beogradu i Jasenovcu, Zadarska Smotra 1-3, 1998.A. Pečarić i J. Pečarić, O borbi za Boku kotorsku, Hrvatica, br. 2, 2001.
- A. Pečarić and J. Pečarić, Položaj Hrvata i katolika u Crnoj Gori od svetojeronimske afere do danas, Simpozij “Jugoistočna Europa u XX stoljeću, Dubrovnik, 23-25, svibnja, 1996. Takodjer: Hrvatski iseljenički zbornik, 1997. 251-262, 471-472, 495-497. (Referat je bio osnova za tekst: Željko Krušelj,Zaljev hrvatskih svetaca bez Hrvata, Hrvatski Obzor, 17.06.1996.)
- A. Pečarić, J. Pečarić, Biskup Strossmayer i Srbi, Zbornik radova o Josipu Jurju Strossmayeru, HAZU, Zagreb, 1997., str. 81-96.
- A. Pečarić i J. Pečarić,Položaj Hrvata u Boki kotorskoj za vrijeme talijanske uprave 1941.-1943.Zbornik radova s Medjunarodnog znanstvenog skupa “Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918.-1943.)” , Zagreb, 2001. str. 373-396.
- A. Pečarić i J. Pečarić, Položaj Hrvata i katolika u Crnoj Gori od Svetojeronimske afere do danas: Hrvatsko ime sačuvano u Vatikanu, Hrvatski obzor, 24. siječnja 1998.; Papa vraća ilirsko ime, Hrvatski obzor, 31. siječnja 1998.; Egzodus iz Boke, Hrvatski obzor, 7. veljače 1998.; Bokelji bježe od Miloševića, Hrvatski obzor, 14 veljače 1998.
- A. Pečarić i J. Pečarić,Stradanja Hrvata Boke kotorske u Jugoslavijama, U knjizi: Da se ne zaboravi, Zbornik radova Drugog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, Zagreb, 2002., str. 254-265.
- (A.Pečarić – J. Pečarić, Hrvati u Boki kotorskoj u Kraljevini Jugoslaviji, Hrvati Boke kotorske /Zbornik Pomorskog muzeja Orebić: Posebno izdanje/, Orebić 2003.)
U HAZU-u su nam objavili i monografiju:
- Pečarić and J. Pečarić, Strossmayerova oporuka, HAZU, Zagreb, 2002.
Od promjene vlasti i napada na Belju koji je tada bio i ravnatelj Matice hrvatskih iseljenika i moja supruga je ostala bez posla. Iz samog popisa očito je da je radila nešto što vlastima od te 2000-e godine nije bilo po volji pa je od tada pro bono radila pomažući meni i bez plaće i danas bez mirovine. Kćerka (doktor znanosti) zahvaljujući i rektoru Sveučilišta u Zagrebu Damiru Borasu ostala bez posla, a njen mentor prof. dr. sc. Miroslav Tuđman nije postao profesor emeritus. Kolega Tuđman nije radio pro bono jer je bio saborski zastupnik, ali kćerka jest jer smo našli mogućnost zajedničkog rada pa ona ima dvostruko veći h-indeks od Borasa. Njen h-indeks je 12 a njegov 6, a čovjek je vjerovao da treba biti akademik, vjerovali ili ne.
Josip Pečarić
https://bezcenzure.hr/vlad/jedan-komentar-teksta-putin-milosevic-i-genocid/
Zato u Prilogu dajem tekst prof. Petrović Leš iz tog izuzetno vrijednog izdanja Matice Hrvatske.
Josip Pečarić
PRILOG
TIHANA PETROVIĆ LEŠ
HRVATI U BOKI KOTORSKOJ I CRNOJ GORI
Boka kotorska, zvana i »Zaljevom hrvatskih svetaca«, razgranat je zaton u južnom dijelu istočne obale Jadranskog mora, smješten na dodiru Mediterana i primorskih planina Dinarskog gorja. To jedinstvena prirodno-geografsko i kulturno-povijesno područje čini nedjeljivu cjelinu s Dalmacijom. Multikulturalnu sredinu u gradovima i naseljima bogatog kulturnog nasljeđa nastavalo je nekada većinsko hrvatsko stanovništvo u Kotoru, Tivtu, Perastu, Prčanju, Dobroti, Herceg-Novom, Stolivu, Lastvi, a osim u Boki kotorskoj, manje hrvatske enklave nalaze se u Budvi i Spiču, okolici Bara te unutrašnjosti me Gore. Geografski smještaj Boke i njezino geostrateško značenje kao prirodne luke na granici država i kultura ostavih su slojevite i brojne tragove u kulturno, društvenoj, ekonomskoj i političkoj povijesti ovog područja. Osobito je 20. stoljeće donijelo ovom »komadu raja na Zemlji« nagle i korjenite mijene kojih pregled slijedi u ovom tekstu.
Povijest i granice
Kraj Prvoga svjetskog rata Boka kotorska i područje do Spiča jugoistočno od Boke dočekali su u sastavu austrijskog dijela Austro-Ugarske Monarhije. Smješteni na samom jugu njezine pokrajine Dalmacije, bili su granično područje s Kraljevinom Crnom Gorom. Nakon propasti Monarhije, kao dio Dalmacije kratko su u Državi Slovenaca, Hrvata i Srba (29. listopada – 1. prosinca 1918), a potom ulaze u novoproglašenu državu – Kraljevstvo/Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevina Jugoslavija). Iako su mnogi dočekali novu državu s nadom da će donijeti oporavak od rata i zaštitu od talijanskih presizanja, daljnji se razvoj pokazao u mnogočemu nepovoljan za hrvatsko stanovništvo Boke kotarske. Gotovo je odmah započeo proces političko-upravnih reformi kojima je Boka trajno izdvojena iz hrvatskog područja, a slijedile su i intenzivne demografske i društvene promjene.
Inicijativu za izdvajanjem Boke kotarske iz Dalmacije, odnosno Hrvatske, dali su već 1920. radikali Boke kotarske. Vidovdanskim ustavom iz 1921. (čl. 135) bili su predviđeni dokidanje starih upravnih područja i nova administrativna podjela na oblasti, kojima je poništena nekadašnja cjelovitost i državnost hrvatskih područja. Većina nekadašnje Hrvatske i Slavonije te Dalmacija našli su s e u »hrvatskim oblastima«, iako razbijeni u njih šest. Međutim, Boka kotorska je trebala ući u oblast koja je uglavnom odgovarala prostoru nekadašnje Kraljevine Crne Gore. Ovo j e potvrđeno Uredbom o podjeli Kraljevine SHS na oblasti od 26. lipnja 1922. kojom su Boka kotorska te područje do Spiča ušli u sastav Zetske oblasti sa sjedištem na Cetinju. Time je taj dio južne Dalmacije prvi put upravno odvojen od ostaloga dalmatinskoga područja.
U vrijeme diktature kralja Aleksandra provedena je reforma, koja je uključivala i znatne promjene upravnih područja. U listopadu 1929. Zakonom o nazivu i podjeli Kraljevine Jugoslavije na upravna područja država je podijeljena na devet banovina, pri čemu je Boka kotorska pripala Zetskoj banovini sa sjedištem na Cetinju. U njezinu je sklopu ostala i nakon reformi koje su slijedile, odnosno nakon prve iz 1931. kada se mijenjalo veće upravne nelogičnosti kod banovina (zakon o izmjeni iz kolovoza potvrđen je Oktroiranim ustavom u rujnu 1931), a potom i druge potkraj kolovoza 1939. kada je uspostavljena Banovina Hrvatska. U njezin je sastav ušla cijela Dalmacija, uključujući i Dubrovački kotar koji je do tada bio u Zetskoj banovini, ali područje Boke kotorske ostalo je izdvojeno.
Politički su Hrvati Boke kotarske podržavali najjaču hrvatsku stranku, Hrvatsku seljačku stranku (HSS). No, budući da je HSS bio oporbena stranka, a oni manjina u izbornim jedinicama, teško su mogli poslati svoje predstavnike u viša državna tijela. Pa ipak, to im je uspjelo na izborima za Narodnu skupštinu 1927., kada je za narodnog poslanika u izbornom okrugu Kotor-Dubrovnik-Split izabran kandidat HSS-a Ante Petković, stolar iz Donje Lastve. Nakon diktature biralo se po novom izbornom zakonu i u novim izbornim jedinicama, pa su u drugoj polovici 1930-ih mogli imati svoje predstavnike i upravu samo lokalnoj, općinskoj razini. Tako je na čelu tivatske općine bio Ilija Petković, a lastovski načelnik posao je Anđelo Marković, koji je bio i predsjednik kotorske organizacije HSS-a i kandidat na HSS-ovoj listi na izborima za Narodnu skupštinu 1938. godine. Preko HSS-a, najjačeg u općinama Tivat i Donja Lastva, hrvatsko stanovništvo u Boki kotarskoj ostalo je politički povezano s matičnim hrvatskim područjem. To se vidjelo i prilikom simboličkih manifestacija poput proslave Mačekova rođendana u srpnju 1939. godine. Bokelji su se tada priključili masovnim slavljima u svim hrvatskim krajevima, organizirali povorku, izvjesili zastave, a posebno su efektni bili krijesovi zapaljeni uz obalu i po brdima: »Čitava je Boka bila u jednom moru svjetla, pucali su mužari, prskale rakete, a rasvijetljene su bile i serpentine prema Lovćenu i Cetinju.«[1] Samo mjesec dana nakon ove proslave uspostavljena je Banovina Hrvatska u granicama koje nisu obuhvatile Boku kotarsku. Razočarani Bokelji poslali su u Zagreb peticiju koju je potpisalo 900 osoba, a sve su organizirali don Gracije Sablić i Anđelo Marković.
Tijekom Drugoga svjetskog rata Kraljevini Italiji su izravno priključena velika područja na Jadranu, a između njih i Boka kotorska, na što je Nezavisna Država Hrvatska pristala Rimskim ugovorima (18. svibnja 1941). U Kotoru je tada osnovana jedna od tri pokrajine (Provincia di Cattaro), koja je sa Zadarskom i Splitskom činila Guvernatorat Dalmacije (Governatorato della Dalmazia), a njime u upravljali guverner i Dalmatinska vlada sa sjedištem u Zadru. U novoj talijanskoj upravi glavnu su riječ imali članovi vladajuće Fašističke narodne stranke. Zbog povijesne pripadnosti Boke kotarske (i drugih anektiranih hrvatskih područja) u antičko vrijeme Rimskom Carstvu, a poslije Mletačkoj Republici, talijanska vlast ovo je pripojenje tumačila kao »vraćanje Italiji« i tako opravdavala nasilnu talijanizaciju, kao i druge mjere pritiska na domaće stanovništvo.
Nakon kapitulacije Italije ujesen 1943. Nijemci su u Crnoj Gori uspostavili vojnu upravu sa sjedištem na Cetinju, a nešto kasnije i crnogorsku građansku upravu (Narodna uprava u kojoj su bili crnogorski nacionalisti i federalisti). NDH je učestalo tražila daa se Boka kotorska preda u njezinu vlast prema Zakonskoj odredbi o velikim župama od 20. lipnja 1944., prema kojoj je bila sastavni dio Velike župe Dubrava, sa sjedištem u Dubrovniku. No zbog njezine važnosti kao ratne luke, Nijemci to nisu dopustili, a izbjegavali su i donijeti konačno rješenje o granicama.
Istovremeno, budućnost Boke kotorske određena je temeljnim odlukama tijela koja je ustrojavao partizanski pokret. U početku se priznavao poseban identitet Boke kotorske, što se vidi i u nazivu najviših vojnih i civilnih tijela – Glavnog štaba narodnooslobodilačkog pokreta za Crnu Goru i Boku (1941) i Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke (ZAVNOCiB) (1943). Međutim, na svom trećem zasjedanju ZAVNOCiB je preimenovan u Crnogorsku antifašističku skupštinu narodnog oslobođenja (Kolašin, 13 – 15. srpnja 1944). Za stanovništvo Boke bilo je predviđeno izjašnjavanje o tome u kojoj federalnoj jedinici žele živjeti, ali već su se na zasjedanju delegati iz Boke izjasnili u prilog ostajanja u Crnoj Gori, a do mogućnosti plebiscitarnog odlučivanja nije došlo. Znakovito je i nestajanje imena Boke iz naziva vrhovnog tijela, iako se dio »i Boka« još neko vrijeme iz promidžbenih razloga zadržao na nižim razinama i u nekim organizacijama (AFŽ). Upitan je i legitimitet konačne odluke donesene 8. travnja 1945. na plenum u kotarskog NOO-a Kotor. U prijetećoj atmosferi, uz naoružane članove KP i nakon višesatne rasprave donesena je odluka o ostanku u Crnoj Gori.
Tijekom rata , hrvatsko je stanovništvo znatno stradala od Talijana i četnika, ratnih operacija i gladi, te se pojačalo iseljavanje. Kraj rata nije donio neposredno olakšanje. Komunistička vlast provela je »čistke«, posebice uglednijih građana. Među ubijenima bila su tri svećenika, tajnik kotorskog biskupa don Gracija Sablić, don Đuro Peruvina i don Ivo Brajnović (Daksa kraj Dubrovnika), te kotorski čelnik HSS-a Anđelo Marković. U to vrijeme Boku je morao napustiti kotorski biskup, povjesničar Pavao Butorac, kasnije Dubrovački biskup.
Kao i drugdje, na udaru su se našle privatna imovina i institucije, a zabranjene su javne crkvene proslave, pa su tradicionalne svečanosti važne za identitet Hrvata u Boki kotorskoj – dan sv. Tripuna i kolo Bokeljske mornarice – od 1946. iz javnog prostora potisnute u crkveni.
U Socijalističkoj Jugoslaviji Boka kotorska bila je cijelo vrijeme u Federalnoj republici Crnoj Gori, koja je mijenjala ime u skladu s odlukama središnje uprave – Narodna Republika, a od 1963. Socijalistička Republika Crna Gora .
Poslije raspada Jugoslavije, Boka kotorska je ostala unutar Crne Gore, pa je u nekoliko godina izmijenila čak tri države: Savezna Republika Jugoslavija (1992-2003), Srbija i Crna Gora (2003-2006), Crna Gora (od 2006). Tijekom agresije na Republiku Hrvatsku l991-1995., Hrvati u Boki kotorskoj bili su tretirani kao neprijateljska zajednica i izvrgnuti raznim oblicima diskriminacije (fizički napadi, zatvaranje i zlostavljanje u logoru Morinj, otkazi, pretresi kuća, nametanje srpskog jezika i pisma), ali i prisilnog novačenja u JNA koja je tada napadala Dubrovnik. Sve je to dovelo do novog vala iseljavanja, u kojem je prema procjenama, odselilo preko tisuću Hrvata.
Položaj Hrvata popravlja se uspostavom samostalne Crne Gore (2006), s kojom je Republika Hrvatska odmah uspostavila diplomatske odnose. Hrvati u Crnoj Gori postaju konstitutivna etnička zajednica, a hrvatski je jezik dobio status službenoga jezika (pa se osobni dokumenti mogu izdavati na hrvatskom). S druge strane, osjećaju se posljedice demografskog slabljenja i oslabljenih veza s Hrvatskom. Nisu potpuno prestala ni asimilacijska nastojanja, pa dolazi do procesa »crnogorizacije« Hrvata i identificiranja s pokrajinskim imenom »Bokeljani«, a novija su pojava »Crnogorci katoličke vjere«, kao i sve prisutniji proces srbizacije hrvatskog i crnogorskog stanovništva, što sve utječe na brojnost i položaj Hrvata u Boki kotorskoj.
Politički se Hrvati od 2002. okupljaju oko Hrvatske građanske inicijative (HGI), stranke Hrvata u Crnoj Gori sa sjedištem u Tivtu. Zahvaljujući izbornim uspjesima, Hrvati su do 2020. imali svoje zastupnike u Skupštini, pa i u Vladi Crne Gore (bez portfelja). Stranka ima i zastupnike na lokalnoj razini u skupštinama općina Tivat i Kotor.
Osim HGI osnovano je Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore (HNVCG) kao krovna organizacija svih Hrvata u Crnoj Gori (2007). Zadaća mu je zaštita političkih prava i očuvanje identiteta i povijesne baštine hrvatske manjine. Uključeno je u rad državnih tijela i surađuje s raznim kulturnim institucijama u Crnoj Gori i Hrvatskoj te nastoji povezati ove dvije države. Vijeće ima svoje predstavnike i u Savjetu Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Osim toga, objavljuje knjige, organizira znanstvene skupove, koncerte i izložbe.
Ove su organizacije bez sumnje od ključne važnosti za uređenje položaja Hrvata u Boki kotorskoj i Crnoj Gori, pa čak i za njihov opstanak. S druge je strane važna i briga Republike Hrvatske, koja je u Kotoru otvorila Generalni konzulat Republike Hrvatske (2000), a početkom 2007. i veleposlanstvo u Podgorici, i to kao jedna od prvih država koja je to učinila u osamostaljenoj Crnoj Gori.
Demografske i društvene promjene
Demografske procese u Boki kotarskoj tijekom 20. stoljeća karakteriziraju postupno povećanje ukupnog broja stanovništva te značaj ne promjene njegova nacionalnog sastava i društvene strukture.
Promjene su se osjetile odmah nakon 1918. godine. S jedne je strane nastavljen prirodan proces doseljavanja stanovništva iz zaleđa, koji je i do tada bio glavni čimbenik porasta stanovništva. Međutim, propast Austro-Ugarske i stvaranje nove države doveli su do intenzivnog iseljavanja svih onih koji su bili vezan i uz austrijsku upravu i ratnu luku u Tivtu. Naime prema posljednjem popisu stanovništva pred Prvi svjetski rat (1910), koji nažalost ne sadrži izravne podatke o nacionalnom sastavu, čak je jedna trećina stanovništva govorila njemačkim, talijanskim ili nekim drugim jezikom s područja Monarhije. Oni odlaze, a uz njih počinje iseljavati i hrvatsko autohtono stanovništvo. Do 1918. godine izrazito multikulturalna sredina, Boka kotorska postaje područje s dominantno pravoslavnim življem, u kojem Hrvati više nisu većinsko stanovništvo, a ostale manjine gotovo nestaju.
Prema popisu iz 1910., unutar skupine hrvatskog i srpskog jezika, u Boki je u četrdesetak naselja živjelo 8200 Hrvata (50,3%). Do Prvoga svjetskog rata Hrvati su ima natprosječnu većinu u svim većim naseljima, Kotoru, Perastu, Herceg-Novom, Tivtu, Dobroti. Znanstvenici koji su se bavili demografskim promjenama upozoravaju na metodološke promjene u analizi popisa stanovništva. Stoga brojeve koje ovdje preuzimamo možemo shvatiti više kao ilustraciju procesa demografskih promjena kroz koje je prolazilo hrvatsko stanovništvo Boke Kotorske.
Već popis iz 1921. ukazuje na proces koji je obilježio cijelo stoljeće – smanjivanje broja i udjela hrvatskog stanovništva. Iako su u međuraću izgubili većinu u nekim naseljima, ukupan im se udio ipak zadržao na nekih 40%. Hrvatsku većinu najduže je očuvao Tivat, u kojem su Hrvati posljednji put imali relativnu većinu u popisu·1981. godine.
Iseljavanje su posebno poticali ratovi, primjerice za vrijeme Drugog svjetskog rata neka su naselja s pretežnim hrvatskim stanovništvom, poput Špiljara (1942), neka, poput Ljute, zapaljena (1944), dok je tamošnje stanovništvo iseljeno. Pritisak je nastavljen i u komunističkoj represiji u neposrednom poraću. Ova su događanja utjecala na drastičan pad broja Hrvata s predratnih 13.000 na nešto manje od 6000 u popisu 1948. (ili s 43% na 27%), što znači da im je broj bio više nego prepolovljen.
Nakon što su u međuraću Hrvati prestali biti većinski narod, u socijalističkoj Jugoslaviji nastavljen je pad broja hrvatskog stanovništva u Boki kotorskoj. U vrijeme kada je ukupno stanovništvo Boke više nego udvostručeno, to je značilo da im se drastično smanjio udio, koji je do 1991. sveden na samo 6,9%. Razloge treba potražiti u iseljavanju i smanjenom natalitetu (posebice stoga što iseljava fertilno stanovništvo), a u posljednjim popisima i u izjašnjavanju relativno velikog broja Hrvata kao »Jugoslavena«.
Rat 1990- ih i poratna situacija potaknuli su novi val iseljavanja kojim se udio Hrvata još više smanjio. Prema posljednjem popisu stanovništva 2011. spustio se na samo 5,42%, a u Tivtu, koji je danas grad s najvećim udjelom hrvatskog stanovništva, došao je na 16,4%. Značajan dio Hrvata koji su se odlučili iseliti mijenjao je svoje kuće sa Srbima ili Crnogorcima iz Hrvatske (mahom vojno osoblje) i doseljavao u Dalmaciju, Istru i Zagreb. Dok Hrvati iseljavaju, u razdoblju od 1991. do 2003. u Boku je doselilo oko 15.500 osoba s područja bivših jugoslavenskih republika. Prema podacima iz 2003. u Boki kotorskoj živi najviše Srba (42,2%), a slijede Crnogorci (34,9%).
Osim ratova, na smanjivanje broja hrvatskog stanovništva utjecali su i gospodarski problemi u razdobljima mira. Za razliku od političkih migracija pri kojima su se iseljavale uglavnom cijele obitelji, kod gospodarskih češće odlaze mlađi muškarci. Nakon 1918. prije svega se preseljava u matičnu državu Hrvatsku gdje i danas žive razne generacije brojnih obitelji Hrvata iseljenih iz Boke kotorske. U međuraću pojedinci i obitelji transkontinentalne migracijske putove 19. stoljeća, iako zbog imigracijske kvote kojom je ograničen ulaz u SAD odlaze više u Australiju i Južnu Ameriku te u europske države.
Osim toga, u Boki kotorskoj su bile jake i unutarnje migracije selo-grad. One su manje izražene u međuraću, a intenziviraju se nakon 1950-ih. Tada komunistička vlast provodi ubrzanu urbanizaciju, koja dovodi do deagrarizacije i depopulacije sela, drugim riječima, do nagle promjene društvene strukture.
Ukupno su tijekom proteklih stotinjak godina Hrvati u Boki kotorskoj od većinskog stanovništva postali jednom od manjina, budući da im je broj od 1910. do 2011. pao s 13.500 na 5400. Istovremeno je ukupno stanovništvo s 22.800 (1910) poraslo na 67.000 stanovnika (2011). Prema tome, udio Hrvata pao je s 50.3% na manje od 7%. Naravno, ovi su brojevi daleko manji ako se gleda prisutnost Hrvata u cijeloj Crnoj Gori. Prema popisu iz 2011. tamo živi 6021 Hrvat (0,97%), iako neslužbena crkvena statistika navodi nekoliko tisuća Hrvata više (najmanje 10.000). Većina njih, nekih 80% živi u Boki kotorskoj, a gotovo polovica od toga u Tivtu i okolici. Ustali žive u Budvi, Baru i unutrašnjosti. Određen broj Hrvata na popisima stanovništva ostaje nacionalno neopredijeljen, što govori o prisutnoj etničkoj mimikriji, tj. prikrivanju nacionalnog identiteta.
Hrvatsko stanovništvo Boke kotorske prema naseljima 1910., 1991. i 2011.
(Izvor: A. Pečarić – J. Pečarić, Hrvati u Boki kotorskoj u Kraljevini Jugoslaviji, Hrvati Boke kotorske /Zbornik Pomorskog muzeja Orebić: Posebno izdanje/, Orebić 2003., 172; Službeno izvješće Zavoda za statistiku Crne Gore, 8,
http://www.monstat.org/userfiles/file/popis2011/saopstenje/saopstenje%281%29.pdf, zadnji out provedeno 28. kolovoza 2020.)
| 1910. | 1991. | 2011. | |
| Kotor | 69% | 7,68% | 6,87% |
| Perast | 73% | – | – |
| Tivat | 95% | 19,53% | 16,42% |
| Dobrota | 65% | – | – |
| Herceg-Novi | 70% | 2,41% | 2,15% |
| Prčanj | 87% | – | – |
| Stoliv | 72% | – | – |
Zbog specifičnog povijesnog razvoja značajan udio Hrvata činilo je građanstvo. Osim Kotora, u gradska naselja prerastaju i Perast, Dobrota, Prčanj i Herceg-Novi, čije se stanovništvo bavilo uglavnom pomorstvom i trgovinom. Zahvaljujući tome, tijekom povijesti se oslobađaju vlasti kotarskoga plemstva i stvaraju osebujne gradske zajednice. Za razliku od njih, Tivat je dugo bio pod utjecajem i u vlasništvu pomorskih obitelji iz Kotora i Prčanja, a stanovništvo mu se bavilo poljoprivredom. To se promijernilo izgradnjom Arsenal a u vrijeme Austro -Ugarske, zbog čega Tivat ima drugačiju društvenu strukturu (etnički raznolikiju, a društveno s velikim udjelom radnika). Neki građa ni posjedovali su i zemlju, a oni najbogatiji, mahom pomorci, držani su veleposjednicima (kontiji). Građani su davali zemlju u najam ili u zapošljavali nadničare na većim sezonskim poslovima. Njegovala se građanska kultura, oblikovana još u 19. stoljeću, od kojeg su baštinili i glavne kulturne institucije te praksu učvršćivanja zajednice kroz druženje u udrugama ili na privatnim i javnim proslavama. U razdoblju socijalizma poveća se udio građanskog stanovništva, ali radi s e uglavnom o radništvu. Unatoč tomu, školovanje i tradicija, dalje održavaju specifičan građanski duh. Danas ostacima staroga građanskog društva prijeti izumiranje. Stare atraktivne gradske kuće (palače) prodaju se strancima, a središta gradova se prazne i žive tek kratko u sezoni Tako su primjerice, preostali stari Peraštani počeli svoje mjesto zvati »gradom zatvorenih škura«.
Seljaci su se bavili tradicionalnom poljoprivredom, stočarstvom, voćarstvom, maslinarstvom, vinogradarstvom, uz obalu ribarstvom. U međuraću se živjelo u velikim obiteljima, a nekadašnje prizemne kamene kuće u kojima su u istoj prostoriji živjeli ljudi i životinje, zamijenjene su katnicama s razdvojenim stambenim i gospodarskim prostorom. No to je učinjeno uglavnom zahvaljujući zapošljavanju izvan sela. Pritom su neki nalazili posao kao mornari na trgovačkim brodovima i radili teške poslove, ali su iz dugogodišnjih plovidbi donosili novac i novi način života. Poneki su krenuli na rad u druge zemlje, pa i na druge kontinente (Australija, Južna Amerika), često uz pomoć rođaka i susjeda koji su taj težak put prolazili prije njih. Dio je još u Austro-Ugarskoj nalazio posla u Arsenalu, a to je pojačano nakon 1950-ih. No, dok je rad u starom Arsenalu bio vezan uz dnevne migracije, u socijalističkom razdoblju oni koji se zapošljavaju u njemu uglavnom napuštaju svoja sela i preseljavaju u mjesta uz obalu. Ovdje nastaju nova naselja kuća ili društvenih stanova., a ruralni prostor sve više prazni. Privlačnu snagu Zavoda za poratne generacije opisao je slikovito jedan od nekadašnjih zaposlenika: »Tu je radila čitava Boka! I moj otac je još radio tu i ja sam radio… Plate dobre, vojno poduzeće je bilo… Poso samo takav!… To je Zavod izgradio, čitav Tivat«[2] Zapošljavanje u industriji te druge socijalne pogodnosti (posebice dobivanja društvenog stana) pomogli su nagloj deagrarizaciji i depopulaciji sela tijekom socijalizma, a kasnije politika nije omogućila njegovu revitalitzaciju.
Gospodarstvo
Od 17. stoljeća gospodarstvo Boke kotorske temeljilo se na pomorskoj trgovini i brodarstvu, koje dolazi u krizu s prelazom plovidbe jedrenjacima na parobrode tijekom 19. stoljeća. No značajnije promjene nastaju upravo u međuraću. Zbog upravnog preustroja, ali i gospodarske politike nove države, otežane su tradicionalne veze s Dalmacijom, prvenstveno Dubrovnikom i Konavlima s kojima je stanovništvo Boke stoljećima živjelo u intenzivnoj razmjeni dobara, a imalo je i rodbinske veze. Umjesto toga forsiralo se povezivanje s nerazvijenim zaleđem. Od prethodnog su razdoblja naslijeđene i poteškoće u glavnoj grani, pomorstvu, koje se zbog nedostatnog kapitala teško prebacivalo na moderne parobrode. Razvojni kapital ostao je skroman i u međuraću, pa su gospodarske prilike tijekom cijelog razdoblja bile nepovoljne.
Unatoč problemima, u Boki je pomorstvo i nadalje važna gospodarska grana. Ubrzo nakon završetka Prvoga svjetskog rata u Kotoru je osnovano parobrodarsko društvo Brodarsko akcijske društvo Boka (1920., od 1934. djeluje pod imenom Zetska Plovidba), a potom još jedno parobrodarsko društvo u Kotoru (plovidbeno poduzeće koje osniva kapetan Luka Milošević, 1928) te jedno u Tivtu (Slobodna Bokeška Plovidba, 1928). Društvo Boka objedinilo je nekoliko starijih manjih društava, što je bio uvjet države za davanje koncesija za redovni obalni promet, te je postale jedno od triju većih društava koja su održavala obalnu plovidbu Jadranom (uz Jadransku plovidbu iz Sušaka i Dubrovačku parobrodarsku plovidbu). Osim obalne plovidbe, ta su društva održavala i plovidbu Skadarskim jezerom. Kotor se tada ubrajao u sedam glavnih luka Kraljevine Jugoslavije, ali je po prometu bio tek dvanaesti. Velik udarac pomorstvo je pretrpjele u vrijeme svjetske gospodarske krize propašću Bokeške banke, čiji je osnivač bila Srpska centralna banka, povezane s pomorstvom i industrijom . Radilo se baš o granama koje je kriza najjače pogodila, pa je to bio jedan od glavnih razloga njezina stečaja. No s bankom je propalo i 14 milijuna dinara iseljeničke ušteđevine, što je bio veliki gospodarski i socijalni udarac Bokeljima, jer su brojni povratnici, uglavnom iz Amerike, i njihove obitelji time ostali bez sredstava za život.
Osim pomorstva, tijekom cijelog stoljeća u Boki kotorskoj je jedan o d najvažnijih izvora zarade bio Arsenal, vojno brodogradilište . U vrijeme austrijske uprave (1814-1918) Boka kotorska je postala važna ratna luka, zbog čega je postupno u priobalju izgrađena i potrebna infrastruktura. Tada se u Tivtu podiže Arsenal (1889) u kojem je posao nalazilo domaće stanovništvo, a potreba za radnom snagom privlačila je i one iz nešto daljeg zaleđa. Pod nadležnošću ratne mornarice u međuraću su djelovale i dočasničke škole. Artiljerijska mornarička škola djelovala je u Meljinama, a tečajevi za specijalizaciju i usavršavanje dočasnika i mornara održavali su se u Kumboru, Meljima i Tivtu. Pomorski arsenal u Tivtu razvio se do početka Drugog svjetskog rata u glavnu remontnu i operativnu bazu mornarice Kraljevine Jugoslavije. Tijekom 20. stoljeća Arsenal je zadržao važnost, mijenjajući jedino ime: Arsenal Austrougarske ratne mornarice u međuraću postaje Arsenal kraljevske ratne mornarice, a u socijalističkom razdoblju Mornaričko-tehnički remontni zavod »Sava Kovačević«.
Od manjeg su značaja u međuraću bile još tvornica sapuna »Riviera« (braća Milutin i Aleksandar Vučković) otvorena u Kotoru 1927. te tvornica glinene robe »Račica« otvorena u Tivtu još 1908. godine. Unatoč prirodnim resursima, posebice vrlo traženom laporu na području oko Kotora i Herceg-Novog, nedostatak kapitala onemogućio je jači industrijski razvoj.
Važna gospodarska grana bila je poljoprivreda, uglavnom stočarstvo, zemljoradnja (povrće i vrlo malo žitarica), voćarstvo, maslinarstvo, vinogradarstvo, a manje i pčelarstvo. Proizvode se prodavalo u Kotoru, a kako su druga naselja bila znatno manja, nisu bila značajnije tržište.
U socijalističkoj Jugoslaviji prednost se daje industriji, te značaj poljoprivrede ubrzano slabi. Osim toga, podržavljenje imovine – u pomorstvu, ali i trgovini i obrtu – lišilo je Hrvate Boke kotarske zaštite koju im je donekle pružala gospodarska snaga. U tom se razdoblju većinom zapošljavala u Mornarička-tehničkom remontnom zavodu (bivše m Arsenalu), koji je u određenoj mjeri zamijenio ranija iseljavanja u Ameriku i druge zemlje. Usto, Boka kotorska je zadržala i ojačala vojnu ulogu kao raketna baza i ratna luka s potkopima za brodove. Zbog toga je dio njezina područja bio zatvoren, a cijela Boka kotorska mogla je razvijati samo domaći turizam, koji je s vremenom postajao sve važnija gospodarska grana. Zavod je u novije vrijeme privatiziran (2006), a strani investitor ga preuređuje u Porto Montenegro, marinu za luksuzne jahte s pripadajućim nautičkim naseljem. Ovime se gospodarstvo Boke okrenulo turizmu kao glavnoj gospodarskoj grani.
Kultura
Političko osporavanje hrvatskog identiteta učinilo je kulturu važnim, a povremeno i jedinim, mjestom njegova očuvanja. Hrvati Boke kotorske ušli su u Kraljevinu SHS/Jugoslaviju s dobro razvijenim obrazovnim i kulturnim ustanovama te živim građanskim udrugama. Gimnazija na hrvatskom jeziku radila je od 1869., a uz nju je postojala i nautička škola s dvojezičnom nastavom (na hrvatskom i talijanskom). Čitaonica u Dobroti otvorena je 1862., a uz splitsku bila je prva u Dalmaciji. Od 1893. djeluje i Hrvatski dom u Kotoru, a osnovane su i udruge, koje su uglavnom u imenu imale pridjevak »hrvatski« ili nosile ime povijesnih heroja (kraljeva i sl.). Nakon rata u Donjoj Lastvi je 1919. otvorena Hrvatska čitaonica Lastve, no sveukupno se kulturni rad našao u manje povoljnim prilikama nego u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Već tada se kulturna baština Boke pokušava prikazati kao »jugosavenska« ili »srpska«. Stoga je djelovanje čitaonica i domova – pri kojima su postojale knjižnice, nastupali pjevački zborovi i održavale se amaterske predstave – bilo izuzetno važno u očuvanju hrvatskog i katoličkog identiteta.
U socijalističkoj Jugoslaviji hrvatsko je ime bilo zabranjeno u nazivima udruga i organizacija, a rad svih društava došao je pod državnu kontrolu. No unatoč ograničenjima zajedništvo se održalo u kulturno-umjetničkim društvima i sportskim klubovima (nogomet se pokazao posebno važnim u održavanju identiteta i veze sa hrvatskom, jer su Hrvati većinom navijali za splitski Hajduk ili zagrebački Dinamo), a pojavila su se i neka nova društva, poput auto-moto udruge u Tivtu ili vrlo uspješnog fotokluba u Gornjoj Lastvi. Veze se održavalo i uz pomoć srednjoškolskog obrazovanja u Herceg-Novom, a kasnije i Tivtu, te Kotoru, gdje su osim srednje škole, osnovani i Pomorski fakultet (1981), Fakultet za turizam i hotelijerstvo (1999) i Institut za biologiju mora (1996).
Danas su Hrvati Boke kotarske, odnosno Crne Gore, organizirani u nekoliko kulturnih udruga koje ulažu velik trud kako bi očuvale i promovirale hrvatski kulturni identitet. Prekretnica je bila 1998. godina, kada je kao prva hrvatska udruga obnovljen Napredak (ugašen nakon Drugoga svjetskog rata), prvi put javno pjevana hrvatska himna, a priređene su i druge kulturne manifestacije (izložba bokeljskih slikara Antona Peana i Miljenka Sindika, predstavljanje antologije Hrvatska književnost Boke kotarske do preporoda). Ova su kulturna događanja najavila početak boljeg razdoblja za Hrvate u Boki kotarskoj.
Sredinom 2001. osnovano je Hrvatsko građansko društvo (HGD), kojem je cilj čuvati i promicati kulturnu baštinu Hrvata u Crnoj Gori kao autohtonog naroda. Ono pokreće razne akcije, objavljuje knjige i glasilo Hrvatski glasnik (2003), koji donosi priloge važne za Hrvate u Crnoj Gori te nastoji povezati Crnu Goru i Hrvatsku. HGD ima svoje podružnice u Kotaru, Tivtu, Herceg-Novom, Podgorici i Baru. Posebno je važan rad kojim se pokušavaju umanjiti negativne posljedice nedostatka škola na materinskome jeziku, tog bitnog čimbenika očuvanja etničke samobitnosti. Naime u redovnim se školama u vrijeme socijalizma podučavala samo na »srpsko-hrvatskom«, a i danas se hrvatski može slušati samo kao dopunski program u gimnazijama koji upisuju oni koji planiraju studirati u Republici Hrvatskoj. U okviru svojih aktivnosti posvećenih očuvanju identiteta Hrvata u Crnoj Gori HGD Kotor pokrenulo je 2004. nastavu na hrvatskom jeziku (hrvatskoga jezika, povijesti i geografije). Ovu školu hrvatskog jezika i kulture pohađaju i djeca drugih nacionalnosti, starosti od sedam do osamnaest godina, i to nakon redovne nastave. Nastava se izvodi jedanput tjedno u školama u Kotoru i Tivtu. Kroz ovaj vid nastave njeguje se i povezanost sa školama u matičnoj domovini.
Osim toga važno je djelovanje krovne zajednice Dux Croatorum. Ona je vlasnik i osnivač prvog elektroničkog medija u Crnoj Gori, Radio Duxa (2009), koji emitira program na hrvatskom jeziku.
Među udrugama koje uspješno okupljaju lokalne hrvatske zajednice ističe se Napredak (Gornja Lastva) i HKD Tomislav (Kotor), dok je u Baru aktivan HKD Sv. Jeronim, u Đurićima Zaljev hrvatskih svetaca, a u Podgorici Zajednica Hrvata i prijatelja Crne Gore. U Kotoru je obnovljen i ogranak Matice hrvatske (2017).
Izuzetno važnu ulogu u očuvanju i promoviranju identiteta Hrvata u Crnoj Gori, osobito u Boki kotorskoj, ima Katolička Crkva. Od 5. stoljeća na ovom području postoji Kotorska biskupija, koja je kroz povijest samo mijenjala granice. Veza s katoličkim naslijeđem vidi se i u rado korištenom nazivu za Boku – Zaljev hrvatskih svetaca. Naime, ovdje su rođeni sv. Leopold Mandić ( 1866-1942) te blaženici Ozana Kotorska (1493-1565) i Gracija Kotarski (1438-1508), a uz Zaljev je vezan i život još sedmorice blaženika. Vodi se i postupak proglašenja blaženom službenice Božje Ane Marije Marović (1815-1887).
Među svecima Kotarske biskupije u 20. stoljeću treba spomenuti biskupa i povjesničara Pavla Butorca, autora niza studija o povijesti Boke kotarske. Ističe se i don Branko Sbutega, koji je kao mladi svećenik radio na obnovi sakralnoga i kulturnoga blaga nakon potresa. Svećenik, glazbenik i književnik – jedan iz niza pjesnik iz »zaljeva hrvatskih pjesnika« – osnivač je KotorArta, festivala ozbiljne glazbe u Kotaru, promicatelj kulture i umjetnosti. S Ivom Bancem i Slobodanom Prosperovim Novakom suautor je knjige Stara književnost Boke (1993).
Boka kotorska prepoznatljiva je po svojem jedinstvenom kulturnom pejzažu oblikovanom stoljećima. Tu se nalaze izvanredni sakralni spomenici, od kojih je dvjestotinjak katoličkih iz razdoblja od romanike do baroka. Opće su poznati romanička katedrala u Kotaru i kasnobarokno slikarstvo Tripa Kokolje. No kulturni život Hrvata Boke kotorske nije završio s izmakom 18. stoljeća. U njoj se mogu vidjeti i reprezentativna djela suvremene hrvatske likovne umjetnosti, za što je uglavnom zaslužna Katolička Crkva u Boki kotarskoj, odnosno njezini svećenici intelektualci, naručitelji i mecene: don Niko Luković, don Gracije Brajković i don Branko Sbutega.
Nakon razornog potresa područje Kotora je 1979. upisano na listu UNESCO-ove svjetske prirodne i kulturno-povijesne baštine, a i sam je grad obnovljen uz pomoć UNESCO-a. U Kotoru djeluju Uprava za zaštitu kulturnih dobara i Centar za konzervaciju i arheologiju Crne Gore. Od 1997. u zaštitu bokokotorske baštine uključila se nevladina organizacija Expeditio. Najnovija udruga Društvo prijatelja bokeške baštine (2016) okuplja stručnjake vezane uz zaštitu baštine i pokušava dati izvaninstitucionalni doprinos rješavanju suvremenih problema narušavanja povijesnog i prirodnog prostora, neplanske izgradnje i prekomjerne urbanizacije.
Osim kulturnih spomenika (materijalne/spomeničke baštine) treba spomenuti i vrijednu nematerijalnu baštinu. Naime svako primorsko mjesto Boke kotorske čuva i obogaćuje svoj identitet odabirom specifičnih elemenata bogate nematerijalne baštine (vještina, znanja i umjeća), koji postaju sve zanimljiviji kulturni proizvodi u turističkoj ponudi, a neki od njih upisani su i na listu nematerijalne baštine Crne Gore. U zimskom razdoblju održavaju se čuvene karnevalske svečanosti među kojima se ističu donjolastovski i budvanski karneval. U baroknom Perastu još se održavaju običaji prvosvibanjskih proslava: kićenje mađa, odnosno kićenje stabla mladog brijesta bočicama vina i mlijeka, kolačićima koromanima i šarenim trakama, fašinama, tradicionalno nasipanje kamenja oko otoka Gospe od Škrpjela, koje se održava svake godine od 1452. godine (22. srpnja) kao uspomena na dan kad je pronađena Gospina slika na hridi, te gađanje kokota, spomen na pobjedu nad Turcima u bici za Perast1654. godine. Stoliv svoju prepoznatljivost i identitet gradi na manifestaciji posvećenoj cvijetu kamelije nazvanoj Fešta kamelija, kojom se njeguje sjećanje na 1870-e kada su bokeljski pomorci iz Japana donijeli prve sadnice ove egzotične biljke. Preko ove manifestacije Stoliv se povezuje s opatijskim festivalom kamelija. U Tivtu se održava manifestacija P(i)jat od žućenice, natjecanje u pripravljanju raznolikih lokalnih jela od žućenice, poznate mediteranske samonikle i ljekovite biljke. Dobrota se diči dvama kulturnim dobrima, dobrotskom (peraškom) tortom, koja po svojim sastojcima pripada krugu dalmatinskih torti (rapske, imotske, makarske), te poznatom dobrotskom čipkom, koja se ističe osobitim značajkama i vrijednostima vještine izrade čipke »na iglu«. Dobrotska čipka je 2013. upisana kao nematerijalno kulturno dobro Crne Gore na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Najljepši primjerci ove čipke ukrašavaju crkveni tekstil i ruho sačuvano u crkvama, Pomorskom muzej u i privatnim zbirkama hrvatskih obitelj i u Boki kotorskoj. Slojevitosti baštinskog miljea doprinose legende poput onih o vili Alkimi i postanku Kotora, o tri sestre i vjernoj ljubav i (s legendom »Tre sorelle s Prčanja« povezana je istoimena palača iz 15. stoljeća) ili o nesretnoj ljubavi Peraštanke Katice Kalfić i francuskog vojnika. Upisane su kao zaštićena kulturna dobra Crne Gore. Poznata je i manifestacija bokeljska noć, koja oživljava uspomene na slavu pomorsku i ribarsku baštinu. Čine je svečani mimohod i svojevrsni (natjecateljski) karneval čamaca/brodića, koji na šaljiv način prikazuju događaje i pojave u društvu, gradu i državi, a sve završava vatrometom i glazbom. Svoje početke ima u 19. stoljeću kad se zvala Venecijanska noć, da bi početkom 20. stoljeća bila preimenovana u Bokeljsku noć. Upravo j e ona poslužila kao motiv Maji Perfiljevoj, zagrebačkoj pjesnikinji rođenoj u Tivtu, za tekst kultne pjesme »Bokeljska noć« (na Splitkom ljetu 1966. praizeo ju je Vice Vukov). Koliko je važna za Hrvate u Boki, svjedoči i manifestacija obilježavanja godine njezina nastanka, a pjeva se obavezno i u okviru Bokeljske noći.
Svi ovi običaji važne su poveznice hrvatske zajednice, pa ipak najpoznatija i najvažnija je festa povodom blagdana sv. Tripuna (3. veljače). Ona se ističe ne samo svojim središnjim mjestom u povijesti nego i današnjom ulogom povezivanja Hrvata Boke kotorske u Crnoj Gori i svih iseljenih Bokelja. Bokelji su se kroz povijest trajno ili povremeno nastanjivali u većim gradovima na istočnoj obali Jadrana, u Dubrovniku i Zadru, a u Veneciji su, brojčano i društveno, imali dominantnu ulogu među ostalim hrvatskim iseljeničkim skupinama. Posvuda su osnivali bratovštine, pa čak i gradili crkve posvećene zaštitniku Kotora i Kotorske biskupije, sv. Tripunu. Tako su već 1451. u Veneciji utemeljili hrvatsku bratimsku udrugu sv. Jurja i Tripuna koja je okupljala iseljenike s cjelovitog onodobnog etničkog prostora, »Skjavune« od Slavonije i Bosne do Boke kotarske. U Dalmaciji su posebice prisutni bili u Splitu, gdje je već 1873. djelovala brojna udruga Bokelja, prvenstveno Kotorana, koja je od 1875. redovito slavila festu sv. Tripuna. Migracije u 20. stoljeću stvorile su nova središta Bokelja. U Zagrebu se okupljaju od 1920., što je 1924. preraslo u organizirano djelovanje unutar udruge koja s prekidima djeluje do danas. U Rijeci Bokelji osnivaju udrugu 1962. godine, a u Puli i Dubrovniku djeluju registri rane udruge od 1990-ih.Sve one i u novim okolnostima 21. stoljeća čuvaju svijest o podrijetlu i njeguju svoju tradiciju i običaje. Tripundanske svečanosti i kolo sv. Tripuna baština su generacija Bokelja naseljenih u Hrvatskoj i kao takvi upisani su na nacionalnu listu nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Svečanosti obuhvaćaju sveto razdoblje kojim se odaju počasti sv. Tripunu, a slijede tradicionalnu strukturu: razdoblje priprema i središnji dio proslave koji čine običaji u crkvi, zajednici i obitelji, te običaji otvaranja i zatvaranja – lode i Bokeljska noć. Središnja uloga u održanju običaja Tripundanskih svečanosti kao znaka hrvatskog identiteta u Boki kotorkoj pripada Hrvatskoj bratovštini Bokeljska mornarica 809, koja kroz samostalne udruge, odrede , djeluje u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Puli i Dubrovniku. Ona nastavlja tradiciju bokeljske mornarice koja je od 13. stoljeća bila organizirana u bratovštinu, stalešku organizaciju bokeljskih pomoraca, te je uz Crkvu najstarija hrvatka institucija u Boki kotorskoj. Odredi u Hrvatskoj broje oko 800 aktivnih članova, od kojih su mnogi istaknuti znanstvenici ili kulturni i društveni djelatnici.
Kultura Hrvata Boke kotorske važna je i za Crnu Goru jer je dio njezine baštine. Prema nekim pokazateljima ona čini značajan udio, čak preko 60%, kulturne baštine Crne Gore. Nažalost, u posljednje vrijeme prisutna je tendencija da se bokokotorska književnost, kultura i umjetnost prikazuju kao sastavni dio srpske ili crnogorske kulture, a javlja se i sintagma bokeljska kulturna baština, koja na drugi način negira hrvatski identitet, pa je očita sličnost s politikom kojoj su izloženi Hrvati u Vojvodini. Najnoviji primjer su prijepori oko upisa Bokeljske mornarice na listu UNESCO-ove nematerijalne baštine. Nasuprot tome, Hrvati insistiraju na tome da se njihova baština ne gleda kroz prizmu, kako kažu »ili-ili« nego »i«, odnosno da se prihvati složenost baštine koja je istovremeno i bokeljska (lokalni identitet) i hrvatska (nacionalni identitet) i crnogorska (državna pripadnost).
Hrvatskim kulturnim postignućima treba pribrojiti i ono što su iseljeni Bokelji i njihovi potomci stvarali u Hrvatskoj ili drugdje. Spomenimo pjesnike Viktora Vidu i Frana Alfirevića, književnika i filozofa Vjenceslava Čižeka, književnika i novinara Luku Brajnovića (jedna od najznačajnijih novinarskih nagrada u Španjolskoj nosi njegovo ime), pjesnikinju Ružicu Orešković. Cata Dujšin-Ribar objedinila je pjesništvo i slikarstvo: u likovnim umjetnostima nezaobilazan je doprinos Antuna Šojata i njegove kćeri Vesne, Vaska Lipovca i Vjekoslava Radoičića, a svakako treba spomenuti i oca hrvatskoga stripa Andriju Maurovića. Skladatelj Ivo Brkanović nalazio je nadahnuće u tradicionalnoj glazbi rodne Boke i južne Dalmacije. U hrvatskoj i svjetskoj znanosti istakli su se matematičar akademik Josip Pečarić, povjesničar prava Antun Dabinović i dr. Medijsku popularnost stekao je prognostičar Milan Sijerković, autor niza knjiga i stotinjak radova s područja meteorologije. Slaven Zambata, Sinjanin rođenjem, a Bokelj podrijetlom, jedna je od legendi hrvatskog nogometa. Politički život Hrvatske obilježila je Savka Dabčević- Kučar, a suvremenoj hrvatskoj politici značajno doprinosi Davor Božinović.
Treba spomenuti kako u Hrvatskoj, osim spomenutih političkih i institucionalnih veza, postoji i šire zanimanje za Boku kotarsku i Hrvate u Crnoj Gori. Bogata tradicija Boke kotarske u nekoliko je navrata predstavljena hrvatskoj kulturnoj javnosti, pri čemu su veliku ulogu odigrale bokeljske obitelji u Hrvatskoj. Njihove su privatne zbirke uključene u izložbe »Pomorstvo Boke kotarske« (1970., u okviru gostovanja Pomorskog muzeja u Kotaru), »Zagovori svetom Tripunu – Blago Kotarske biskupije« (2009., povodom proslave 1200 godina prenošenja moći sv. Tripuna iz Carigrada u Kotar) i »Zavjetni darovi bokeljskih pomoraca« (20 14., povodom 90. godišnjice djelovanja Društva Bokelja u Zagrebu.). Osim toga, Boka kotorska jedna je od nezaobilaznih tema znanstvenih istraživanja povjesničara, povjesničara umjetnosti, etnologa i jezikoslovaca u Hrvatskoj. Teme iz bokeljske povijesti, umjetnosti i jezikoslovlja predaju se na Fakultetu hrvatskih studija i Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, a najduže na Odjelu za kroatistiku Sveučilišta u Zadru. Interes znanstvenika i stručnjaka dao je brojne radove, pa čak i novo istraživačko područje »bokeljistiku«, područje koje se bavi povijesnim i kulturnim identitetom Boke.
[1] Velebna proslava predsjednikova rođenja u Boki Kotorskoj, Hrvatski dnevnik (Zagreb), god. 4, br. 1155 (20. srpnja 1939), 7.
[2] Marijeta Rajković Iveta – Matija Dronjić, Hrvati u Boki kotorskoi. Migracije, svadbeni običaji, identiteti, Zagreb – Tivat 2018., 37.
