By Relativno brojni Hrvati koji godinama žive i rade izvan hrvatske Domovine, povremeno ili često objavljuju i svoje knjige, koje manje-više sami financiraju.
Kulturne i ine institucije u Hrvatskoj gotovo i nisu zainteresirane za ono što pišu i objavljuju naši iseljenici, tako mi ustvari i ne poznajemo tu i takvu literaturu.
A dosad je izvan Hrvatske objavljeno toliko knjiga, od romana do poezije, da bi se mogla napuniti jedna lijepa dvorana u nekoj knjižnici.
Iz Ministarstva kulture i medije moglo se čuti da ne mogu podržati sve pisce u Hrvatskoj, a kamoli još one u inozemstvu, jer se ionako objavljuje previše knjiga, a budžet im je relativno mali!
Međutim, neki hrvatski pisci koji žive i rade u inozemstvu postavili su i pitanje, kako se onda mogu financirati i razno razne publikacije tzv. domaćih autora, koji u najmanju ruku nemaju niti su imali veze sa stvaranjem hrvatske države?
Jedna književnica iz Kanade s tim u svezi ogorčeno je napisala dopis i Ministarstvu kulture, ali i nekim drugim hrvatskim kulturnim institucijama, pa je navela i ovo:
- „(…) Međutim, kad se već „krešu“ troškovi u kulturi, nitko se ni ne sjeti da jedan glumac koji je navodno dezertirao iz Hrvatske početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, proživljava svoju drugu mladost i da Ministarstvo kulture i medije i te kako podupire njegovu umjetničku aktivnost, kao i cijele njegove obitelji. Riječ je o R.Š. (Rade Šerbedžija) kojem je hrvatska država, gotovo badava, dala na „doživotno“ uživanje jedan od najljepših otoka na Jadranu – Male Brijune i svake ga godine bogato nagrađuje, odnosno njegov privatni obiteljskih teatar, kojeg bi se mirne duše moglo nazvati i „Teatar bratstva i jedinstva“. Čak ga i brodovi Ratne mornarice RH, zajedno s njegovim gostima, i dalje voze i vozikaju od Fažana do Brijuna, po bagatelnoj cijeni. Samo unazad deset godina brodovi Ratne mornarice RH bili su na usluzi privatnom Šerbedžijinu teatru 944 sata!!! S druge pak strane, financijske i ine donacije povećane su srpskim Novostima, koje pljuju i bljuju po Hrvatskoj i Hrvatima, a plaćaju ih (bogato) baš ti po kojima obavljaju nuždu! Ovih dana ugasio se i tjednik Hrvatsko slovo. Sve što je „hrvatsko“ nosi voda kao Sava ispod mosta….“.
U povodu toga, neki hrvatski pisci koji rade i žive u inozemstvu postavili su i ministrici hrvatske kulture i predsjednici Odbora za Hrvate izvan RH i ovo pitanje:
- „Kako bismo mi vandomovinski književnici, pjesnici i ostali hrvatski kulturni djelatnici mogli dobiti otok na Jadranu za održavanje kulturnih tribina, radionica i sličnih manifestacija za koje nemamo stalno mjesto u Hrvatskoj, pa se često naši susreti održavaju izvan Domovine? No, u svezi toga ne treba zaboraviti ni to da smo upravo mi ti koji čuvamo hrvatsku kulturu u svijetu!“
Sve u svemu, takvih i sličnih pitanja je mnogo, a odgovora ni za – lijek!
Mladen Pavković
