Čudna nakon-izbora retorika u Hrvatskoj, dok vodeća politička stranka u zemlji slavi pobjedu dotle lijeva oporba slavi poraz. Umjesto da čestita pobjednicima poražena ljevica, opčenito, izbjegava uljudnost i čestitku na pobjedi jer po njihovom poimanju oni su isto tako pobjednici!?
Euforistički i avanturistički gledano to je donekle pozitivan stav, nedati se, nastaviti borbu neovisno o situaciji, održati vjeru sljedbenika, da nije sve izgubljeno, da uvijek ima sutra. Jasno, sve u svojim granicama, ali kad se taj stav i nakon nekog vremena i dalje gura, postane trajan, postavlja se pitanje dali možda nešto nije u redu s tim ljudima, a onda naiđu i izbori za Europski parlament i ista stvar se ponavlja. Ne gospodo, mi nismo izgubili, mi gubitnici smo ustvari pobjednici!
Vesela atmosfera u stranačkom stožeru lijeve oporbe nakon EU izbora, pjesma i smjeh, ljubljenje i grljenje.i kao vrhunac slavlju, onako usput, stranački vođa najavljuje da na slijedećim izborima za vodstvo stranke neće biti kandidat. Ustvari to nije nikakva tajna, to je postalo stvarnost onog momenta kad je ‘štafetna palica’ predata u ruke Predsjedniku države. No, uza sve to najava je izgledala nerealna, bez veze, kao i samo veselje te večeri.
Ova tragi-komedija ostavlja na promatrača jedan neugodan osječaj uz pitanje “jeli to sve” jeli se cijeli jedan politički život svede na jedan bezvezni cin. Bio i otišao i nikome ništa, veselje se nastavlja. Obmana u punom smislu riječi!
A najmanje se misli na percepciju u javnosti, na vlastite kao i buduće glasače, kako će se oni osječati vis a vis svom vodstvu koji na laku ruku prihvača poraz i preokreče stvari naopako. Mislim da članstvo od vodstva zaslužuje više objektivnosti, analizu i prihvačanje realnosti.
To podsječa na tipičnu marksističku prevaru, gdje se smišljenom uporabom riječi i izvrnutom logikom sve može opravdati. Nije ni čudo da je na pr. dijalektički materijalizam …
“marksistička teorija (usvojena kao službena filozofija sovjetskih komunista) da politički i povijesni događaji proizlaze iz sukoba društvenih sila i da se mogu tumačiti kao niz kontradikcija i njihovih rješenja.” (Wikipedia) bilo ključno oružje u rukama komunista da bi zaveli svijet svojom ideologijom.
Izgleda da su se ovog puta sami simpatizeri ove ideologije dali zavesti sličnim dijalektičkim stranputicama, poraz pretvorili u pobjedu, izgubivši s time vezu s stvarnošću i usput svoju relevantnost u suvremenoj hrvatskoj politici. Jer, ako ovako diletantno nastave prijeti im politička odstranjenost i konstantna prisustnost na oporbenim saborskim klupama, što će oni sa ovakvim izbjegavanjem stvarnosti također nazvati pobjedom!
Promjena na političkoj sceni iako ne tako velika ali znatna u Hrvatskoj ponovila se i u EU na nedavnim parlamentarnim izbortima. Vodeća Pučka stranka je i dalje dominantna ali uz dosta jak rast desnice. Umjesto radikalne promjene radi se više o jednom prestrojavanju dosadašnjih vodećih političkih čimbenika s novim snagama s desnog bloka, što nas upučuje na buduću centar-desnu kohabitaciju a ne revoluciju.
Taj trend na desno već se je pokazao i diljem Europe, bilo to na lokalnim kao i sada na europskim parlamentarnim izborima. Europa skreče u desno, ne sasvim ali dovoljno da pošalje jak signal, znak, da se zahtjevi desnog biračog tijela nemogu ignoriarti.
Protekli izbori za Europski parlament održani tijekom vikenda pružili su dosad najjasniji dokaz da je velikom broju birača dosta dvostranačkog progresivno-zeleno-sekularističko-globalističkog konsenzusa prema kojem se s njima upravlja već godinama. (prijevod s engleskog The Australian 13-06-24)
Postavlja se pitanje dali će to oslabiti dosadašnji centralistički put EU kao i put prema tako zvanoj zelenoj energiji, vrst srljanja u maglu, neovisno o katastrofalnim ekonomskim posljedicama. U tom smislu nedavni prosvjedi u Briselu od strane poljoprivrednika, masovna manifestacija putem traktora, dala je snažnu poruku vladajućim da svaka promjena ima svoju cijenu i nije prihvatljiva ako ugrožava svakidašnji život njenih građana.
Činjenica je da obnovljivi izvori energije su dobro došli ali na njih nije moguće osloniti se, zato se taj proces mora uskladiti sa životnjim potrebštinama, tako da neki od postojećih izvora energije kao što je plin treba dulje održati na zivotu nego što je to bilo pridviđeno.
S druge strane atomska energija, kao izvor čiste energije, ponovno ulazi u fokus tamo gdje je dosada bila tabu tema kao na pr. u Njemačkoj i drugim zemljama EU.
Jedna od poruka nove europske desnice bit će i poziv da se Europa vrati svojim krsčanskim korijenima, izvoru njene kulture. A to je i te kako važno u vidu stalnog vala izbjeglica koji su većinom drugačijeg vjerskog i moralnog odgoja, koji prijete temeljnim načelima EU i njenih zemalja članica, za razliku od ranijih migracionih valova kad je migracijski priliv bio uglavnom iz država u susjedstvu sa sličnim kulturnim narativom .
EU s populacijskim padom nemože ignorirat neprestano naseljavanje izbjeglica kao i dolazak radne snage iz vana. Eventualno sa razumnim planom, bez ideoloških naputaka, može se novodošlima nači mjesta na europskom tlu, jasno u kontoroliranom i ograničenom broju, ali ne ako će s time Europa izgubiti svoj karakter, svoju bit, kompletno se preokrenuti.
Ovdje je riječ o jednom multikulturalizmu, tipa australskog, koji se isto tako nalazi pod ogromnom prešom kako postupiti s novim valom emigranata iz isto tako drugačijih podneblja, uglavnom iz azijsko-afričkih zemalja, koji umjesto po opčem pravilu i zakonima države žive po svojim vjerskim običajima, primjerice šerijatski zakon.
Multikulturalizam je do sada funkcionirao u Australiji, to može funkcionirati i u EU ako Europa ne izgubi svoju posebnost, svoju zapadno-europsku tradiciju, koja Uniji daje koheziju, zajedništvo, poštivajući u isto vrijeme i lokalne i nacionalne tradicije zemalja članica.
U tom smislu su ove političke promjene u EU kao i u Hrvatskoj važne kao povratak osnovnim načelima njihovog postojanja.
Stjepan Asić